Priča o Stanku Vujici
FOTO: hkv.hr
U hrvatskoj političkoj emigraciji bilo je mnogo visokoškolovanih koji su u srcu bili domoljubi, ponekad bi se pojavili među narodom, poneki su znali i domoljubno pisati, posebice kritizirati, ali nisu se upuštali u konkretan rad „na terenu”, s narodom. Znali smo reći da su to „trebalo bi” domoljubi! Stanko Vujica ne samo što je pisao i govorio nego je bio spreman preuzeti veliku odgovornost kad je trebalo. Prihvatio se biti predsjednikom Izvršnoga odbora Hrvatskoga narodnoga Vijeća u trenutku kad ga je Vijeće, odnosno politička emigracija, najviše trebala.
Hrvatska književnost u svojoj širini ima nekoliko sastavnica. Osim matične, tu je autohtona hrvatska književnost u BiH i Boki kotorskoj, u današnjoj Crnoj Gori. Tu je književnost Hrvata u dijaspori (Vojvodina, Kosovo, Austrija, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Italija), a ovdje se može uključiti i Hrvate koji su dospjeli u Novi svijet (barem ne izravno) iz političkih […]
Životni put
Stanko Mirko Vujica rođen je 27. studenoga 1909. u selu Hrasno nedaleko od Busovače. Nakon završetka osnovne škole u Busovači, završio je Franjevačku gimnaziju u Visokom, studirao filozofiju i teologiju u Sarajevu, Zagrebu, Beču i Innsbrucku, a titulu doktora filozofije postigao je u Zagrebu. Za vrijeme rata, odnosno Nezavisne Države Hrvatske, službovao je u Ministarstvu vanjskih poslova. Kraj rata zatekao ga je u Njemačkoj pa je imao sreću nedugo nakon što su prestala razaranja i masovna ubijanja doseliti se u Ameriku (SAD). Već 1947. postao je profesorom filozofije i komparativne religije na Wilkes Collegeu u Pennsylvaniji, gdje je s vremenom postao i pročelnikom Odsjeka za filozofiju.
Objavljivao je analitičke priloge u više emigrantskih glasila: Danica, Hrvatski glas, Hrvatska revija, Journal of Croatian Studies i Studia Croatica, a u stranim glasilima: Eastern World, Pakistani Philosophical Journal, Research Journal of Philosophy i East Europe. Objavio je knjige Razmatranja o sadašnjosti Hrvata (1968.), Razmatranja o Oktobarskoj revoluciji: Prigodom njezine 50-godišnjice (1968.) i Kroz izbjegličku prizmu: političke polemike i pouke (1972.), a na engleskom
Croatia’s Struggle for Independence (1965.) i The Humanist Marxism in Croatia: An Agonizing Reappraisal of Marxist Dogma and Practice (1969.).
Vujica je bio dobitnik poznate Fulbrightove stipendije i proveo je (sa suprugom Nadom Kesterčanek) školsku 1960./1961. u Pakistanu i Indiji istražujući istočnjačke vjerske i filozofske tradicije i držeći predavanja na tamošnjim sveučilištima o američkom, odnosno zapadnjačkom načinu života i razmišljanja.
Svako toliko čujemo ili čitamo da je netko (bio) „previše dobar čovjek”. Ponekad je to samo emocionalna izjava za nekoga tko nam je (bio) blizak i drag. Postoje li zaista „previše dobri ljudi” ili to više govori o nama čija je dobrota „prosječna” ili čak manja od toga? Oni koji su iznad našega mjerila ljudskosti […]
Za slogu i slobodu
Wilkes College (od 1990. sveučilište) nalazi se u gradiću Wilkes-Barre, kojih stotinjak kilometara sjeverozapadno od grada New Yorka. Premda je Stanko (poslije i njegova supruga Nada) radio i živio podalje od hrvatskih emigrantskih naseobina, uvijek je bio dio života hrvatske emigracije i njezina rada za slobodu svojega naroda. Bio je ne samo član Hrvatske akademije Amerike (Croatian Academy of America) nego i njezin višegodišnji predsjednik (1968. – 1971.). Osim strukovnih udruga, bio je i počasni član Odbora za istraživanje bleiburške tragedije. Pozorno je pratio događanja u Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj državi, i čitateljima hrvatskih emigrantskih glasila redovito tumačio (ne)prilike u domovini. Među ostalim, s još nekoliko drugih hrvatskih intelektualaca dao je 1967. javnu potporu Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika.
Slom Hrvatskoga proljeća, odnosno „udar iz Karađorđeva”, zahvatio je domoljubne redove u emigraciji kao toplinski val. Jedan je od gorućih zahtjeva „iz naroda” bio: Hoćemo slogu u borbi za zajedničku nam demokratsku Hrvatsku. Ideja nacionalnoga pomirenja također je bila sazrela. Rezultat toga bilo je utemeljenje Hrvatskoga narodnoga vijeća 1974., u kojem je sudjelovao i Stanko Vujica.
Vujica nije pripadao ni jednoj hrvatskoj političkoj ili ideološkoj grupaciji. Dostatno mu je bilo biti domoljub i svojim tihim, ali ustrajnim radom dati svoj obol u promicanju slobodarskih ideja i nastojanja među Hrvatima. Bio je pobornik sloge svih Hrvata i zagovornik hrvatskoga nacionalnoga pomirenja. Zato smo ga na Saboru HNV-a u Torontu 1975. s velikim oduševljenjem izabrali (bio sam jedan od sabornika) za predsjednika Izvršnoga odbora. Dr. Dinko Šuljak, nekoć partizan i vodeći HSS-ovac, bio je izabran za predsjednika Sabora HNV-a. Time je otpočelo novo doba djelovanja hrvatske emigracije.
Hrvatski iseljenici i njihovi potomci mnogo su pridonijeli napretku zemalja i naroda „na sve četiri strane svijeta” – od Ognjene zemlje do Aljaske; od Australije, Novoga Zelanda i Južne Afrike do na kraj Skandinavije… Ima nas ondje gdje se i ne nadamo. Tko bi, na primjer, pomislio da je sin hrvatskoga iseljenika dao vrlo važan […]
Oni koji su poznavali Stanka Vujicu, dobro znaju da se prihvatio predsjedništva HNV-a iz čiste ljubavi za svoj potlačeni narod, a ne radi moguće slave i časti. HNV je smatrao demokratskom koalicijom hrvatskih izbjegličkih stranaka, hrvatskih kulturnih društava i pojedinaca, a njegova jedina ambicija bila je što djelotvornije predvodi zajednički rad zacrtanom cilju slobode i samostalnosti Hrvatske. Nažalost, samozatajni i odani domoljubni rad mu je skratio ovozemaljski život.
Neočekivana smrt
Svake godine, počevši od 1964., tijekom prvoga rujanskoga vikenda (Labour Day Weekend), održava se turnir hrvatski nogometnih timova u SAD-u i Kanadi. Tom prigodom okupi se po nekoliko tisuća Hrvata, uglavnom hrvatske mladosti. Godine 1976. turnir je bio u kanadskom Londonu. Turniri uvijek završavaju svečanim banketom na kojem se dijele pobjednički pehari. Tako je bilo i u Londonu. Počasni gost i glavni govornik bio je dr. Stanko Vujica, predsjednik HNV-a. Dočekan je s velikim oduševljenjem i ovacijama. U svečanoj dvorani brojna hrvatska mladež iz raznih gradova Amerike i Kanade složno je klicala njemu i hrvatskoj slobodi. Možemo samo zamisliti uzbuđenje koje je proživljavao gledajući i osjećajući toliko domoljublje, potporu njemu i hrvatskoj slozi. Njegovo ionako oslabljeno srce nije moglo izdržati takvo ushićenje i radost. Tijekom govora srce mu je prestalo kucati. Ni brza liječnička pomoć nije uspjela produljiti mu ovozemaljski život. Preminuo je u nedjelju navečer, 5. rujna 1976. u Londonu, Kanada.
Vujica je bio svjestan tereta koji se poduzeo, ali nije mogao ne odazvati se pozivu većine sabornika HNV-a koji su ga smatrali najprikladnijim da u tom važnom trenutku bude na čelu ujedinjenih hrvatskih domoljubnih snaga. Spremno se odazvao, ali mu je nenadana smrt prekinula snove o povratku u slobodnu Hrvatsku.
Rijetki su smrtnici čije lice osvane na poštanskoj markici jedne velike demokratske zemlje kao što je Amerika i čije ime nose, među ostalim: veliki medicinski centar za liječenje raka, muzej, godišnji golfski turnir slavnih, bejzbolsko igralište, ime ulice… Jedan od takvih iznimnih ljudi bio je Roger Maris, slavni američki sportaš hrvatskih korijena. Roger Eugene Maras […]
Nakon svečanih vjerskih obreda u hrvatskoj župi na Manhattanu (New York) ispratilo ga je mnoštvo Hrvata iz mnogih gradova Amerike i Kanade na vječni počinak u Wilkes-Barre, Pennsylvania.
dr. Ante Čuvalo
