Životna priča obitelji Armić iz Chicaga: Ne mogu umrijeti a da ti ne kažem da sam ja ubio tvog Ivu

Prije dvadeset godina objavio sam razgovor s gospođom Anom Armić koja je tada s obitelji živjela u okolici Chicaga (Croatian Chronicle – Chicago, 2004, vol. III, br. 2, str. 5–8.). Vrijedno ga je objaviti i ovdje jer je poučan i zanimljiv. K tomu, ovi vrijedni i ugledni Hrvati u svijetu zaslužuju da ih se ne zaboravi.

Gospodin Josip i gospođa Ana Armić ne samo što su uzorna hrvatska i kršćanska obitelj u hrvatskoj zajednici u Chicagu nego su i osobe koje su prošle dugogodišnji zajednički životni put. I njihov je život utkan u noviju povijest hrvatskoga naroda, u domovini i u Americi, odnosno u Chicagu. Njihova životna putanja vodila ih je kroz teške dane Drugoga svjetskoga rata, šikaniranja u poraću koja su morali pretrpjeti kao mladi hrvatski studenti i učitelji, izbjeglištvo, dolazak u Ameriku i težak rad u novoj sredini. Ali bilo je tu i mnogo radosti u obiteljskom životu, odgoju djece, uspjesima u privatnom poslovanju, rastu unučadi i, svakako, u veselju što su doživjeli osamostaljenje države Hrvatske, propast komunizma i raspad jugo-tvorevine iz koje su se oni, kao i mnogi drugi Hrvati, morali uputiti u tuđi svijet.

Zamolili smo gospođu Anu da s našim čitateljima podijeli barem djelić svoje i suprugove životne priče, jer njihov život dio je i života ove hrvatske zajednice i njezine povijesti.

Gospođo Armić, recite nam ukratko gdje ste rođeni i o sjećanjima iz ranih godina svojega života…

Rođena sam u Grubišnom Polju, a djevojačko mi je prezime Brković. Potječem iz hrvatske seljačke obitelji. Moji roditelji, kao i većina hrvatskih seljaka, bili su vrlo pametni, pošteni i vrijedni ljudi. Isto tako su bili dobri kršćani i Hrvati. Vrijednosti koje su oni duboko cijenili i načela po kojima su živjeli prenijeli su i na nas, svoju djecu. To su nam uvijek usađivali u dušu.

Osim sjećanja na školske dane, koji su bili ispunjeni mladenačkim optimizmom i radošću, također se dobro sjećam političkih i društvenih (ne)prilika u Hrvatskoj, a napose u mojem rodnom kraju. Već u mladim danima doznali smo što je Jugoslavija, tko nas tlači i zbog koga smo već u tim prvim godinama života morali živjeti u strahu. Bilo nam je jasno što Srbi rade i žele napraviti s Hrvatima. Zato mi je sjećanje na proglašenje NDH ostalo tako duboko u sjećanju. Ta hrvatski narod bio je oduševljen i sretan što je konačno dobio svoju državu. Govori se mnogo o ideologijama tog vremena, ali malo se pozornosti posvećuje tomu što je narod htio svoju državu. Bilo mu je dosta tuđega, to jest srpskoga jarma. Ti dani iz moje rane mladosti ostali su mi u pameti i neću ih nikada zaboraviti.

Gdje ste pohađali škole i kakve su Vam uspomene iz tih mladih dana?

U rodnom mjestu pohađala sam osnovnu školu, a zatim i građansku. Učiteljsku školu pohađala sam i završila u Pakracu. U to su vrijeme partizani, uglavnom Srbi, haračili našim krajem. Bila su to tužna vremena. Život je bio strašan. Nitko nije znao kad će ga „noć progutati”. Bježali smo iz svojih kuća u mjesta gdje je još bila hrvatska vojska. Braća i stričevi otišli su nam u hrvatsku vojsku i neki se nikada nisu ni vratili.

Za vrijeme školovanja u Pakracu družila sam se s onima koji su bili dobri Hrvati, osjećali što sam i ja osjećala. Tako sam se upoznala s Josipom Armićem, za kojega sam se i udala 1947. Iz škole su partizani pokupili sve muške učenike od 16 godina pa dalje i otjerali u „narodnu vojsku”. Tako su ti mladi ljudi propatili i neki se nisu ni vratili živi.

Školu smo morali prekinuti nakon završene druge godine zbog ratnih prilika. Kad je rat završio, nakon jedne izgubljene godine, počeli smo opet ići u školu. Imali smo uglavnom dobre profesore. Komunisti su nas htjeli ugurati u komunističke organizacije. Bilo je tu raznih pritisaka, a mi smo se spašavali kako smo mogli i znali, ali nismo ulazili u te njihove organizacije.

Rekoste da se mnogi nisu vratili kućama poslije rata. Je li tko stradao iz Vaše i Josipove obitelji na Bleiburgu i Križnom putu?

O tim tužnim sjećanjima moglo bi se mnogo toga reći, ali evo ono najkraće.

Još 1942. Srbi su po noći odveli Josipova oca Ivana i ubili ga. Pilom su ga živa rezali. Oko Pakraca je bilo mnogo Srba i radili su što su htjeli. Josipova majka Fanika ostala je s troje male djece. Kad je nastala Titovina, nju su pokupili u logor, a djeca su ostala sama. Bio je to užas. Stariji sin Franjo bio je u hrvatskoj vojsci. Uspio je proći granicu i stići u Italiju, a zatim u Kanadu. Mlađi brat Vinko imao je poslije rata 20 godina i morao je poći služiti jugo-vojsku. Ondje su ga ubili, i to je počinio jedan Hrvat iz Bjelovara. Naš jedan prijatelj poznavao je toga čovjeka i rekao nam je da je prije nekoliko godina bio još živ. Vinkovo tijelo dovezli su u mrtvačkom sanduku u Pakrac. Rekli su im da ga ne smiju otvoriti, ali je obitelj ipak sanduk otvorila i vidjelo se da je ubijen hicem u leđa.

Moj brat Josip tijekom NDH bio je mladić za vojsku i služio je u PTS-u. Bio je na povlačenju s hrvatskom vojskom i ubijen je na Križnom putu. S njim su bila još moja dvojica bratića, tetini sinovi – Dragan i Franjo, koji su to vidjeli. Oni su se, srećom, uspjeli spasiti. Moj stric Đuro bio je isto tako u koloni smrti i nikad se nije vratio. Imao je 23 godine. Jedan bratić, Ivo, koji je tijekom rata završio učiteljsku školu u Pakracu, a zatim otišao u hrvatsku vojsku, bio je također ubijen na Križnom putu. Ubio ga je njegov susjed, čovjek iz njegova rodnoga mjesta, Velikoga Grđevca kod Bjelovara. Taj koji ga je ubio umro je od raka desetak ili 15 godina nakon rata. Ali prije nego što je umro, zvao je Stjepana, Ivina brata, i rekao mu: „Ne mogu umrijeti a da ti ne kažem da sam ja ubio tvog Ivu”.

Ja sam osobno gledala te naše mučenike u kolonama smrti. Naše majke kuhale su što su imale i poneki od njih usudio bi se sa zdjelicom dotrčati i uzeti malo kuhane hrane. Žene su bacale među njih kruh tako da barem nešto mogu staviti u usta. Sjećam se mjesta gdje su jednu noć proveli ti jadni ljudi i iza njih nije ostalo lišća ni kore na drveću. Ja sam bila mlada, ali i sad me ta sjećanja potresaju. Vidjela sam jednoga od njih ubijena kraj puta. Lubanja mu je bila hicem razmrskana. Drugi su vukli svoje kolege, jer čim netko zaostane, znalo se što ga čeka. To ne zaboravljamo mi koji smo to samo vidjeli, a kako je bilo onima koji su te muke prolazili!

Moj otac Mato nije bio vojnik niti kakav političar, ali u našem kraju bilo je jako opasno poslije rata biti Hrvat i još odrastao čovjek. Kad se moj otac pojavio, bio je zatvoren on i moja starija sestra, Marija, kod koje je bio. On je suđen na 11, a sestra na tri godine zatvora. Sjećam se dobro njihova suđenja i urlikanja srpskih žena u sudnici, kao da su oni nekomu kakvo zlo učinili. Bili su krivi samo zato što su bili Hrvati. Otac je bio uznik u Gradiški i Lepoglavi te je radio s drugim zatvorenicima na isušivanju Lonjskoga polja. Kao mlada i jako slabunjava djevojka, išla sam ga posjetiti u Lonjsko polje i nosila sam nešto hrane da se okrijepi. Ja i drugi koji su došli u posjet nismo smjeli sa svojim najdražima nasamo razgovarati, a kamoli ih poljubiti i zagrliti. Dijelio nas je jedan jarak, kanal, i tako smo izdaljega mogli malo porazgovarati. Tata je meni govorio kako sam slabunjava i mršava, a on je meni izgledao jako slabo i žalosno. Hranu koju sam bila donijela morala sam baciti jer drugovi nisu dali da zatvorenici primaju hranu. Ne sjećam se kako ni zašto, ali otac je pušten iz zatvora 1951.

Eto, tako su nas svi ubijali i progonili. Čudo je da smo ikako opstali. I kako bi nakon toga svi mogli biti išta drugo nego što jesmo, Hrvati i katolici. Naš je opstanak skupo plaćen; plaćen od naših najbližih, i to u patnji i krvi.

Gdje ste sve bili učitelji?

Josip i ja završili smo učiteljsku školu i zatim smo se vjenčali. Uskoro iza toga otišli smo u Dalmaciju i bili učitelji na otoku Prviću kod Šibenika. Život je bio težak, ali voljeli smo raditi s djecom, ta to nam je bio životni poziv. Odgajali smo ih kako smo najbolje znali da budu dobri i pošteni ljudi. Hrane je bilo malo, ali narod nam je davao što je mogao. Živjeli smo siromašno, no utjeha je bila da je oko nas bilo mnogo dobroga naroda.

Naravno, bilo ih je drukčijih. Tako smo neke primali u svoj dom kao prijatelje, ali ubrzo smo vidjeli da su nas baš oni i nadzirali. Režimlije su doznali tko smo i kako dišemo te smo nakon samo jedne školske godine na Prviću morali bježati iz Dalmacije.

Uz mnogo poteškoća, dobili smo mjesto blizu Krapine, u Hrvatskom zagorju. Opet ista stvar. Narod nas voli jer vidi tko smo i kakvi smo. Uglavnom, roditelji su bili dobri i pošteni, pa su uvijek bili voljni pomoći nam koliko su mogli. Ali i u tom se kraju našao Srbin iz Like kao pedagoški šef! Jasno je da je bilo i pokvarenih pojedinaca koji su surađivali s režimom, premda ondje nije bilo mnogo komunista. Svi su bili Hrvati i većinom odani domovini i vjeri. Tu su nam se rodila dvojica sinova, Krunoslav i Hrvoje (ovdje poznat kao Vince). Oko škole obično je bila dobra zemlja, pa smo imali vrtove koji su nam dobro došli za naše obiteljske potrebe. Ta nije se moglo živjeti od naših plaća. Imali smo i mnogo voća – jabuka, oraha, grožđa i drugih plodova.

Kako ste se odlučili na bijeg preko granice?

Naši su nas roditelji zvali da dođemo iz Zagorja raditi u Slavoniju, da mogu vidjeti češće svoje unuke. I na nesreću, dobili smo posao u rodnom kraju, i to blizu mjesta gdje sam rođena. Tu je narod bio pomiješan. Kako smo mi bili iz tog kraja, znali su dobro moju i Josipovu cijelu obitelj i rođake. Znali su da nismo komunisti. Počeli su nas zvati ustašama. Prijetili su nam zatvorom i drugim oblicima zastrašivanja. Svoj smo posao obavljali savjesno i profesionalno, nismo nikomu nikada učinili kakvu nepravdu, ali za nas nije bilo mjesta jer nismo bili „njihovi”. Tu smo proveli samo dvije godine. Život nam je postao nesiguran i bez izgleda za budućnost.

U tim prilikama odlučili smo pobjeći iz Hrvatske, odnosno iz tadašnje komunističke tvorevine. Teška srca, kao i toliki drugi Hrvati, ostavili smo naš kraj i domovinu 1957. Ali kad dođe do izbora živjeti ili nestati, onda se zna odabir. Pobjegli smo preko granice u Trst, u koji smo stigli hodajući s dvoje djece cijelu noć. Uspjeli smo prijeći granicu i došli smo u izbjeglički logor. Tu smo bili godinu i pol. Tijekom boravka u logoru, rodila nam se kći Jadranka Marija. Ujak mojega muža poslao nam je iz Amerike jamstvo i preko katoličke organizacije došli smo u Novi svijet.

Kako ste se snalazili prvih dana i godina u Americi?

Bilo nam je kao i drugim Hrvatima koji su tad stizali ovamo. Hvala Bogu, imali smo rodbinu koja nam je bila u početku pri ruci. Prvo smo stigli u državu Wisconsin k ujaku. On i njegova djeca, koja su bila tad sva odrasla, bili su nam jako dobri. Našli su nam stan i pripomogli koliko su god mogli. Nažalost, posla je tad bilo malo. Ali imali smo u Chicagu jednoga našega kolegu iz učiteljske škole u Pakracu i on nam je predložio da dođemo u Chicago gdje je bilo lakše naći zaposlenje. I tako smo i napravili.

Kako je moj suprug bio ne samo dobar učitelj nego se dobro razumio u stolariju, za njega je bilo mnogo posla u Chicagu. Smjestili smo se na Princeton Ave., blizu hrvatske crkve sv. Jeronima. Tu nam je bilo lijepo. Ne samo da je tu bilo mnogo hrvatskoga naroda nego smo se dobro i razumjeli jer je većina propatila od komunističkoga i srpskoga režima kao i moja obitelj. Pohađali smo redovito crkvu, susretali se s narodom, bili dio raznih djelatnosti hrvatske zajednice i to nam je liječilo rane, osjećali smo se kao doma.

Ja sam radila noću, a Josip danju i tako je uvijek jedno od nas bilo s djecom. Dečki su išli u našu župnu školu na Princetonu. Kruno je još u Wisconsinu primio prvu svetu pričest, a Hrvoje u crkvi sv. Jerke, kao i kćerka Marija.

Tako smo radili, odgajali djecu i ostali na Princetonu osam godina. Nije bilo lako, ali bili smo mladi i zdravi, imali smo prijatelje, štedjeli smo koliko smo mogli u nadi da osiguramo bolju materijalnu budućnost sebi i svojoj djeci. To nas je ponukalo da kupimo motel „Great Lakes”, sjeverno od Chicaga. To je bilo blizu baze američke mornarice. U međuvremenu, rodila nam se još jedna kći, Jo Ann. U privatnom poslovanju moralo se raditi još više nego prije, a i štedjeti. Dečki su bili već porasli i oni su nam mnogo pomagali oko poslova u motelu. Zatim smo taj motel prodali i kupili drugi u Lyonsu, zapadno od Chicaga. Bio je to nov motel i još smo ga nadogradili. Tu smo se i umirovili, a naš mlađi sin kupio je motel i on ga danas vodi.

Život je takav. Na mlađima svijet ostaje, oni nastavljaju sanjati i raditi. Ali hvala Bogu što ne moraju prolaziti kroz sve ono što smo mi prošli, napose kroz režim koji smo mi dobro osjetili još u mladim danima.

Vi ste obiteljski prijatelji još iz „davnih” dana s Hebrangovima, možete li nam reći nešto kako je došlo do toga i o kakvu je prijateljstvu riječ?

Moj suprug Josip rođen je u Pakracu. Hebrangova majka isto je rođena i živjela je u Pakracu sa svojim roditeljima. Majka mojega poznavala je njezinu obitelj i nju od mladosti. Bile su obje mlade. Kad je Hebrangov otac bio ubijen u Beogradu, a mama dospjela u komunistički logor, Josipova majka i sestra išle su k njoj i nosile joj hranu. To su činile koliko su mogle i koliko su imale. Kad je gospođa bila puštena iz zatvora, živjela je u Zagrebu. Bilo joj je materijalno jako teško, ali ne samo materijalno. Bila je napuštena od sviju. Moj muž Josip otišao je k njoj u Zagreb. Doznao je od nje sve o njezinoj djeci i prilikama u kojima je živjela. Tako je sreo i njezina sina Andriju. Dakle, bilo je to prijateljstvo u nevolji između Josipove obitelji i Hebrangovih. Kad smo doznali da je Andrijin sin u školi u Wisconsinu, otišli smo po njega i doveli ga k nama u posjet. Bio je i na svatovima naše kćeri Jo Ann. Tako je to poznanstvo teklo i ostalo.

Spomenuli ste mlade i budućnost, koliko imate unučadi?

Imamo desetero unučadi, sedmoricu dječaka i tri djevojčice. Jako smo s njima sretni. Oni su naša radost. Neki žive blizu nas u Riversideu. Troje žive u Springfieldu, glavnom gradu države Illinois. Dvoje žive u Milwaukeeju, Wisconsin. Suprug najmlađe kćeri je Hrvat iz Dalmacije i djeca govore hrvatski. Mlađi je sin oženjen Hrvaticom iz Žumberka i njihova djeca također govore hrvatski. Krunoslav je oženjen Amerikankom i njegova djeca ne znaju hrvatski. Mnogo mi puta kažu: „Bako, ja moram naučiti hrvatski.” Ali to ćemo vidjeti. Bili su u Hrvatskoj i jako im se sviđa, osobito Dubrovnik i jadranska obala.

To je suprugova i moja životna priča, ali ona u „kratkom izdanju”. Ta priča završava ovdje u Americi, a ne, nažalost, tamo odakle je počela. Tu su nam djeca i unučad, i tu ostajemo i mi. Ali srce i misli su u Hrvatskoj, iz koje smo u strahu pobjegli tražeći sigurnost života sebi i svojoj djeci. U tom smo, hvala Bogu, vrlo dobro i uspjeli. Ali Hrvatska je zemlja u kojoj smo niknuli i primili dar života, u njoj smo proživjeli mladenačke dane i otpočeli obiteljski život, ona je Domovina koja se nikad ne zaboravlja”.

---

Josip Armić preselio se u vječnost 3. listopada 2012., a Ana 6. travnja 2020.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ana Armić #Hrvati u Chicagu #Josip Armić