Zbog JFK-a je došao u Ameriku, Reagan ga je htio u svom kabinetu, a 1963. prijavio se za Vijetnamski rat

Ovaj politički emigrant, aktivist, lobist, fotograf, filmaš, dizajner, grafički umjetnik i povratnik iz SAD-a, najviše se u medijima spominjao početkom 21. stoljeća kada je u nekoliko gradova diljem Lijepe Naše održana njegova izložba “Hrvati u Americi”.

Najviše se tad pisalo o aktivnostima Vladimira Novaka, no vrlo malo o jednom zanimljivom, bogatom i burnom životu.

“Rođen sam 1928. u Varaždinu. Moje dječačko odrastanje prekida Drugi svjetski rat. S tek 14 godina primljen sam u Domobransku zastavničku školu u Zagrebu gdje sam imao strogi režim obuke. Kada se već nazirao kraj rata i slom NDH, uspio sam početkom 1945. pobjeći iz vojske i vratiti se svojima u Varaždin. Pri tom bijegu jedva sam spasio živu glavu”, prisjeća se Novak.

Njegov stariji brat, koji je također pohađao Zastavničku školu, nije bio te sreće. Jugoslavenski vojni sud osudio ga je 1946. na smrt strijeljanjem. Imao je samo 18 godina.

Najmlađi kino-operater

Novak potječe iz filmaške obitelji. Otac Miroslav radio je 1920-ih u bečkom filmskom studiju Sascha-Film i povremeno glumio u nijemim djelima.

Tijekom rata u Varaždinu otvara Kino Gaj u kojem Vladimir uči i uživa pomažući ocu. Bio je najmlađi kino-operater s položenim obrtničkim ispitom u Jugoslaviji. Kino su komunističke vlasti 1946. konfiscirale, a iste godine naš sugovornik odlazi na fakultet u Zagreb gdje studira povijest umjetnosti.

“Studij nije u potpunosti zadovoljavao moje interese. Velika želja bila mi je studirati film, a to se tada moglo jedino izvan domovine. Stoga nakon dvije godine studiranja odlazim u Beograd gdje sam 1951. diplomirao kao filmski redatelj te se zaposlio u tamošnjem Avala Filmu”, otkriva naš sugovornik.

Ubrzo se pokazalo da Novak kao osvjedočeni antikomunist, koji nije htio ni čuti o učlanjenju u partiju, ne može napredovati. Zapošljavani su mlađi podobni kadrovi kojima je on morao asistirati. Shvatio je kako u Jugoslaviji za njega nema budućnosti i htio je pod svaku cijenu na Zapad.

“Bio sam aktivan u hokejskom klubu. Tijekom gostovanja u inozemstvu, smio sam putovati samo u zemlje istočnog bloka. Ako se išlo na Zapad onda su isključivo partijaši dobivali vize. No, jednom prigodom 1959. kada je tajnik kluba bio na godišnjem, privremeno sam ga mijenjao. Podvalio sam policiji dopis da moram za klub službeno u Chamonix. Na moje veliko iznenađenje trik je uspio i potpuno legalno sam otputovao”, napominje.

Politički azil i odlazak u SAD

Uz pomoć čelnika HSS-a Ota Oreškovića, u Belgiji je dobio politički azil. Zaposlio se u jednom Medicinskom institutu nedaleko Bruxellesa kao rendgenski tehničar.

“Mnogi politički emigranti nisu se u Europi osjećali sigurno, pa ni ja. Nakon što sam iz pouzdanih izvora dobio informaciju da me Udba želi oteti i vratiti u Jugoslaviju, odlučio sam otići u Ameriku. Tada je predsjednik Kennedy izdao poznatu deklaraciju kojom se odobrava svim političkim prognanicima useljenje u SAD. Iskoristio sam tu mogućnost i pred Božić 1961. odletio zrakoplovom punim europskih emigranata u New York”, dodaje.

Odmah nakon dolaska prebačen je u prihvatni centar za izbjeglice u gradiću Lackawanni na samoj granici s Kanadom.

“Na sreću, ondje je postojala hrvatska crkva. Odmah sam se javio župniku dr. Stjepanu Lackoviću, bivšem tajniku biskupa Stepinca. Taj čovjek se brinuo za naše izbjeglice i mene je lijepo primio. Neću nikad zaboraviti kako mi je darovao jedan srebrni dolar, krunicu i molitvenik da me prate u mom iseljeničkom životu”, naglašava naš sugovornik.

Novak je bio na polnoćki u hrvatskoj crkvi i popevši se na kor snimio je svoje prve fotografije o američkim Hrvatima. Ta tema pratit će ga tijekom cijelog života.

Ubrzo nakon što se u obližnjem Buffalu zaposlio kao rendgenski tehničar, stiže očevo pismo koje u potpunosti mijenja njegov život.

“Moj otac je igrom slučaja u Varaždinu upoznao poznatog hollywoodskog snimatelja Rudolfa Matéa koji je došao u posjet sestri. Zbližili su se i tata ga je obavijestio o mojoj sudbini. Maté je obećao da će se za mene pobrinuti pa me pozvao u Hollywood. Ja sam, naravno, skakao od sreće pročitavši pismo i odmah dao otkaz na poslu, na kojem su mi mnogi naši doseljenici zavidjeli, i uputio se u svjetsko središte filmske industrije. Zamislite, iz duboke zime i debelog snijega stižem na topli sunčani jug Kalifornije, među palme i cvijeće. Nezaboravno”, priča s ponosom.

Hollywoodski snovi hrvatskog filmaša

Rudolf Maté, tada 65-godišnjak, oporavljao se od lakšeg moždanog udara. Zamolio je Novaka da mu bude na raspolaganju kao pratnja i vozač.

“To je bilo sjajno za mene jer sam s njim išao na razne prijeme, snimanja i društvene događaje u Hollywoodu. Maté je namjeravao, kada se oporavi, sa mnom režirati svoj novi film. To mi, nažalost, nije bilo suđeno. Godinu dana nakon našeg poznanstva iznenada je preminuo. Tada se u mom životu preko noći sve promijenilo. Snovi o filmskoj karijeri odjedanput su se raspršili. Morao sam se suočiti sa stvarnošću. Trebalo je početi od nule – zaraditi za smještaj i hranu. Radio sam razne poslove, od onih u građevinarstvu do agenta za prodaju nekretnina”, otkriva Novak.

Zahvalan Americi i predsjedniku Kennedyju što je kao politički prognanik dobio novu šansu za život, 1963. prijavljuje se za odlazak u Vijetnamski rat.

“Vojna komisija iznenadila se mojom odlukom. Bila je zadivljena što čovjek koji nije američki državljanin želi ići u rat za njihovu zemlju. Objasnio sam im da su me iz domovine protjerali komunisti, a ja kao Hrvat i uvjereni antikomunist želim nastaviti borbu na strani Amerike. Rečeno mi je kako trenutačno nema potrebe za mojim unovačenjem, ali da ću biti pozvan ako se stanje promijeni. Iako nikad nisam pozvan na ratište, taj potez mi je nevjerojatno puno pomogao. Podatak da sam se dragovoljno javio u američku vojsku bio je upisan u sve moje dosjee kao najviši patriotski čin”, napominje naš sugovornik.

Pokretač hrvatskog radio-programa

Važno mjesto u njegovom životu postaje hrvatska župa sv. Ante u Los Angelesu koju su tada vodili mons. Diomartich i vlč. Segarić. Vrlo je aktivan u zajednici i pun novih ideja. Na primjer, pokreće hrvatski radijski program.

“Uočio sam da mnoge etničke zajednice imaju svoje emisije, pa i one puno manje od hrvatske. Odlučio sam to promijeniti i tako je osnovan hrvatski program koji je uspješno emitirao sljedećih 40-ak godina na KTYM radiju”, prisjeća se Novak, koji svoju ljubav prema fotografiji postupno komercijalizira.

Od njih izrađuje razglednice i čestitke koje uspješno plasira. Rado i kvalitetno fotografira društvene događaje, snimke za reklame, zatim građevine i tako postaje tražen među političarima, glumcima, poduzetnicima, arhitektima i agencijama za prodaju nekretnina. Također voli i grafički dizajn, izrađuje razne ambleme, grbove, natpise, memorandume, posjetnice… Svime time uspješno se bavio do umirovljenja 1991. godine.

Uz profesionalnu karijeru stalno je angažiran u promidžbi hrvatstva. Napravio je bezbroj grbova, znakova, suvenira, razglednica, znački, zastava, naljepnica, privjesaka, medalja, prigodnih poštanskih maraka…

“Vjerojatno najtiražnija naljepnica Croatia s hrvatskim znakovljem je moje djelo. Proizvedena je u milijunskoj nakladi i distribuirana diljem svijeta. Veliki uspjeh doživjela je i hrvatska zastava, a prvi sam je dao izraditi, umjesto zahtjevnim i skupim šivanjem, tehnikom sitotiska na bijelom platnu. Plasirane su diljem Amerike, puno ih je otišlo i na druge kontinente, čak i u Južnu Afriku. Od 1990. putuju u domovinu koja je tad kročila ka svojoj nezavisnosti”, naglašava.

Istaknuti Hrvat iz Los Angelesa prof. Anthony Butkovich, s kojim se zbližio, uveo ga je u visoke političke krugove južne Kalifornije. Butkovich je bio poznati republikanac i s Novakom, po uzoru na mnoge druge etničke zajednice, osniva Hrvatski etnički odbor Republikanske stranke.

“Naš odbor snažno se zauzeo u kampanji Ronalda Reagana za guvernera Kalifornije 1966. Izvijestili smo ga o hrvatskom pitanju i on je tako postao sklon našim nastojanjima. Uspjeli smo ga čak pridobiti da kao kalifornijski guverner potpiše deklaraciju u kojoj tražimo hrvatsku nezavisnost. Taj politički riskantan Reaganov čin podigao je puno prašine, posebice prosvjede jugoslavenske diplomacije i srpskih krugova u SAD-u”, priznaje Novak.

Svečano podizanje hrvatske zastave u Los Angelesu

Novaku treba zahvaliti i što je 1967. prvi put na jarbolu ispred Gradske vijećnice u Los Angelesu podignuta hrvatska zastava.

“Kao gradski vijećnik i tajnik Kulturnog kluba Hrvata uspio sam nagovoriti tadašnjeg gradonačelnika Sama Yortyja da osobno podigne hrvatsku zastavu”, priča s uzbuđenjem.

Zgradu Gradske vijećnice s hrvatskim barjakom Novak fotografira s ushićenjem i ponosom. To mu je jedna od najdražih.

Veze Novaka s Reaganom ostale su trajne i čvrste. Reagan je 1981. postao američki predsjednik uz snažnu potporu hrvatske zajednice SAD-a i dobrim dijelom zahvaljujući Novakovu angažmanu.

“Održao je nekoliko predizbornih govora pred hrvatskim pristašama. Jednom prigodom je kao znak povezanosti s Hrvatima na glavu stavio ličku kapu. Ta gesta naišla je na oduševljenje među našim iseljeništvom diljem svijeta”, dodaje naš sugovornik.

Nakon inauguracije, kojoj je Novak prisustvovao, Reagan ga poziva da svoju karijeru nastavi u njegovoj administraciji. No, to je sa zahvalnošću odbio jer nije htio napustiti hrvatsku zajednicu u Los Angelesu i prekinuti poslovni put.

Kada mu je 1971. u ruke došla knjiga povjesničara Jure Prpića iz Clevelanda “The Croatian Immigrants in America”, toliko ga je zaokupila da je odlučio obići hrvatske zajednice diljem Sjedinjenih Američkih Država i Kanade.

“Proputovao sam cijelu Ameriku uzduž i poprijeko nekoliko puta, a vodič mi je bila Prpićeva knjiga. Stao sam u svakom mjestu gdje je bio hrvatski dom, crkva, groblje, spomenik… Sve sam to fotografirao. Posjećivao bih i svećenike. Naši ljudi su mi počeli donositi stare fotografije. Tako je započelo moje skupljanje povijesnih slika hrvatskog iseljeništva u Americi. Uskoro sam upoznao Prpića, a moja zbirka ga je oduševila. Predložio je da zajedno izdamo fotomonografiju, no naš zajednički projekt nije se ostvario. Prpić je preminuo 2009. godine”, napominje naš sugovornik.

Tisuće povijesnih fotografija

Novakova zbirka obuhvaća na tisuće fotografija iz najranijih godina dolaska Hrvata u Ameriku do zanimljivosti koje je osobno snimio. Jedna od povijesnih nastala je 1988. dolaskom dr. Franje Tuđmana i njegove supruge Ankice u Los Angeles.

Novakovo djelovanje u hrvatskim zajednicama SAD-a i Kanade obuhvaćalo je i bezbroj predavanja. Teme su uglavnom bile vezane uz Hrvate u domovini i iseljeništvu, povijest, ljepote zavičaja…

Ovaj hrvatski iseljenik postigao je veliki uspjeh i dvama srebrnjacima koje je osmislio i dao izraditi u američkoj kovnici Sunshine Mining u Idahu – prvi 1991. povodom stote obljetnice hrvatske himne i drugi 1992. povodom petstote obljetnice otkrića Amerike, s natpisom na engleskom jeziku “1492 – 1992 CROATIANS IN AMERICA”.

“Tih smo se godina borili za naklonost američkih političara pa su srebrnjaci bili traženi kao atraktivan dar pri takvim susretima. Amerikance je zadivila činjenica da je među Kolumbovim mornarima bilo i Hrvata, što je istaknuto na mom srebrnjaku”, prisjeća se.

Novak je prvi put nakon dugogodišnje emigracije došao u Hrvatsku početkom 1990. godine.

Za stalno se vratio 1994. i sa sobom donio više od četiri tisuće fotografija te drugog arhivskog materijala neprocjenjive vrijednosti za proučavanje Hrvata u Sjevernoj Americi.

Preminuo je u Zagrebu 2016. godine.

Hrvoje Salopek, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Hrvati u Americi #Ronald Reagan i Hrvati #Vladimir Novak