Antun Troščan
FOTO: Hrvatski etnički institut
Nakon dužeg pobolijevanja sklopio je umorne oči naš znanac Antun Troščan, u 88. godini života. Na Antunovo, njegov rođendan i imendan i vidjesmo ga na Drexelu, u samostanu sv. Ante, u svečanu raspoloženju. Župa sv. Jeronima bijaše njemu novim zavičajem. Niz godina je ondje nadzirao crkvu i dvoranu, pomno i brižno, kao da njeguje svoj kućni prag. Djeca uživahu gledajući njegov bijeli brk, dotad neviđen njima i nama.
Nemam nimalo dobra i pohvalna mišljenja o smrti kada je promatram s naravnog gledišta: priroda nemilosrdno uništava svoje najsavršenije proizvode. Ali kad mislim na smrt pok. Tereze Raich, onda mi se smrt čini lijepom i uzvišenom. Tereza je prisilila smrt da postane sredstvom njezine pobjede, uzvišenja, nagrade i otkupljenja, mjesto da ostane sredstvo poraza, poniženja, […]
Tih, miran i pažljiv, došao je Antun Troščan šezdesetih godina, izravno sa svoje rodne grude, iz Velikog Grđevca kraj Bjelovara. Teško se otrgnuo od oranica, koje je od djetinjstva natapao znojem, da krene za sinom Draganom, koji uviđa da zemlja, u onim okolnostima, postade maćuhinski nezahvalna za ulagani trud. Teško ostavlja Antun, već u godinama i sina Franju, kod kojeg se već bio udomio u Zagrebu. Dvojake ga sile vuku, od onih dana, u oba smjera, kroz cijeli poodmakli život, bez nade da će se te dvije grane ikada spojiti. Ipak se otisnuo preko oceana.
Fra Ferdinand Skoko ga primi kao brata, povjeri mu nadzor i brigu nad crkvenim prostorijama i ohrabri ga. Sjećamo se i blage Barbare, strpljive mu supruge, njezine pčelinje radinosti, neugaslog smješka i molitve. Nakon vraćanja u Zagreb, ondje je njoj sudbina iskopala grob, a Antun se bez nje više nije uspio prilagođavati podijeljenu životu. Oslonio se na odane i uslužne ruke snahe Katarine, koje će mu nuditi sve što ga još iole može tješiti i osiguravati mu nužnu obiteljsku toplinu.
Ipak, i pored toga on opet htjedne u Zagreb, ali ga pretekne Božja volja da ostade zauvijek ovdje: “Da bude svakome od djece po jedan roditeljski ures“ – kako je istaknuo fra Hrvoslav Ban. Bezrezervnu pomoć, susretljivost i razumijevanje pružiše mu sve te dane voljena unuka Milkica (Julie) sa svojom djecom Mikeom i Barbarom. Kod te odane pažnje Antun se smiri i odbija svaku pomisao na liječenje u bolnici. Usnuo je, nakon primitka svetog Sakramenta sa svijećom u ruci.
Uz mnoštvo osebujnih obilježja, pokojnik je za cijela života isticao bar dvije značajke, podudarne s našim tradicionalnim svetinjama. Prva je iskreno, produhovljeno rodoljublje, s nesustalim nadama, što je neokaljano prešlo na sav njegov mlađi naraštaj. Druga značajka je njegov odnos prema Bogu. Vjeri naših pređa on pripisuje uspjehe u moralu i samoodržanju. Poštenje, rad i molitva, to su vrhovi njegova trokuta, koji sastavlja okosnicu čovjeka.
Slavko Vorkapić još je jedan uspješan i talentirani Hrvat čije je ime ušlo ne samo u povijest američke nego i svjetske kinematografije, a kojem se zbog njegovih vrijednosti pokušala nametnuti svaka narodnost osim hrvatske. U tome su bili vješti tzv. “kulturni atašei” jugoslavenskih ambasada. U američkom Nacionalnom arhivu u Washingtonu D. C., pod brojem S-4322, […]
Vjeru on ostvaruje u samodisciplini prema vanjskom svijetu. Iz njegovih se usta nije čula nijedna psovka ili kletva. On to smatra vrijeđanjem Boga i sramotom za svakog kršćanina. S tim se podudaraju i ostala njegova svojstva: istančana savjest prema bližnjemu (“Ne čini, što ne želiš da se tebi čini!“), otvorenost u obrani temeljnih principa za koje je odgajao djecu, te odlučnost, da na sve svoje nedaće gleda kao na nutarnje, vlastite, tj. kao odgovor Pravde na osobnu nesavršenost. Okolinu nije okrivljavao, a nije se ni povjeravao radi olakšavanja zemaljskog križa.
Crkveni je oproštaj obavljen 28. siječnja 1987. u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Chicagu, uz veći broj svećenika i tople, ohrabrujuće riječi fra Hrvoslava Bana, a ranije i Marka Kozine, Antunova iskrenog pastira i štovatelja. Na grob ga je ispratio prijatelj fra Ferdinand Skoko, a Gospodin je očistio nebo da isprati brojnu povorku sa sunčanim tracima. Tamo je Antun ostao, uz grob svojeg unuka, nezaboravnog Mirka Vučića, na groblju Ascension. Obiteljski je zagrljaj dragome Antunu dakle osiguran i nakon odlaska, a pratit će ga i zajednički blagoslov obaju sinova, koji se spustio nad pridržavani lijes.
Lanac ožalošćene rodbine se proteže na unuka Ivu (sa suprugom Mary i sinovima Antunom i Mikeom) u San Pedru (Kalifornija), zatim na pokojnikov zagrebački dom Trošan-Bogdanić, sa snahom Anicom, unucima Zdravkom (s Lidijom) i Zoricom (sa Sinišom) i praunucima Robertom i Tajanom; a onda i na obitelji Franje i Nikole Brković, Milanez i Šimatić, te Armić (iz ovdašnje okolice), kao i na obitelji Brković, Vecko, Kolarić, Pavlečić, Anić, Mađerić i druge u Domovini.
Kako mnogi Hrvati na sjevernoameričkom kontinentu nisu mogli dolaziti u domovinsko svetište Mariju Bistricu, odlučili su 1966. godine sagraditi jedno stalno svetište u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država – Washingtonu. Prijedlog je potekao od članstva Hrvatske katoličke zajednice (Croatian Catholic Union) na 15. konvenciji koja je održana 16. rujna 1966. u Detroitu. Ideja je s […]
Uvjereni smo, da Svevišnji prima Antuna kao svog vrijednog slugu koji je poštivao i ostvarivao Njegove zapovjedi, i odmjerava mu zasluženi perivoj na kojem će Antun, sa svojom Barbarom, dijeliti radost s nebeskim cvjetovima. Bila mu laka i ova zemljica, iako daleko od voljene djedovine!
fra Miron Lasić, iz arhiva Hrvatskog etničkog instituta