Životna priča autora treće praške znamenitosti koju turisti najčešće fotografiraju

U Pragu je 17. rujna 2022. u 82. godini života preminuo najpoznatiji češki Hrvat, arhitekt Vlado Milunić, autor slavne Kuće koja pleše na obali Vltave u Pragu. Nju je projektirao s kanadsko-američkim arhitektom Frankom Gehryjem, a dobila je ime zato što izgledom podsjeća na plesni par. Kultni status stekla je i među brojnim posjetiteljima Praga pa se smatra da je nakon Hradčana i Karlova mosta treća praška znamenitost koju turisti najčešće fotografiraju.

„Češki arhitekt hrvatskog podrijetla“, kako se Vladu Milunića nazivalo u češkoj javnosti, bio je jednostavan i srdačan čovjek, a ujedno i osoba zanimljive biografije.

Rođen je 3. ožujka 1941. u Zagrebu. Njegovi roditelji, liječnici Atena i Josip Milunić, bili su komunisti i partizani pa je Vlado, sa sestrama Martom i Nevom, djetinjstvo proveo u Zagrebu s bakom Mirom Radošević. Atena i Josip Milunić vratili su se svojoj obitelji na kraju rata 1945. s tek rođenom kćerkom Rajnom, no obitelj nije dugo bila na okupu jer su roditelji uskoro otišli u Beograd na službu u Ministarstvo zdravlja, a 1947. na usavršavanje u SAD.

REZOLUCIJA IB-a RASTAVILA OBITELJ

U ljeto 1948. Atena i Josip Milunić krenuli su kući svojoj djeci, međutim, vidjet će ih tek osam godina poslije. Putovali su preko Praga, u vrijeme kad je bila objavljena rezolucija Informbiroa kojom je Jugoslavija izbačena iz bloka socijalističkih zemalja. Oni su dali izjavu da podržavaju rezoluciju te im je povratak u Jugoslaviju postao nemoguć. Nije im preostalo drugo nego se nastaniti u Češkoj gdje su se zaposlili kao liječnici, no istodobno su bili aktivni u skupini emigranata iz Jugoslavije koji su u njezinu sukobu sa SSSR-om stali na stranu Staljina. To im je otežalo povezivanje s djecom koja su s bakom živjela u Opatiji. Atena Milunić osobno je 1955. pisala Titu, čijeg je sina Mišu neko vrijeme čuvala tijekom Drugoga svjetskog rata, i molila da joj pusti djecu, no Tito nije imao samilosti za Miluniće za koje se u konačnici zauzeo sovjetski vođa Nikita Hruščov.

Tek tada su jugoslavenske vlasti pristale na humanitarnu gestu i u studenome 1956. Vlado Milunić i njegove sestre Marta, Neva i Rajna zrakoplovom su preko Beograda i Budimpešte otputovali u Prag gdje se obitelj nakon niza godina opet našla na okupu. Vladi Miluniću tako je Češka postala druga domovina. U Pragu je završio gimnaziju i 1966. studij arhitekture, a zatim se tri godine usavršavao u Parizu. Vrativši se u Prag započeo je rad u tandemu sa svojim fakultetskim kolegom Janom Línekom s kojim je projektirao zgrade javne namjene.

SUSJED VACLAV HAVEL

Sredinom osamdesetih godina Milunić je dobio angažman i od tadašnjega vodećega češkog disidenta i svoga nekadašnjeg susjeda Václava Havela koji ga je 1986. zamolio da mu projektira podjelu stana koji je s bratom naslijedio nakon smrti roditelja. U jednom razgovoru dotaknuli su se i susjedne prazne parcele na kojoj je nekad bila stambena zgrada srušena u američkom bombardiranju Praga 1945. godine. Milunić i Havel maštali su o tome kako bi se na toj parceli mogla izgraditi zgrada s kulturnim sadržajima.

U studenome 1989. Baršunastom revolucijom oboren je komunistički režim, a Havel je postao predsjednik Čehoslovačke pa se i ta ideja mogla početi ostvarivati. Milunić je 1990. otvorio vlastiti arhitektonski ured nazvan Studio VM (Volné myšlenky, tj. Slobodne ideje) te je počeo osmišljavati kuću koja bi reflektirala atmosferu slobodnog društva.

„Htio sam da kuća bude doslovna parafraza Baršunaste revolucije kad se od totalitarnoga statičnog društva odijelio njegov manji dinamični dio koji je krenuo u svijet pun promjena, u našem slučaju nad frekventno križanje u pravcu Praškog dvorca. Htio sam da to budu dva dijela zgrade koja se međusobno privlače i odbijaju: statički-dinamički, jang-jing, plus-minus”, prisjećao se Milunić.

OTPOR SMJELOM PROJEKTU

Međutim, kad je javnosti predstavio svoju ideju izazvao je negativnu reakciju stručnjaka koji nisu bili spremni prihvatiti ovako smjeli arhitektonski projekt u historicističkom dijelu Praga. Kuća koja pleše svidjela se nizozemskoj tvrtki Nationale Nederlanden koja je pristala biti ulagač. Kao rješenje za neutralizaciju negativnih reakcija pojavila se ideja da se široj javnosti nedovoljno poznatome Miluniću kao autor Kuće koja pleše pridruži neki slavni svjetski arhitekt te je izabran Frank Gehry koji je shvatio Milunićevu koncepciju i prihvatio suradnju.

Izgradnja je započela 1994. i dovršena je 1996. Suprotno prvobitnoj ideji, umjesto zgrade namijenjene kulturi postala je poslovna zgrada s uredima i restoranom na posljednjem katu, no Miluniću je donijela slavu, ali i mnoge druge poslove.

Milunić nikad nije zaboravio govoriti hrvatski, održavao je veze s hrvatskim veleposlanstvom u Pragu i tamošnjom hrvatskom zajednicom, a dao je i idejna rješenja za spomen-ploče u čast Josipa Jurja Strossmayera i Augusta Šenoe postavljene u Pragu na inicijativu Hrvatsko-češkog društva iz Zagreba. Ono je 2016. Miluniću dodijelilo Nagradu „Marija i Stjepan Radić“ zbog iznimnih zasluga za razvoj hrvatsko-čeških odnosa, a tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dodijelila mu je 2019. Red Ante Starčevića „za izniman doprinos razvoju i unapređenju hrvatsko-češkog prijateljstva kroz promicanje Republike Hrvatske u arhitekturi u Češkoj Republici“.

U povijesti će ime Vlade Milunića biti trajno zapamćeno među osobama koje čvrsto povezuju Hrvatsku i Češku, Zagreb i Prag, a simbol čvrstoće i sklada tih veza je njegova globalno poznata Kuća koja pleše.

Marijan Lipovac, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Hrvati u Češkoj #Marijan Lipovac #Vlado Milunić