Župne matice u Chicagu otkrile zastrašujuće podatke: Prosjek životne dobi Hrvata koji su umrli od 1912. do 1919. bila je samo 30,9 godina!

Hrvatsko se iseljeništvo može i treba proučavati (i) s gledišta žrtvoslovlja – znanosti koja obuhvaća niz drugih disciplina, uključujući: kriminologiju, psihologiju, sociologiju, zdravstvo, antropologiju, pravo, politiku, povijest itd. Iseljenici su u velikom broju, posredno ili neposredno, žrtve nasilja i zato viktimologija treba obuhvatiti i teme vezane uz iseljavanje Hrvata tijekom postojanja raznih antihrvatskih režima.

Hrvatsko je iseljeništvo podnijelo goleme žrtve da bi osiguralo vlastitu budućnost, očuvalo svoj nacionalni i vjerski identitet, pomoglo svoje najbliže u domovini, višestruko pomoglo potrebe hrvatskog naroda i borbu za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku. Treba, dakle, hrvatske iseljenike, posebice političke emigrante, istraživati, proučavati i vrjednovati kao žrtve progona i kao ljude koji su se uvelike žrtvovali za svoj narod i njegovu slobodu.

Hrvatsko iseljeništvo i žrtvoslovlje

Poznato je da žrtvoslovlje stavlja naglasak u prvom redu na žrtvu, a manje na počinitelja; na ono što je žrtva pretrpjela, na njezine potrebe, na posljedice trpljenja (posredne, neposredne, kratkoročne i dugoročne) i kako se nečiji progon i/ili mučenička smrt odražava na bližu i širu obitelj, na potomke, na društvo, na narod, na državu, na vjersku zajednicu, pa i na opće civilizacijske tekovine. U ovom kontekstu treba (trebalo bi) početi proučavati i hrvatsko iseljeništvo koje je u velikom broju napustilo svoj dom i domovinu, posredno ili neposredno, kao žrtva raznih nepravda, progona i nasilja.

O hrvatskim iseljenicima, bilo onima koji su bježali u 15. stoljeću ispred turskih najezda i njihovim potomcima, bilo o iseljenicima od druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća, o emigrantima nakon Drugog svjetskog rata, ili najnovijim iseljenicima, uglavnom se piše činjenično. I moj pristup toj temi najčešće je takve naravi. Ali mlađi naraštaj znanstvenika ima danas dovoljno slobode i mogućnosti „dublje zaorati“ i otpočeti istraživati žrtvoslovnu stranu hrvatskog iseljavanja, te iseljeničkog života i rada.

Hrvatsko iseljeništvo kao žrtva – nekoliko natuknica

Ne ulazeći u masovna bježanja zbog osmanskih/turskih osvajanja, bilo je hrvatskih političkih emigranata i za vrijeme Austro-Ugarske, ali prava politička emigracija kod Hrvata počinje tek nakon 1918., to jest nakon stvaranja zajedničke države sa Srbima, posebice nakon pogibije hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini (20. lipnja 1928.) i uvođenja kraljevske diktature (6. siječnja 1929.). Ne samo da tada počinje doba ustaškog revolucionarnog pokreta i bježanja u Mađarsku, Italiju i dalje onih koji su zagovarali rušenje Jugoslavije, nego su u inozemstvo bježali i prvaci Hrvatske seljačke stranke, August Košutić, Juraj Krnjević i drugi. Ipak, veliki val hrvatske političke emigracije nastaje odmah nakon Drugog svjetskog rata i tijekom nekoliko desetljeća komunističke vladavine.

Posljednjih godina objavljeno je više znanstvenih radova koji govore o ovoj temi. Otvaraju se (pomalo) i arhivi bivšeg režima pa se može vidjeti kako su i komunističke vlasti pratile iseljavanje, odnosno bježanje iz tadašnje države. U člancima o ovoj temi koje sam imao priliku pročitati zapaža se da je žarište i dalje na brojevima, godini bježanja, dobi izbjeglica, iz kojih su općina i slično.

Ali, je li itko istražio i dubinski proučio, na primjer, slučaj Ivana Varge, seljaka iz Dubrave u Međimurju, kojeg su žandari ubili 11. siječnja 1934., jer je navodno pokušao pobjeći preko granice, a njegov sin je dobio račun za pet naboja kojima mu je otac bio ubijen? Što zapravo znamo o ovoj i sličnim žrtvama? Ne samo onima koji su poginuli bježeći preko granice, a bilo je takvih pogibija (pre)više, nego što znamo i o onima koji su uspjeli pobjeći? Koje su oni žrtve podnijeli? Možda se reklo, „blago njima, imali su sreću“! Ali u većini slučajeva ta „sreća“ bila je žuči zalivena.

Nakon raspada Titove države doznajemo sve više o poratnim izbjegličkim logorima u Austriji, Italiji i Njemačkoj. Prikazi su dobri i iscrpni, ali treba poći korak dalje i pokušati više doznati o ljudima u tim logorima; o izbjeglicama, o onom što su u logorima proživljavali, kamo ih je i kako vihor života odnio. Sudbine tih ljudi (muškaraca, žena, staraca, starica i djece) vrlo su nam malo poznate. Na primjer, tko je u domovini išta znao o Josipu Cvrtili (1896. – 1966.), nekoć poznatom hrvatskom piscu i učitelju, dok nije 2011. o njemu snimljen dokumentarac Josip Cvrtila ‒ Dragi tata, zahvaljujući njegovu unuku gospodinu Krešimiru Čokoliću. Treba istraživati njegovu žrtvu i njegove obitelji koja je ostala u Hrvatskoj, a on prošao kroz logore i dospio opet u jednu vrstu logora u Buenos Airesu. Slično se dogodilo i s tisućama drugih. Sjećam se da je u talijanskim logorima još polovicom 1960-ih bilo ljudi koji su tamo dospjeli dvadesetak godina ranije. Nijedna ih država nije htjela primiti jer su bili stari i/ili bolesni. Tko o njima išta zna? Kao da nikad nisu ni postojali!

Po mojim doživljajima i procjenama ustvrdit ću da je svaki veći val hrvatskih prekomorskih iseljenika (ne uključujem najnovija vremena) prošao kroz tri velike tjeskobe. Prvo, seljenje ili bježanje iz domovine. Drugo, mukotrpna putovanja preko oceana i „doček“ na Ellis Islandu, a u poratnim desetljećima prolazak kroz izbjegličke logore. Treće, „porođajne muke“ novog života u tuđini. Svaki korak u taj, za njih, novi i nepoznati svijet donosio je velike patnje i žrtve.

O ilegalnim prebjezima iz bivše države znamo ponešto iz usmene predaje i ponekog zapisa, ali malo je znanstvenih radova o patnjama i opasnostima prekograničnog bježanja. Bilo je tu i smrtnih stradanja. Bježalo se najviše čamcima i pješice. Mnogi su uhvaćeni ili ih je Italija (ili druge države) izručila jugoslavenskim vlastima i zatim su bili kažnjeni šišanjem „na golo“, zatvorom i (neki od njih) prisilnim radom. Iz objavljenih štiva o bježanju doznajemo kojim putovima se najčešće išlo, ali iz njih malo doznajemo o mukama koje su mnogi podnijeli da bi se našli na „drugoj strani“. Još manje doznajemo što ih je tamo čekalo.

Mnogi smo, na primjer, prošli kroz izbjeglički logor „San Sabba“ u Trstu (nekoć nacistički logor) (7) i znamo dobro kakav je bio u njemu život. Srećom, većina je u njemu provela relativno kratko vrijeme. Još 1965. prilike u tom logoru bile su zastrašujuće za sve novopristigle. Radost „slobode“ brzo se rastakala u neopisiv smrad logorske karantene i „profugskog“ ponižavanja, te straha od „bunkera“ blizu glavnog ulaza iz kojeg bi svakodnevno u „crnoj marici“ vozili ljude do državne granice i izručivali jugoslavenskim vlastima. Oni koji su imali sreće, nakon raznih ispitivanja dobili bi azil i bili poslani u drugi logor u kojem nije bilo više straha od izručenja. Arhivi izbjegličkih logora u Italiji, koliko mi je poznato, još su netaknuti, a vjerojatno isto tako i onih u Austriji i Njemačkoj.

Ako i kad se logorski arhivi i „pročešljaju“ opet će biti samo imena i brojevi, ali vrlo malo ili ništa o životu ljudi u njima. Zato treba poraditi na prikupljanju osobnih svjedočenja dok ne bude prekasno.

Žrtve ranih hrvatskih doseljenika u SAD-u

Budući da sam u Americi proveo više desetljeća i taj dio hrvatskog iseljeništva mi je najpoznatiji, ovdje ću svratiti posebnu pozornost na žrtve hrvatskih doseljenika u Ameriku krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Neka to bude primjer rada i žrtava koje su podnijeli hrvatski iseljenici diljem svijeta.

Hrvatski doseljenici (i drugi iz južnih, centralnih i istočnih dijelova Europe) tog vremena podnijeli su veće žrtve od svih useljenika koji su ih kasnije slijedili, ne samo što su bili ponižavani, diskriminirani (tretirani samo malo bolje nego Afroamerikanci), nego su teško zarađujući kruh svagdanji udarili temelje hrvatskim udrugama, zajednicama, župama, školama, domovima, štedionicama, pjevačkim zborovima, tamburaškim orkestrima, športskim klubovima…

Na primjer, u rujnu ove godine Hrvatska bratska zajednica (HBZ) proslavila je 125 godina opstanka. Njezino rađanje bilo je mukotrpno i dugo ali, zahvaljujući ljubavi i žrtvi njezinih utemeljitelja, ona je okupljala preko sto tisuća članova i još okuplja njihove potomke, te danas gaji ljubav prema domovini svojih predaka i doprinosi dobrim odnosima Republike Hrvatske i SAD-a.

Također, krajem rujna ove godine „Hrvatska žena“ grana br. 1 u Chicagu slavi svoju 90. obljetnicu, a prethodile su je još starije ženske udruge u toj zemlji. Najstarija hrvatska rimokatolička župa u Americi utemeljena je 1894. u Pittsburghu, a slijedile su mnoge druge. U Chicagu i okolici, na primjer, nekoć je bilo devet hrvatskih katoličkih župa. Prva je bila utemeljena 1901. Trebalo je ogromnih napora i žrtava, puno vremena i novaca za ovakve pothvate, ali sve poteškoće svladala je neizmjerna ljubav za očuvanje hrvatske nacionalne svijesti, te kulturnog i vjerskog bogatstva u tuđem svijetu.

Da bismo ukazali na prilike u kojima su ti ljudi živjeli i radili, i žrtve koje su podnijeli, navest ćemo samo nekoliko strašnih pogibija koje su se dogodile (i) hrvatskim doseljenicima u Americi.

Dobro je poznato potonuće Titanica 1912. i da je na njemu bilo tridesetak Hrvata od kojih se samo troje spasilo. Znamo i njihova imena, u koja mjesta su putovali i neke druge detalje. Ali vrlo malo se zna, na primjer, za nesreću broda La Bourgogne u kojoj je 4. srpnja 1898. poginulo 549 od 726 osoba koje su bile na brodu. Među nastradalima bilo je šestero Hrvata, a preživjelo ih je 11. Ili, tko zna za tragediju broda Volturno na kojem je izbio požar 9. listopada 1913. i da je u toj nesreći nastradalo preko 130 ljudi, među kojima i 26 iseljenika iz Hrvatske.

Mnogi od hrvatskih iseljenika su sretno preplovili Atlantik, ali su doživjeli „brodolom“ kad su tamo stigli. Razni agenti ilegalno bi doveli ljude u Ameriku, obećavajući im posao i „američki san“, ali bi jadni i prevareni bili uhićeni i zatim vraćeni doma. Koliki je to bio trošak, strah i razočaranje! Doznajemo, na primjer, da je 20. studenog 1897. došla skupina prevarenih Hrvata i Slovaka u Baltimore, ali su zatim bili pritvoreni i vraćeni u rodni kraj. U kolovozu 1901. u istom gradu bilo je uhićeno 125 Hrvata pod sumnjom da su dovedeni u Ameriku da bi poslužili u razbijanju radničkog štrajka. Svi su bili zatvoreni i otpremljeni nazad.

U svibnju 1899. osamnaest hrvatskih iseljenika je na putu u Iowu uhićeno i zatvoreno u Chicagu jer su prevarom ilegalno dovedeni u Ameriku. Zahvaljujući velikom zauzimanju vodećih Hrvata u Chicagu, ipak nisu vraćeni nego su ostali u Americi.

Oni doseljenici koji su bili bolje sreće i dobili pravo boravka u Americi završavali bi većinom u ljevaonicama željeza, tvornicama, kamenolomima, rudnicima, ili na visokogradnjama Chicaga i drugih velikih američkih gradova. Radili su najteže poslove gdje se danomice sakatilo i ginulo. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko primjera pogibija hrvatskih radnika u Americi krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Strašna se nesreća dogodila 27. prosinca 1900. u kamenolomu nedaleko od Durbina, West Virginia, u kojoj izgubiše živote šestorica Hrvata, a devetero je bilo teško ranjeno. Samo trojica su imala kakvo-takvo osiguranje.

U ugljenokopu kod Johnstowna, Pennsylvania, 10. srpnja 1902. među „oko dvije stotine“ stradalih radnika bilo je i 11-ero Hrvata. A još poznatija nesreća dogodila se u tom gradu 31. svibnja 1889. godine kada su nezapamćena poplava i zatim požar zahvatili to poznato industrijsko mjesto. Tada je nastradalo više od dvije tisuće ljudi, od kojih je oko 800 ostalo neidentificirano. Među njima je zasigurno bilo Hrvata koji su došli u većem broju tražeći posla u tamošnjim tvornicama i rudnicima, ali njihova imena ne ćemo, vjerojatno, nikad doznati.

Poplava u Galvestonu, Teksas, 8. rujna 1900. odnijela je 32 života hrvatskih iseljenika, uključujući Marka Burina sa ženom i petero djece, a Nikola Župjanin tada je izgubio ženu i osmero djece.

U tvornici „South Chicago Furnace Co“ ponajviše su radili Hrvati iz Like, Poljaci i Slovaci. Ona je bila toliko na zlu glasu da su hrvatske novine Chicago-Sloboda više put upozoravale čitatelje da ne idu tamo raditi jer je u njoj smrt vrebala ljudske živote danomice. Suvremenik piše: „U najvećim [hrvatskim] naseobinama ne bijaše ubijenih i osakaćenih kroz cijelu godinu naroda, koliko u So. Chicagu, III. samo Hrvata u jednom tjednu”.

U rudniku nedaleko od mjesta Zeigler, Illinois eksplozija plina 3. travnja 1905. odnijela je živote „do 40 radnika“, među kojima bijaše osam Hrvata. A istog dana u mjestu Jerome, Arizona, od 14 poginulih radnika četvorica su bili Hrvati.

U sudaru vlakova 7. srpnja 1903. kod Charlottesvillea, Virginia, među 14-ero mrtvih bila su tri Hrvata.

U rudniku Copper Flat, kod Elyja, Nevada, dogodila se 12. srpnja 1912. velika eksplozija u kojoj je poginulo desetero radnika, od kojih je osam bilo Hrvata iz Udbine.

U ugljenokopu kod Laylanda, West Virginia, početkom ožujka 1915. poginulo je 115-ero rudara. Među njima bilo je i 17-ero Hrvata od kojih nijedan nije pripadao kojem od hrvatskih potpornih društava.

U drugoj polovici 1913. otpočeo je poznati štrajk rudara u Bakrenom okružju, države Michigan i trajao devet mjeseci. Tijekom štrajka ubijena su dvojica Hrvata, a na Badnji dan 1913. okupile su se obitelji da djeci podijele darove. Tijekom te veselice netko je u dvorani povikao „požar, požar“! U paničnom bježanju iz dvorane nastradale su 73 osobe, uglavnom djece. Tu je život izgubilo 13 Hrvatića.

U rujnu 1897. tijekom štrajka rudara u blizini Hazletona, Pennsylvania, stražari su zapucali na bježeće rudare, „ranjenih i mrtvih bijaše do trideset hrvatskih radnika“. U američkoj povijesti ovaj tragični događaj poznat je kao „Lattimermassacre“.

Kao dobar pokazatelj života, rada i stradanja hrvatskih iseljenika u Americi početkom prošlog stoljeća navest ćemo statistiku iz knjiga hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu koja pokazuje da prosjek životne dobi onih koji su umrli od 1912. do 1919. bila je samo 30,9 godina. Ako se ne uračuna djecu ispod deset godina, onda je prosječna starost pokojnih bila 32,9 godina. A blizu 10 posto umrlih život je izgubilo u nesretnim slučajevima.

Ginulo se u rudnicima, tvornicama, visokogradnjama, u prometnim nesrećama i umiralo od raznih bolesti, a ponajviše od tuberkuloze i upale pluća. O ponižavanjima i etničkoj diskriminaciji da i ne govorimo. Ali uz sve to oni koji su preživjeli ustrajno i neumorno su radili na poboljšanju prilika u kojima su živjeli, odgajali i školali djecu, organizirali se, čuvali i sačuvali svoje zajedništvo. I ne samo to, nego su stalno pomagali svoje obitelji doma i domovinu.

Nastavit će se…

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ante Čuvalo #Hrvati u Americi #iseljavanje iz domovine