Zašto sam odlučio pisati kolumnu? Zbog hrvatske samodestrukcije!

Osmi je ovo članak koji objavljujem za portal Dijaspora.hr, za svoju bezimenu kolumnu. Polazna zamisao bila je progovoriti o našim manama i slabostima, tako da prosječno upoznat čitatelj dobije i neku drugu, alternativnu sliku o aktualnoj situaciji u kojoj se nalazi hrvatski narod.

Nije jednostavno pisati za dijasporu, posebno zato što dijaspora nije jedna monolitna zajednica, nego u njoj obitava mnoštvo kategorija. Od onih koji vise na internetu i znaju sve vijesti iz rodnog kraja do onih koji se domovine sjete samo kada pobjeđuje naša nogometna reprezentacija. Teško je, pa čak i nemoguće, za tako različite skupine napisati podjednako zanimljiv, ali i poučan članak. Postoji naravno i minimalna šansa da ove moje umotvorine pročita netko u BiH ili Hrvatskoj, tako da i to treba uzeti u obzir.

Bilo kako bilo, trebamo govoriti i pisati o nama, o našim manama i problemima, o našim nedostacima i svemu onome što nas koči da kao narod napredujemo i postanemo bolji.

U svom sam životu radio različite poslove, u različitim okružjima i uvjetima, zanimljive i dosadne, opasne i bezopasne, naporne i lagane, u domovini i u inozemstvu, čak i na različitim kontinentima. Bio sam i u ratu, kao dragovoljac. Ratnik ništa bolji i ništa lošiji od drugih. Nisam odlikovan za hrabrost, ali uspio sam nekako preživjeti i to više srećom nego pameću. Ima jedna rečenica koju sam toliko puta u šali izgovarao u ratu, a danas mi se vrti u mislima. Bila je to moja dosjetka kako sam eto ja sam odlučio da u ratu neću poginuti pa ću upravo biti taj koji naraštajima poslije nas dosađivati pričama o ratu i da se svi dobro paze jer će o meni ovisiti kako će ovi ostali biti upamćeni među budućim pokoljenjima. Često sam to izgovarao kao odgovor na zadirkivanje kako sam zbog svoje fizičke visine laka meta neprijateljima i da se „neću dugo zgrijati“ na ratištu prije nego što me nešto ne pokosi. Sada, u svojoj pedesetoj godini života pišem ovu kolumnu sa stanovišta čovjeka koji je bio u ratu, i izbjeglica sa zapaljenom kućom, koji je devet godina kao diplomat živio i radio izvan Bosne i Hercegovine i koji danas živi tu, u Jajcu, u gradu u kojem sam rođen i kojeg sam i branio i oslobađao.

Ipak, ne pišem o ratu, kao što i svojoj djeci o njemu ne govorim. Pišem o budućnosti, budućnosti svoga hrvatskog naroda i svoje domovine Bosne i Hercegovine. A ta budućnost počinje već danas, dok ovo pišem i dok ovo vi čitate. Točno u ovom trenutku mi gradimo budućnost, gradimo društvo u kojemu naša djeca u budućnosti neće morati ratovati niti bježati iz svoje domovine. Složit ćete se da nam ovo ne padne tako često na pamet, a ipak je tako.

Ovih je dana moderno svaljivati krivicu na druge, žaliti se kako nas ugrožavaju i ugnjetavaju, ne daju nam naprijed. Otkako sam počeo trezveno razmišljati gajio sam potpuno suprotan stav i nisam se želio baviti drugima već nama samima, hrvatskom narodu za kojeg vjerujem da je puno bolji nego što se čini gledajući sa strane. Duboko vjerujem da suočavanje s vlastitim manama i nedostacima predstavlja prvi korak ka mijenjanju na bolje. Nisu nama za naše probleme krivi drugi. Uglavnom smo za svoj položaj i zaslužni i krivi sami mi. Kriviti druge narode, države ili okolnosti bilo bi kao u sportu kriviti konkurentske momčadi jer žele osvojiti prvenstvo i biti prvaci dok i mi sami to istodobno pokušavamo. Licemjerno je to. Svatko se za sebe bori i za svoj interes radi i nisu nam drugi krivi ako nas nadmaše i preteknu ili ako nas pobijede.

Skidati krivicu sa sebe i za svoje probleme kriviti druge osobina je koju ne nalazimo na zapadu. Princip prihvaćanja odgovornosti je na zapadu nešto normalno i to na svim razinama. Moralno je i časno odgovarati za svoja djela i to predstavlja jedan od temelja zapadnog društva. Upravo stoga na zapadu dužnosnici sami daju ostavke ako se utvrdi da su sudjelovali u nečasnim radnjama. Mi Hrvati smo nekako uspjeli preuzeti negiranje krivice s istoka. Kako sam jedno vrijeme imao posla s Bliskim istokom, stekao sam uvid u ovu groznu osobinu koja je često zastupljena u arapskom svijetu. Riječ je o tome da je tim ljudima najnormalnija stvar za sve probleme u kojima se ljudi nađu kriviti nekoga drugoga, svjetsku zavjeru, neku elementarnu nepogodu, mrske neprijatelje i dušmane svih vrsta koji im rade o glavi, ili bilo što drugo. Sve samo ne priznavati osobnu odgovornost.

Upravo zbog ovog ponašanja nama se i ne događaju slučajevi kao nedavna ostavka austrijskog kancelara Sebastiana Kurza koji je napustio dužnost nakon afere koja bi kod nas prošla potpuno neopaženo. Jednom je neki lokalni, bh. kantonalni ministar alanfordovski odgovorio na pitanje hoće li zbog nekog korupcijskog skandala dati ostavku.

„Zašto bih dao ostavku, pa bolje je biti ministar nego ne biti“, bubnuo je on tada pred TV kamerama. I ostao je ministar.

Kako su Hrvati prigrlili ovakav obrazac ponašanja samo u svojim domovinama, dok se na zapadu ponašaju sasvim drukčije, nije lako objasniti, ali se s time moramo suočiti. I mijenjati se. Zašto možemo časno i pošteno raditi i živjeti drugdje, a ne možemo u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini? Zar smo doista toliko samodestruktivni? Potpuno nedostatak osjećaja odgovornosti do temelja razdire i naš narod i društvo u cjelini. Nitko nije kriv nizašto, od najniže do najviše razine. Od djece kojoj je normalno prepisivati na školskim testovima, preko liječnika kojima zbog nemara listom umiru pacijenti, do ministara koji spiskaju i pokradu milijune. Nitko nikada ne bude kriv. Istodobno, u razvijenom svijetu pojam osobne odgovornosti temelj je ukupnog ekonomskog, socijalnog, političkog i svakog drugog života društva.

Radeći sa stranim diplomatima u BiH često sam slušao njihova zapažanja od kojih je jedno bilo teško ne zapamtiti. Stranci po dolasku u BiH vrlo brzo zamijete kako kod nas postoji lokalna poštapalica „nema problema“ koju svi beskonačno ponavljaju. Tako ti strani diplomati nakon nekoliko dana komentiraju kako im je čudno da svi bez prestanka ponavljaju da „nema problema“, dok istodobno ništa u društvu ne funkcionira i kud god se čovjek okrene vidi samo probleme i ništa drugo.

Hrvatski narod mora uspostaviti dijalog sa samim sobom, jer na kraju, deklarirati se vjernicima, a poricati svoje greške je krajnje licemjerno, kao čovjek koji tvrdi da nema razloga ići na ispovijed jer nije počinio nikakva grijeha. Nije moguće postati bolji ako vjerujemo da smo već sada bez mane i najbolji koji možemo biti, ako nismo spremni prepoznati svoje greške i raditi kako bismo ih ispravili. Smatrati sebe savršenima put je koji vodi ravno u propast.

Kako smo uspjeli srozati se na razinu da nam ovakva sumorna stvarnost postane prihvatljiva? Gdje su završili naši snovi o boljem sutra, o pravednom društvu slobode i jednakosti zbog kojih smo i rušili truli i odvratni komunizam u kojemu smo bili građani druge klase samo zato što smo išli u crkvu? Umjesto da se odmah i ovdje trudimo postati bolji i tu energiju širiti na druge, mi smo zauzvrat kao normalno prihvatili ono najgore iz lokalne balkanske baruštine koja nas okružuje?

Možemo li mi Hrvati koji se busamo kako smo državljani EU to početi i otvoreno pokazati? Da li se na nama primijetiti da smo mi državljani EU ili nas od ostalih razlikuje samo hrvatska putovnica sa zvjezdicama Europske unije? Jesmo li u sebi prihvatili norme civiliziranog svijeta i jesmo li spremni biti lokomotiva promjena u cjelokupnom društvu? Bosnu i Hercegovinu upravo Hrvati vode i vuku ka Europi i upravo stoga Hrvati moraju biti ti koji će po svojim vrijednostima biti najbliži Europi i zapadnoj civilizaciji.

Sve ovo se mora reći, reći i ponavljati kako bi nam ušlo u uši i duše. Kako bismo na osobnoj razini započeli svoje mijenjanje. Nije moguće promijeniti društvo, a da pojedinci ostanu isti. Ne možemo istodobno i lagati i govoriti istinu, varati i biti pošteni, krasti i boriti se protiv kriminala. Odreći se balkanizma i svega onoga što on uz sebe nosi. Sve one smutnje, laži i sitne prevare po kojima su u civiliziranom svijetu poznati ljudi iz ovih krajeva prva je stvar koju moramo učiniti.

Koliko puta u poslovnom svijetu nekoga možete prevariti, jednom možda ili dvaput? A što dalje? Davno su nestale te osobine u svijetu 21. stoljeća gdje svi sve o svima znaju.

Dvije godine nakon što sam se vratio u BiH i dan-danas se ne mogu pomiriti s činjenicom da apsolutno svaki čovjek s kojim dogovaram bilo kakav posao laže. Laže i pokušava me prevariti na svaki mogući način. Ovdje je normalno da se dogovor ne poštuje, da se kasni, da posao nikad nije izveden na način na koji je dogovoren, da budete prevareni na najniže načine. Uglavnom od Hrvata.

Istodobno se čudimo da se iz inozemstva tako malo ulaže u naše poslove ovdje, premda imamo odlične potencijale? Čudimo se, a odbijamo istrijebiti one sitne korumpirane duše koje morate podmititi kako bi radili svoj posao? Kada ćemo se mi sami obračunati s onim užasnim službenicima koji će učiniti apsolutno sve da vam zagorčaju život, odbiju vam bezbroj zahtjeva sve dok ih ne podmitite. I famozni IMT, ta užasna skraćenica za „ima’l mene tu?“, fraza koja je cijelo područje jugoistočne Europe stavila na sve moguće crne liste, od poslovnih do političkih, znanstvenih i kulturnih. Sve je kod nas lažno i tako nas, s razlogom, doživljavaju. Od diploma do certifikata o podrijetlu proizvoda, sve je obezvrijeđeno i nitko nam ne vjeruje.

Ne tako davno mi Hrvati smo kao narod bivali poznati po poštenju i časti. Živio sam u mješovitom naselju i strogo su me odgajali da znam kako točno na ulici pozdraviti svaku pojedinu osobu iz susjedstva, da se netko od njih ne bi uvrijedio. Učili su nas da će se po našem ponašanju znati iz kakve obitelji dolazimo i da svake nedjelje idemo u crkvu. Pazili smo na obraz i kad ne bismo imali kruha u kući svi računi bi sigurno bili plaćeni, a dugovi izmireni. A gdje smo danas?

Dovesti Europu i civilizaciju ovdje možemo samo ako radikalno promijenimo skoro svaki oblik svog ponašanja.

Prekratak je ovaj tekst da bi se čak i letimično nabrojale sve teme o kojima moramo govoriti i nikako ne šutjeti. Zato sam odlučio pisati i nadam se da će nas pisati puno više, jednostavno stoga što se mora početi iskreno i iz srca govoriti.

Moramo se promijeniti jer je nemoguće da nam postane bolje ako to ne učinimo. Ne možemo raditi isto, a nadati se da će nam biti drukčije, odnosno bolje. Promjena mora doći iznutra i ona mora početi sada i odmah, na razini svake jedinke, svakog našeg čovjeka.

Jer kao što ne možete otići – a ostati, ne možete se ni promijeniti – a ostati isti.

Ključne riječi #Berislav Vujeva #Hrvati u BiH #mane i slabosti BiH