Specijal: Veliki tjedan
FOTO: Pixabay
Dan prijelaza. Noć svih promjena. Promjena postojanja. Hod od tame do svjetla. Svjetlo je božanski znak. Noć subote, Velike subote govori više od ijedne druge noći.
Veliki tjedan svoje ime nosi po glavnom događaju Velikog tjedna – Velikom petku, kada se očituje cijeli ljudski hod, dubina ljudskog iskustva: prijatelji su bili slabi. Izdali ga. Ili mu nisu prijatelji ili ga nisu poznavali. Prijateljstva opstaju samo na dubinama poznavanja. A znati znači ljubiti i ljubiti znači poznavati. Strah u čovjeku za vlastitu sudbinu može biti […]
Svjetlo i tama
Sve u životu je vezano za stvarnost svjetla i tame. Bitku stalno vodi tama protiv svjetla, a snaga svjetla stalno prodire i pobjeđuje. U tom dualitetu pobjede svjetla nad tamom očituju se i ostali sukobi: znanje iznad neznanja, dobro iznad zla, ljubav iznad mržnje, praštanje iznad nepraštanja. Svjetlo je život i Bog. Kada je upaljeno svjetlo vidimo stvari oko sebe i razumijemo što se događa. I fizičko svjetlo u konačnici koje dolazi od sunca daje nam toplinu i omogućuje fizički život. Sunce grije cijeli solarni sustav. Kada bi se ugasilo, život bi nestao. Kada sunce dotakne zemlju nastaje život.
Svjetlo i čovjek
Tama je simbol smrti i zla, simbol nedostatka bitnoga. Kada smo u tami ne znamo gdje smo. Tama nas čini uplašenima, pune straha, jer u tami ne vidimo. Postoji i duhovno svjetlo i duhovna tama. Takav je svijet u čovjeku. U svijetu ne postoji zlo. Ono postoji samo u čovjeku. Svijet tame u čovjeku stvara svijet zla. Već stoljećima odjekuje Isusova riječ: “Ja sam svjetlost svijeta, tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života”, (IV, 8,12). Poučeni njom izgovarali su ju i živjeli milijuni, preveli su je u vlastite živote. Svjetlo je moć, tama nije! “Tama ne može izbaciti tamu; to može učiniti samo svjetlo. Mržnja ne može izbaciti mržnju; samo ljubav to može učiniti”, M. L. King. Svijeća je kao velika iskra u nama. Svijeća stoji i na početku i na kraju našeg života (krštenje-sprovod). Ako ju uspijemo čuvati da gori cijeli život u nama, vječnost zaista pripada nama, djeci svjetla. Nije li mudrost upravo u tome: da je “bolje zapaliti najmanje svjetlo, nego proklinjati tamu”, E. Roosevelt.
Kršćanska tradicija se kroz mnoga stoljeća služila ikonama kako bi naviještala radosnu vijest. Na kršćanskom Istoku i danas važno mjesto zauzima štovanje i razmatranje ikona. Tako je i u velikom tjednu. Postoje ikone koje se u crkvama ističu baš u svetim danima razmatranja Gospodnje muke. Jedna zadivljujuća ikona velikog tjedna nosi naziv „’Ο Νυμφίος“ – […]
Uskrsnuće mijenja
Uskrs je događaj mijene, radikalne mijene. Ta promjena često ne znači postati netko novi, nego prestati biti ono što nismo, kako bismo mogli biti više oni koji smo stvoreni biti! Držeći se čvrsto za nešto što bismo trebali pustiti, što bi trebalo odumrijeti, zaustavlja nas da iskusimo obilje Božje ljubavi. I ovaj proces ostavljanja, napuštanja (umiranja) i ponovnog otkrivanja (uskrsnuća) znači doživjeti obnovu, nov život, radost, nadu i još mnogo toga što je nemoguće staviti u riječi. Voljeti više pomaže nam vidjeti Božje lice. Posluživanje drugih i podizanje brata čovjeka iz ljudske prašine daje veliku smisao našem putovanju vjere u Svjetlost i Uskrsnuće. Tako čovjek može doživjeti zoru novoga, zoru iznenađenja, zoru Susreta s Gospodinom.
I najveći umovi svijeta, znanstvenici bili su svjesni da je čovjek “ništa” pred snagom Božjom, tako nedokučivom i slavnom – tako složenom da nema zemaljskog uma koji ne zastane pred stvaranjem obične kapljice kiše, a kamoli ne pred stvaranjem samog čovjeka.
Isaac Newton, jedan od najvećih umova naše povijesti koji je čvrsto vjerovao u biblijski koncept stvaranja, zbog svoje vjere u Boga jednom je bio upitan: “Kako je moguće da tijela mrtvih, odavno raspadnuta, ponovno postanu tijela svojih duša?” (mislili su na Isusovo uskrsnuće). Na to je znanstvenik pomiješao željeznu prašinu sa zemljom i upitao svoje sugovornike: “Tko može izdvojiti iz prašine i skupiti samo željeznu prašinu?” Odgovor nije dobio. Onda je Newton uzeo magnet i prinio ga mješavini. Nastalo je komešanje čestica. Sitni dijelovi željezne prašine počeli su se hvatati za magnet i jedni za druge. U prašini nije ostalo ni molekula željeza. Tada Newton reče prisutnima: “Onaj, koji je ovoliku silu dao mrtvom kamenu, zar On ne može dati takvu moć našim dušama kada bude trebalo da se obuku u svoja proslavljena tijela”.
Korizma je za nama. Korizma, vrijeme koje imamo potrebu prožeti – ili, barem, označiti – nekim odricanjem. Nekom snažnijom zauzetošću. Svjesni smo da na ozbiljnost našeg življenja, na naš odziv evanđeoskim poticajima, spada da se – dok se primičemo korizmenom vremenu – odlučimo, koliko god je volje, koliko god je snage u nama, rasteretiti se […]
Svjetlo i ljubav rađaju uskrsnuće. Dobro je njih imati za svoje suputnike, temelje i ciljeve. Onda je lakše biti kršćanin i svjedok, vjesnik radosne vijesti i činitelj dobra. Po njima ljudi postaju dobrim ljudima, a dobri ljudi svetima.
Franjevački vjesnik
