Zvonko Bušić u pismu iz 1987. detaljno otkrio kako je pobjegao iz američkog federalnog zatvora: Gledao sam i tražio greške graditelja

U noći sa 16. na 17. travnja 1987. pobjegao je hrvatski emigrant Zvonko Bušić iz tamnice Otisville (udaljene oko 100 kilometara od grada New Yorka u istoimenoj državi), ali je nakon 30 sati uhićen i ponovno vraćen u isti zatvor.

O tome kako je uspio pobjeći iz jednog od sigurnijih američkih zatvora, ali i što ga je dočekalo na slobodi te zašto je uhićen, napisao je Zvonko Bušić.

Ovaj veliki izvještaj koji može biti odličan scenarij za vrhunski hollywoodski akcijski triler, Dijaspora.hr objavljuje u dva dijela: danas i sutra.

Bijeg i povratak na slobodu

Tamnica iz koje sam pobjegao nalazi se na vrhu jednog brda, bogatog gustom šumom, a od New Yorka je udaljena oko stotinu kilometara. Tamnica je sagrađena prije sedam godina i nakićena brojnim sigurnosnim i najsuvremenijim tehnološkim napravama. U njoj se nalazi 800 zatočenika, čije se kazne kreću od jedne pa do sto godina. Jedan od prvih zatočenika u toj tamnici, koju eufemistički nazvaše Savezni popravni centar Otisville, bijaše hrvatski politički zatočenik Ivan Čale. Prije pet godina u tu tamnicu bijaše iz Alabame premješten i Čalin sukažnjenik Štef Ivkošić, a nedugo poslije njega prebačen je iz Oklahome i Franjo Ivić.

U svibnju 1985. prekomandiran sam iz Kalifornije u Otisville. Tako smo se u istoj tamnici našli nas četvorica Hrvata; nakon nekog vremena bijasmo i u istom bloku. Budući da smo u jednoj ćeliji spavali ja i Čale, sada se on, nakon afere sa mnom, nalazi u samici i možda će ga prebaciti u neki drugi zatvor. Meni ga je jako žao, budući da on nije imao nikakve veze s mojim bijegom; posebno mi je žao njegove supruge i djece, jer oni žive u blizini Otisvillea i mogli su ga često i lako posjećivati.

Vijest da Julie ostaje još pet godina u tamnici više me je potresla i uzbudila, nego što me šokirala. Postalo mi je kristalno jasno da unatoč sučevih preporuka i mog dugogodišnjeg uzornog vladanja u tamnici, zakulisne snage u Washingtonu mene ni ne namjeravaju pustiti na slobodu prije nego me potpuno skrše. Ta spoznaja je moje brižno čuvane nade u jednom mahu rasplinula u prozirne iluzije. Osjećajući se samim i zaboravljenim, skupio sam sve svoje unutarnje snage i suočio se s nemilom i krutom realnošću.

S obzirom na to da mojoj naravi ne odgovara neko samorazaranje, nakon dugog i temeljitog razmišljanja dođoh do zaključka: želim li ostati vjeran sebi i svojim idealima, ne preostaje mi ništa drugo nego ponovno uzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Da bih to mogao, jasno je da sam morao pobjeći iz tamnice. Ne samo da sam znao težinu tog problema, nego sam također bio svjestan da će me i u slučaju uspjeha čekati teški i opasni putevi te daleki ciljevi.

S posebnim elanom sam sljedećih nekoliko dana odlazio u izvidnice, tražeći možebitne slabosti tamnice. Gledao sam i tražio greške graditelja tamnice; pokušavao pronaći neku nezačepljenu rupu. Da bi imali približnu sliku tamnice i njenih sigurnosnih uređaja, reći ću i o tome nekoliko riječi.

Šest blokova u kojima spavaju zatočenici zaključani su od 22 sata do 6 sati, tako da osim promjene straže u ponoć, iz tih blokova nitko ne izlazi. Zatočenici se broje u 21 sat, a pola sata prije ponoći zaključavaju se ćelije. Do poziva na zajutrak stražari u zaključanim ćelijama obavljaju još tri brojenja, ali ne lupaju po vratima niti bude zatočenike kada mu posvijetle kosu ili neki dio kože. Vrata su željezna, a na prozorima se nalaze kao kutija šibica debele čelične šipke koje su bez jako dobre čelične pile neumoljive. Cijela tamnica je ograđena s dvije od četiri metra visoke žičane ograde. Na prvoj (unutarnjoj) ogradi ugrađeni su alarmni uređaji, a na njezinom vrhu nalazi se red okruglih spiralnih obruča koji su načičkani kao britva oštrim, dvosjeklim nožićima. Dovoljno je u ogradu baciti drvce i odmah se uključi alarm te dolete stražarska kola, budući da im kontrolni centar točno locira mjesto zadrmavanja žičane ograde. Tri metra daleko od te ograde nalazi se vanjska ograda koja pak nema alarmnog uređaja, ali je zato cijela prekrivena spiralnim kolutima, na kojima se sjaje guste čelične oštrice dvosjeklih nožića.

Četiri do pet metara udaljena od vanjske ograde nalazi se jedna asfaltna cesta, po kojoj cijelu noć kruže dva vozila s automatskim puškama koje najčešće drže povratnici iz Vijetnama. Kružeća vozila naprave oko tamnice puni krug – u prosjeku tri do tri i pol minute. Oko blokova i po unutarnjem dvorištu povremeno obilazi jedan stražar s radijom i svjetiljkom koji je zadužen za ispravnost alarmnih uređaja i pregled unutarnjeg terena. Oko cijele tamnice postavljena je jaka rasvjeta, tako da se za vedra neba ovdje bolje vidi po noći, nego po danu.

Priznajem da sam, nakon nekoliko dana temeljnog izviđanja, počeo u sebi ponavljati stihove iz jedne naše narodne pjesme: “Kamo se spremaš, čemu li se nadaš. Da si vila i da imaš krila, ne bi perje iznosilo mesa”. Ali i pored svega toga, moja odluka ostala je čvrsta i volja nepokolebljiva. Mene je, dapače, sve više sokolila vjera u vlastitu sposobnost, što se problem pokazivao težim. Intuicija mi je govorila da sve to nije tako strašno kako inače izgleda. I zbilja, ne prođe ni tjedan dana, točno prvog dana ove godine, imah u glavi plan za bijeg. I ovog puta se pokazalo da me intuicija nije prevarila. Dakako da moj plan ne bijaše bez rizika, ali je uz malo sreće ipak bio izvediv i ja bijah spreman prihvatiti taj rizik.

Ne bijaše problem prikupiti potrebne stvari, ali sam morao čekati na proljetne magle i pronaći vani nekoliko dobrih skloništa, dok se sredim i pripremim za daljnje korake. Nadao sam se u međuvremenu stupiti u vezu s nekim hrvatskim prognanikom-neimarom koji bi bio spreman i sposoban krenuti u hajduke i uskoke. S tim u vidu raspitivao sam se o brojnim hrvatskim rodoljubima i mojim nekadašnjim poznanicima te pipao pulseve onima s kojima sam imao prigodu razgovarati. Ubrzo mi postade jasno da je vrijeme učinilo svoje i da se je, za dugo vrijeme mojega tamnovanja, mnogo toga vani izmijenilo.

Stare su staze zarasle travom. Saznadoh da se od onih, za koje sam se raspitivao, većina njih poženila, djecu dobila i da imaju punu kapu svojih osobnih briga i obveza, dok se neki pak – ustrašeni ili razočarani – prokockaše i propiše. Pa ni ona nekolicina za koje smatrah da bi, nakon što pobjegnem iz tamnice, došla po mene i sklonila me u sklonište, nije me oduševila. Nakon opipavanja pulseva, nisam u njihovim očima vidio vjere u Hrvatsku, a ni spremnosti izvrgavanja bilo kakvoj opasnosti. Nakon što sam jednome samo s nekoliko riječi nabacio o čemu se radi i rekao mu da nema za njega nikakve opasnosti, on je izrazio spremnost pomoći mi, ne vjerujući da je bijeg uopće moguć; on se vjerojatno osjećao kao čovjek koga poslaše da u brdu lovi ribu. Istini za volju, moram priznati da bijaše nekoliko mojih starih prijatelja koji bijahu spremni učiniti sve što bih od njih zatražio, ali ja načelno nisam nikada za osjetljive akcije uzimao obiteljske ljude s velikim obvezama. Da sam bio samo malo sigurniji u uspjeh svog bijega, napravio bih ovoga puta najvjerojatnije iznimku glede toga.

Tako dođe i travanj (namjeravao sam pobjeći 10. travnja, ali se tog dana u Otisvilleu nije spustila gusta magla), a da još nisam imao pouzdanog čovjeka koji bi došao po mene. S velikom tugom i gorčinom u srcu tih sam se dana često sjetio mojih mrtvih prijatelja i suboraca, posebno Josipa Senića i Rafe Medića, te zamišljao kako bi mi, da su oni još živi, poslali nekog člana HRB-a ili HKB-a, s kojim bih mogao gaziti pitomijim krajevima i poznatim stazama, umjesto po njujorškim brdima.

Budući da sam pripremio sve potrebne stvari za bijeg, a neke sam morao kriti u ćeliji, strahovao sam da ih stražari ne primijete za vrijeme rutinskih pregleda ćelija i uhite me još prije nego što i pokušam pobjeći. Zato odlučih nestati u prvoj većoj magli, nadajući se da stražari neće do jutra otkriti moju mumiju u krevetu. Vjerovao sam da ću imati na raspolaganju jednu cijelu noć. Kako sam već ranije odredio nekoliko prikladnih skloništa (privremenih), računao sam naći negdje i telefon i tako obavijestiti određenu osobu o svom uspješnom bijegu, da bi ona došla po mene. Osim toga, ponio sam 20 dolara sitniša za eventualno putovanje autobusom iz nekog udaljenijeg mjesta.

Bijaše mi jako žao što se na 10. travnja nije spustila magla, jer sam tako htio obradovati i preživjele hrvatske ratnike i rodoljube koji su osobno preživjeli taj najznačajniji i najslavniji dan u novijoj povijesti hrvatskog naroda, u danima kada se Država Hrvatska zajedno s Europom borila protiv internacionale i njezinih lakaja. Mojim bijegom na taj dan htjedoh upravo oživjeti nadu tim danas već ostarjelim hrvatskim junacima i prognanicima i poručiti im da još uvijek ima hrvatskih sinova koji nisu klonuli duhom niti zaboravili da je hrvatski narod još uvijek bez svoje države, osuđen na sigurnu propast, te da nema države Hrvatske bez krvavih gaća.

Očekivana magla počela se spuštati u predvečerje na 16. travnja. Ivan Čale je tog dana radio prekovremeno u tamničkoj tvornici i vratio se tek u 21 sat, tako da sam se nalazio sam u ćeliji. Odlučio sam krenuti te noći, pa što dadne Bog i sreća junačka. Najprije sam – oko 19.30 – odrezao jednu trećinu svoje kose koju već nekoliko mjeseci namjerno nisam skraćivao. Zatim sam pomoću ljepila za kosu poslagao na jednu polovinu unaprijed napravljene glave odrezanu kosu i tada tu glavu položio na jastuk. Kao imitaciju tijela napunih krpama jedne hlače i kaput. Tog mojeg privremenog “zamjenika” prekrih pokrivačem do ušiju, da se “jadnik ne prehladi”. Zadovoljan njegovim izgledom i uvjeren da će dobro odigrati svoju ulogu, otišao sam do stražara i zatražio tablete protiv glavobolje. Time mu posredno objasnih zašto “idem rano u krevet”.

Te je večeri posljednje slobodno kretanje zatočenika oglašeno u 20 sati (preko zvučnika). Zatočenici, naime, imaju slobodu kretanja i mogu odlaziti u knjižnicu ili u prostorije za zabavu i tjelovježbe deset minuta svakog sata. Dok je stražar bio nečim zauzet, ja sam kliznuo iz skupine i uputio se u prostorije za tjelovježbu. Oko 20 sati iskoristio sam priliku da me nitko nije opazio i popeo se na uređaje za ventilaciju (unaprijed određeno i isprobano sklonište) i tu se pritajio.

Nakon dvadeset minuta oglašen je preko zvučnika poziv iz kontrolnog centra da se svi zatočenici moraju vratiti u svoje blokove zbog brojenja. Ja sam se prvi put u deset godina tamnovanja oglušio na taj poziv. Nakon što su svi stražari i zatočenici napustili prostorije, čekao sam napetih živaca i ušiju na signal koji javlja da je prebrojavanje završeno. Prođe 15 nevjerojatno dugih minuta. Kada se oglasio očekivani signal, duboko sam odahnuo. U potpunom mraku polako se izvukoh iz skloništa i spustih u prostoriju u kojoj sam na nekoliko mjesta posakrivao svoje potrebne stvari: aparat za brijanje, nekoliko metara sterilnog zavoja, žigice, 20 dolara sitnog novca, dva para kožnih rukavica, dva siva odijela s kapom-kukuljicom (za kamuflažu), 20 kljuka za povezivanje obruča s oštricama, željezne grablje i konop izvučen iz rezervne mreže za odbojku.

Prikupio sam sve stvari, obukao oba odijela, ali u trenutku kada sam htio probiti pregradu da bi se uvukao u potkrovlje, začuh okretanje ključa u vanjskim vratima. Začuđen i iznenađen, gurnuh stvari iza jednog ormara i u dva skoka nađoh se ponovno u istom skrovištu. Upale se svjetla i ja vidjeh kako u prostorije ulazi 20 stražara na čelu s dvojicom koji tu večer imahu službu. Pomislih u sebi: gotovo je, došli su pretražiti prostorije. Međutim, umjesto povika i poziva, čuh klapanje u prostoriji s utezima i igranje košarke u velikoj dvorani. Meni bi jasno: nakon što zatočenici odu u svoje ćelije, odlaze stražari u zatvorske prostorije za tjelovježbu i počnu vježbati. Ta iznenadna spoznaja me jednako toliko iznenadila, koliko i zabrinula. Naime, dok su se stražari nalazili u prostoriji za tjelovježbu, ja se nisam mogao ni maknuti sa svog mjesta. Suočen s tim novim i potpuno nepredviđenim okolnostima, razmišljao sam o mnogim stvarima: koliko će se stražari zadržati u prostoriji, hoće li u bloku, nakon smjene stražara u ponoć novi stražari otkriti moju prijevaru, hoće li se magla u međuvremenu podići, hoću li kasnije moći locirati vanjskog (šetajućeg) stražara? Odgovori na ta pitanja bijahu mučni i zabrinjavajući. Vrijeme je protjecalo i sporo i brzo.

Tek nakon dva sata, oko 30 minuta prije ponoći, završiše stražari svoje vježbe i odoše. Iako mi je svaka minuta bila dragocjena, nisam smio previše žuriti. Znao sam da sada moram dobro odmjeriti svaki svoj korak, onako kao vojnik koji prelazi preko minskog polja. Ponovno se spustih s uređaja, uzeh prikupljene stvari i nakon desetak minuta budnog prisluškivanja probih pregradu i zajedno sa svojim stvarima nađoh se između krova i stropa.

Da bih što bolje izvidio sve mogućnosti, promijenio sam prije nekoliko mjeseci svoj posao, zaposlivši se kao čistač u dvorani za tjelovježbu. Tako sam u jednoj prilici ušao i u potkrovlje i primijetio da kod vrata, koja vode u tamničko dvorište, krov i strop za jedan cijeli korak prelaze vanjski zid zgrade i da je moguće tu izaći, nakon što se probije strop, napravljen od šperploče.

Sa zapaljenom sporogorećom uzicom puzao sam između žica i željeznih šipki koje drže strop i brzo pronašao mjesto gdje trebam probiti taj strop. Prvo sam nekoliko minuta osluškivao, budući da nisam smio odmah početi s lupanjem, prije nego što doznam je li šetajući stražar u blizini ili ne. Taj stražar, naime, nakon što u dvorištu prodrma na desetak mjesta žičanu ogradu s elektronskim uređajima i od kontrolnog centra primi potvrdu o funkcioniranju alarma, mora proći kroz vrata iznad kojih sam se ja našao, da bi nastavio svoju obveznu šetnju oko blokova. Zadovoljan postojećom tišinom, naglo lupih nogom po stropu i začudih se da sam jednim jedinim udarcem napravio pola metra široku i skoro jedan metar dugačku rupu. Izbijeni komad stropa ostade visjeti uz zid zgrade.

Naglavačke viseći promotrio sam okolni teren i uvjerio se da moj udarac nije privukao ničiju pozornost. Tada se spustih u vanjsko dvorište. Na moju sreću i radost bijaše vidljivost tako loša da se nije moglo primijetiti čovjeka ni na tridesetak metara udaljenosti. Padala je kiša, zbog čega sam nevidljivost tumačio spuštenim oblacima, a ne maglom. Kao lovac, poguren i napet, krenuh prema žičanoj ogradi. Budući da je rasvjeta oko žice jača, pa prema tome i vidljivost bolja, bacih se na zemlju i puzah posljednjih trideset metara. Puzao sam ispod nekih željeznih tribina i, osjetivši potrebu za točnom ocjenom stanja, zaustavih se na njihovom kraju. Bio sam udaljen od žice svega desetak metara.

Gledao sam kako su vozila polako kružila oko tamničke zgrade, ali najviše me mučilo pitanje gdje se u tom trenutku nalazi šetajući stražar. Znao sam da je on, u svojoj prvoj noćnoj šetnji, prolazio ispod prozora moje ćelije i kretao se u pravcu vanjskog dvorišta. Ja bih već davno bio u šumi da me nije iznenadila skupina stražara “športaša”. Kazaljka na satu je pokazivala deset minuta prije ponoći. U ponoć je, kako već rekoh, obavljeno prebrojavanje zatočenika. Budući da mjesto gdje namjeravah prokopati svoj prolaz nije bilo daleko od parkirališta i glavnog ulaza u tamnicu, mogao sam dakle vidjeti vozila s noćnim čuvarima. Ne htijući se izložiti opasnosti da me neki izlazeći stražar možda slučajno primijeti, odlučio sam pričekati dok se stanje ne smiri i dok prođe ponoćno prebrojavanje zatočenika.

Nakon pola sata čekanja, bijaše mi jasno da je moj “zamjenik” u ćeliji ponovno položio svoj ispit. Do sljedećeg prebrojavanja ostala su mi dva sata vremena na raspolaganju. Kad ni nakon dvadeset minuta osluškivanja nisam ništa primijetio, prepuzao sam i tih ostalih desetak metara i našao se kod ograde.

Počela je padati susnježica i vidljivost je postajala sve slabijom. Kada je pored mene prošlo prvo vozilo, moram priznati da sam se osjećao dosta nelagodno i uplašeno. Pošteno ni ne odahnuvši, ponovno čuh šetajućeg stražara i dobro se stresoh od muke. Nisam ga mogao vidjeti, ali mi se činilo da je od mene udaljen najviše pedeset metara. Zahvaljujući dobrom sluhu, a još više sreći koja me služila (naime, da je stražar došao desetak minuta kasnije, morao bi me opaziti između dvije ograde), brzo se povukoh natrag ispod tribine.

U tom trenutku kao bljesak sijevnu mi pomisao da bi stražar, kada bude otključao vrata, mogao vidjeti kako visi dio probijenog stropa i nastalu rupu. Dakako da bi nakon toga uslijedila uzbuna. Međutim, sada ne bijaše vrijeme za kuknjavu i prijekore zašto nisam mislio i na tu “sitnicu”, već je trebalo nešto poduzeti – i to odmah. Jednako kao već nekoliko puta u prošlosti, kada se nađoh u stisci, uspio sam i ovog puta riješiti dilemu u nekoliko sekundi. Stajala su mi, naime, na raspolaganju dva izbora.

Prvi: ostaviti svoje stvari i pratiti stražara pa ako on pozove na uzbunu (mogućnost da me ne opazi procijenio sam na 30 posto), munjevitom brzinom zaletjeti se prema ogradama i pokušati popeti se preko njih. Jasno da bi me bodljikava žica povrijedila barem na desetak mjesta. Postojala je, dakako, i mogućnost zapletanja u žicu. Tada bih, sputan i ranjen, bio pogodan cilj puščanim nabojima, budući da bi nakon uzbune stražarsko vozilo došlo na određeno mjesto već za dvije minute.

Drugi izbor: ostaviti stvari i prije stražara trčati do vrata, popeti se kroz otvor i držati viseći komad stropa sve dok stražar ne prođe. Odlučih se na ovaj drugi izbor. Računao sam, naime, da ako mi taj pokušaj ne uspije mogu još uvijek – iako s malim zakašnjenjem – pokušati s onim prvim izborom. Tako sam u trenutku kada je stražar zatresao žičanu ogradu, naprosto odletio do vrata. Nakon nekoliko neuspjelih skokova postade mi jasno da je strop dosta visok. Budući da nisam pretpostavljao da ću se morati vraćati, nisam o toj mogućnosti svojevremeno uopće ni razmišljao. Iako sam imao najbolju tjelesnu kondiciju od svih zatočenika u Otisvilleu, ipak sam strahovao da neću uspjeti uhvatiti željeznu ploču na kojoj je ležao odvaljeni dio stropa.

Oni koji su u svom životu doživjeli slično, znaju da čovjek u tim trenucima dobije neku tajanstvenu snagu i da je u stanju učiniti neusporedivo više nego što bi inače mogao učiniti u normalnom stanju, pa da mu za nagradu dadnu i cijeli svijet. Kada sam po zveckanju ključa primijetio blizinu stražara i shvatio da sada nemam vremena tražiti podmetač za noge, nadahnut tom tajanstvenom snagom vinuh se u zrak i dohvatih ploču vrhovima prstiju, te se popeh. Viseći komad stropa bijaše lako privući natrag i držati ga. Nakon nekoliko sekundi približio se stražar, tromo koračajući. Kroz malu pukotinu sam ga gledao kako s džepnom svjetiljkom u ruci prebire po snopu ključeva i traži odgovarajući za ta vrata. Prije nego što je otvorio vrata, javio je kontrolnom centru i kružećim kolima da je u vanjskom dvorištu sve u redu, da njegov sat pokazuje 48 minuta poslije ponoći, te da se sada vraća u unutarnje dvorište.

Nakon što je stražar otišao, ja sam, viseći jednom rukom, namjestio odvaljeni komad stropa kao poklopac i spustio se u dvorište. Nakon nekoliko kritičnih i izuzetno napornih minuta zadovoljno sam odahnuo i sigurnim koracima se uputio prema mjestu gdje prije toga ostavih svoje stvari. Više nisam morao puzati; ako bih čuo vozilo koje se primiče, mogao sam se jednostavno baciti na zemlju i čekati dok prođe. Uzeo sam svoje stvari i približio se ogradi, te počeo kopati na određenom mjestu. Nosio sam dobre kožne rukavice i kopao više rukama nego grabljama, jer one ne bijahu najprikladniji alat za kopanje pješčanokamenitog tla. Iskopanu zemlju razbacivah naokolo, da ne bi gomila te zemlje kasnije privukla pažnju stražara. Iako je žičana ograda ukopana desetak centimetara u zemlju, uspio sam za desetak minuta iskopati rupu kroz koju bih se mogao provući ispod žice. Bio sam izmazan blatom i od padajuće kiše, uz dodatak znoja, mokar kao čepina. Grablje i konop – koji bi mi poslužio za vezanje alarmne ograde i prebacivanje preko nje, ako mi ne bi uspjelo iskopati prolaz – bacih na stranu, a ostale stvari prebacih preko ograde. Puzajući na leđima i pazeći da ne dodirnem i zadrmam žicu ili elektronske kablove, provukoh se na drugu stranu žičane ograde i nađoh se na brisanom prostoru.

Na ovom mjestu treba reći sljedeće: da su me stražari do ovog trenutka i mjesta primijetili, bio bih naravno optužen za pokušaj bijega, ali u smrtnoj opasnosti se do ovog trenutka nisam nikako nalazio. Naime, drukčije nego s bjeguncima preko Berlinskog zida, stražari u američkim tamnicama prema zakonu ne smiju pucati na bjegunce dok ovi ne prođu alarmnu ogradu. Zato se prostor između dvije ograde smatra brisanim prostorom i na njemu se bjegunca ne zaustavlja pozivima i poklicima, nego mecima. Hoće li kod toga bjegunac biti odmah ubijen ili pak samo ranjen, ovisi o karakteru i streljačkim sposobnostima stražara.

U potpunosti svjestan svog stanja brzo pronađoh kljuke i poredah ih oko pasa i pažljivo pretrčah nekih pedesetak metara do mjesta koje sam smatrao najpogodnijim za prelazak preko druge ograde. Čovjeku se iz daljine sve stvari čine manjim nego što jesu. Ta mi je činjenica bila dobro poznata, ali me ipak jako iznenadilo i zaprepastilo stvarno mnoštvo isprepletenih obruča, postavljenih na podnožju ograde. Budući da bijaše nemoguće sve ih prekoračiti (što sam inače planirao), morao sam ugaziti u njih da bih mogao dohvatiti ogradu. Znajući da stražarska kola neće doći u sljedeće dvije minute, zagazih u te obruče i nastavih kljukama povezivati redove obruča postavljenih na ogradi. Međutim, kad mi ostadoše gornja tri reda koja ne mogoh dohvatiti, pokušavao sam izvući noge iz obruča – ali uzalud. Zapleo sam se kao čičak u vuni, a pri svakom trzaju tijela oštrice ograde su se sve dublje zabadale u mene. Morao sam se povući natrag, što me stajalo dvadesetak sekundi vremena. Tek tada uspjeh osloboditi noge i pribrati se.

Iako u tom trenutku nisam osjećao nikakav strah, danas, kada se sjetim tih trenutaka, čitavim mi tijelom prođu trnci. Zaista je samo čelična volja i odlučnost doprinijela svladavanju tih vražjih čeličnih naprava. Nakon što lijevom rukom uspjeh prebaciti u desnu što je moguće više obruča i stežući ih, nagazio sam ih desnom nogom. Tako sam uspio objesiti se za ogradu i osloboditi noge. Preostala tri reda obruča uspio sam povezati bez ikakvih komplikacija i onda se prebacih preko ograde te se nađoh na slobodi.

Zvonko Bušić, Hrvatska domovina

Ovdje pročitajte drugi dio priče…

Ključne riječi #Julienne Bušić #zatvor u Otisvilleu #Zvonko Bušić