Značenje nadbiskupa Stepinca za hrvatske političke emigrante

Iako postoji opsežna znanstvena i publicistička literatura o nadbiskupu Stepincu, ona jedva da se dotiče njegovog značenja za hrvatske političke izbjeglice, koje su bile raštrkane diljem zapadne Europe i u nekim prekomorskim zemljama u godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, bježeći pred represijom novouspostavljenih jugoslavenskih komunističkih vlasti.

Za njih je nadbiskup Stepinac bio simbol hrvatskog otpora jugoslavenskim komunističkim vlastima. Nadalje, zbog progona kojemu je bio izvrgnut, postao je simbol i patnje njihovih sunarodnjaka u domovini, kao i njihove, izbjegličke patnje, koja je bila posljedica i prisilnog rastanka s domovinom i teških životnih okolnosti s kojima su se suočavali u izbjegličkim logorima u zapadnoj Europi te prekomorskim zemljama u koje su odselili nakon nekog vremena. Nadalje, Stepinac i Katolička crkva u domovini bili su simboli s kojima su se izbjegli Hrvatima mogli pojaviti, s kojima su mogli nastupiti pred državnim dužnosnicima, političarima, intelektualcima, novinarima, vjerskim vođama i javnošću na Zapadu.

Naime, velik dio hrvatskih političkih emigranata bio je na različite načine angažiran u režimu Nezavisne Države Hrvatske (NDH) tijekom rata, čiji predvodnici nisu mogli biti relevantni akteri u pokušajima pridobivanja podrške na Zapadu. Uz to, beogradski je režim neopravdano sve spomenute Hrvate nastojao diskreditirati kao fašiste i ratne zločince. K tome, u izbjeglištvu su završili mnogi članovi i simpatizeri demokratski i pacifistički orijentirane Hrvatske seljačke stranke (HSS), budući da su komunističke vlasti raznim represivnim metodama onemogućile njeno djelovanje u zemlji. Pozivanjem na neraskidivu povezanost katolicizma i hrvatstva, što je posebno vidljivo bilo utjelovljeno u osobi nadbiskupa Stepinca, hrvatskim političkim emigrantima otvarala se mogućnost za suradnju s drugim, u prvom redu katoličkim, izbjegličkim skupinama iz Europe, u čijim su domovinama uspostavljeni komunistički režimi. Uz potonje, a još i važnije, katoličkim institucijama, klerom i vjernicima u državama u koje su emigrirali.

Iako je poslijeratna hrvatska politička emigracija bila snažno antikomunistički nastrojena, nije bila jedinstvena ni u programatskom ni u organizacijskom smislu, a trend podvajanja snažio je s protekom vremena. Međutim, nadbiskup Stepinac bio je figura o kojoj su razjedinjeni hrvatski politički emigranti imali načelno isto stajalište, pa je Stepinac u potonjem kontekstu djelovao kao kohezivni faktor na njih.

Glas sv. Antuna bio je jedan od prvih časopisa kojega su pokrenuli hrvatski politički emigranti, a izlazio je u Argentini od 1947. do 1955. godine. Budući da je imao nestranački i snažan katolički karakter, niz tekstova objavljenih na njegovim stranicama idu u prilog prethodno iznesenim tvrdnjama te predstavljaju nezaobilazan izvor za temu koja je istaknuta u naslovu ovoga teksta.

Antikomunistički i antijugoslavenski orijentirani Hrvati doživjeli su politički i vojnički poraz u svibnju 1945. godine, a svijet je priznao novu jugoslavensku državu, s komunističkim poretkom. No, za poražene Hrvate Stepinac je bio figura i simbol oko koje su se mogli okupljati u novom, poslijeratnom svijetu. Stepinac je, s jedne strane nedvojbeno zastupao potrebu stvaranja samostalne hrvatske države, a s druge strane, snažno je osuđivao nacistički rasizam i progone koje je provodio ustaški režim po rasnoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Zbog snažne podrške koju je zadobio diljem zapadnog svijeta nakon što je osuđen na montiranom procesu u listopadu 1946. godine, dio izbjeglih Hrvata smatrao je da bi preko Stepinca ideja hrvatske državne samostalnosti mogla biti prihvaćena na Zapadu. Naime, pred njihovim očima odvijao se globalni sukob kršćanstva i komunizma, a Stepinac je bio jedan od prvaka u apokaliptičnoj borbi Zapada i Istoka.

Potonje tvrdnje ogledaju se, među ostalim, i u članku koji je u Glasu sv. Antuna objavljen povodom Stepinčevog 50. rođendana. U njemu je navedeno da je to prilika da se Hrvati sjete „najvećeg živućeg Hrvata i njegove žrtve, koju on svjesno doprinosi za afirmaciju osnovnih vrijednosti, koje su dandanas ugrožene i u okviru kojih on otkupljuje i slobodu zarobljene Hrvatske“. Za Stepinca se dalje tvrdi da je on trenutačno jedna od najpoznatijih svjetskih osoba i da je postao „glavnim duhovnim simbolom u borbi cijelog Zapada, cijelog kulturnoga svijeta protiv komunističkog barbarstva“. U tekstu koji je objavljen povodom druge godišnjice presude protiv Stepinca, piše da je on nastupio u trenucima kada su „neprijatelji Hrvatske“ mislili da su ju i politički i moralno uništili pred svjetskom javnošću te iznio hrvatsko pitanje kao „religiozni i moralni problem pred savjest cjelokupnoga civiliziranog čovječanstva“. Potom se zaključuje: „Hrvatska je pak Stepinčevim otporom moralno i duhovno opet našla sebe. Stepinac je njezinu borbu ponovno stavio na etičku bazu.“ Poistovjećivanje Stepinca i cijelog progonjenog dijela hrvatskog naroda – u domovini i izbjeglištvu – ogleda se i u sljedećim rečenicama: „Stepinac je simbol Hrvatske, koja pati! Hrvatski iseljenici, ponosite se njim!“.

Međutim, Stepinac je i u užem, hrvatskom okviru, bio idealna osoba pod čijim će duhovnim vodstvom doći izdizanja hrvatskog naroda iz ponora, u kojega je upao tijekom Drugog svjetskog rata. Naime, upravo je on dizao glas protiv svih totalitarnih režima i pokreta, braneći pored hrvatskih nacionalnih prava, i osobna prava svakog čovjek. K tome, smatralo se da bi na temelju Stepinčevog duhovnog i moralnog autoriteta došlo i do nacionalne pomirbe, odnosno da nadbiskup Stepinac prvi ne bi dozvolio osvetu nad onima „koje su komunisti bili zaveli“, te da bi za takve „osim, ako nisu napravili zlodjela“, tražio zaštitu i milosrđe.

Stepinac je imao kvalitete koje u očima dijela hrvatskih političkih emigranata dva domovinska, a zatim emigrantska lidera – nisu posjedovala. Radilo se o Vladku Mačeku, predsjedniku HSS-a, te Anti Paveliću, vođi ustaškog pokreta i poglavniku NDH. Maček je i nakon završetka Drugog svjetskog rata ostao na poziciji potrebe ostanka hrvatskih zemalja u stanovitoj jugoslavenskoj zajednici, a nakon očekivane propasti komunističkog režima, što je bilo neprihvatljivo državotvorno orijentiranim Hrvatima u emigraciji, među kojima nije manjkalo ni HSS-ovaca. Pavelića je pak dio političkih emigranata smatrao neprikladnim za daljnje predvođenje hrvatske oslobodilačke borbe zbog više razloga: savezništva s gubitničkom stranom u ratu, progona i masovnih zločina koje je provodio ustaški režim kojem je bio na čelu, kao i katastrofalne propasti NDH u kojoj su stradali brojni zarobljeni vojnici i civili, u događaju koji je poznat kao Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda. Dok je Pavelić napustio, kako se kasnije pisalo „vojsku i narod“, Stepinac je ostao sa svojim narodom i pod prijetnjom zatvora i smrti. Opisivanje potonje situacije vidljivo je primjerice u pjesmi koju je pod pseudonimom Ante Planika objavio urednik Glasa sv. Antuna, Ivo Lendić, a čiji je naslov „Lepoglavski patnik“. Dio stihova kaže: „Jer on je svjesno popio kalež i prinio svoju žrtvu! / On je kao div prihvatio bol i borbu do raspeća. / I kad je Hrvatsku ostavio svatko izranjenu, polumrtvu, / On je pod križ Njen postavio svoja pleća.“

Lik nadbiskupa Stepinca bio je, osim na stranicama raznih časopisa, prisutan u javnom prostoru hrvatskih izbjegličkih zajednica i kroz razne manifestacije, a o kojima je izvještavao Glas sv. Antuna. Tako je u listopadu 1947. godine u Buenos Airesu, u dvorani Višeg savjeta Katoličke akcije, održana priredba povodom prve godišnjice donošenja presude protiv nadbiskupa Stepinca, koju su organizirala hrvatska društva s gospođama Argentinkama iz Savjeta. Pored brojnih hrvatskih svećenika, redovnika i časnih sestara, sudjelovali su Hrvati izbjeglice, kao i oni iz ranijih iseljeničkih valova, ali i izaslanici drugih izbjegličkih skupina – Bjelorusa, Ukrajinaca, Čeha, Slovaka, Litvanaca, Slovenaca, Austrijanaca i Madžara.

Glavni govor, odnosno predavanje, održao je hrvatski svećenik Dragutin Kamber, o položaju katolika pod komunističkom vlasti u Europi s naglaskom na lik i djelo nadbiskupa Stepinca. Nekoliko dana kasnije za Stepinca je misu služio komisar hrvatskih franjevaca Latinske Amerike o. fra Stjepan Rade u bazilici San Nicolas de Bari u Santa Feu, a propovijed je održao vjerojatno najpoznatiji hrvatski misionar u Argentini – fra Blaž Štefanić.

Komunistički sudski progon nadbiskupa Stepinca papa Pio XII. nazvao je „žalosnim procesom“, a presuda je potaknula brojne političare, intelektualce i aktiviste da javno prosvjeduju protiv nje. Takvi su se prosvjedi mogli čak čuti i u britanskom parlamentu te američkom Kongresu, dok su u potonjim državama čak osnovani odbori koji su se zauzimali za puštanje Stepinca na slobodu. Tim se naporima pridružio i Glas sv. Antuna, nastojeći obavještavati hrvatske izbjeglice i argentinsku javnost te relevantne čimbenike u toj državi o Stepincu, posebno o teškim okolnostima u kojima je služio kaznu i njegovom narušenom zdravlju.

Zaključno se može kazati da je Glas sv. Antuna nastojao progonjenim, rezigniranim, razočaranim, od svih ostavljenim hrvatskim političkim izbjeglicama pobuditi nadu, poručiti im da se borba za samostalnu i demokratsku državu mora nastaviti, da ne smiju klonuti u toj borbi, predstavljajući im upravo lik, djelo i muku nadbiskupa Stepinca kao uzor. Svećenik Dragutin Kamber tako je napisao da su Hrvati u ratu doživjeli „veliku katastrofu“, koja je rezultirala isto tako velikim sumnjama „u našu izdržljivost, u račune Providnosti, u naše kvalitete, u našu budućnost“. Zatim je dodao da te sumnje mogu rezultirati zamiranjem daljnjeg rada i djelovanja. No, da ih odagna, Bog je, prema Kamberu, Hrvatima dao „mučenički lik nadbiskupa Stepinca“, koji ih treba hrabriti.

„Ima Boga i on je na strani Stepinčeva martirija“, poručivao je Kamber hrvatskim političkim izbjeglicama.

Ključne riječi #Alojzije Stepinac #Dragutin Kamber #Wollfy Krašić