Zanimljiva priča o Hajdukovcu koji je bijegom iz vlaka izblamiramo i Tita i državu

Tijekom 1950-ih godina nekoliko je hrvatskih sportskih zvijezda iskoristilo svjetska natjecanja da bi ostali živjeti u slobodnom svijetu. Među inim bili su i slavni vaterpolist Ivo Štakula te nekoć glasoviti Hajdukovi igrači Branko Viđak i Ante Žanetić.

Dubrovčanin Ivo Štakula (1923. – 1958.) bio je jedan od najboljih ne samo hrvatskih nego i svjetskih vaterpolista (braniča) svojega vremena. Dva puta (1952. i 1956.) bio je među pobjednicima olimpijskoga srebra, a na Europskim prvenstvima dobio je dvije medalje, brončanu (1950.) i srebrnu (1954.). Nakon Olimpijade u Melbourneu 1956., iz političkih razloga, ostao je u Australiji i, nažalost, tamo od srčanoga napada preminuo 1958.

Splićanin Branko Viđak (1920. – 1997.) igrao je za Hajduk od 1938. do 1951. i bio jedan od njegov najboljih strijelaca. Međutim, bio je politički nepodoban i nepoželjan. Dolazio je iz neprijateljske obitelji. Među ostalim, jugo-partizani ubili su mu oca. Iz Splita su ga otpremili igrati u Zagreb, a on je u siječnju 1952. iskoristio Zagrebovo gostovanje u Švicarskoj, izbjegao udbaškim pratiteljima, dobio utočište i politički azil te tamo ostao do osamostaljenja Hrvatske.

Ovdje ćemo reći nešto više o slavnom hrvatskom nogometašu Anti Žanetiću, zvanom „Luli”, kojega stariji naraštaji još pamte. Njih ćemo na njega podsjetiti, a mlađe s njim upoznati.

Rane godine

Ante Žanetić rođen je 18. studenoga 1936. u Blatu na Korčuli u siromašnoj seljačkoj obitelji koja je slijedila Kristovo evanđelje i učenje Stjepana Radića. Tu je poprimio životne, vjerske i domoljubne vrijednosti koje su mu bile vodilje kroz cijeli život.

Pučku školu i tadašnju nižu gimnaziju završio je u rodnom mjestu, a zatim dvije godine više gimnazije u Sinju. Želja mu je bila studirati elektrotehniku, ali mu je stipendija uskraćena jer mu otac nije bio u partizanima. Prešao je u Dubrovnik i tamo završio (1955.) učiteljsku školu. Boraveći u gradu sv. Vlaha, doznao je i o ratnim i poratnim zbivanjima o kojima se moralo šutjeti. Kretao se u društvu koje je dobro znalo i u povjerenju šaputalo o partizansko-komunističkim pokoljima dubrovačkih uglednika na otočiću Daksi (jesen 1944.) i drugim zločinima. Šaputalo se i sanjalo o boljim vremenima, slobodi i državi Hrvatskoj.

Nogometni virtuoz

Žanetić je već kao momčić počeo igrati klupski nogomet. U početku za Zmaj-Blato (1949.), zatim u klubu GOŠK u Dubrovniku, a od 1955. do 1961. igrao je za splitski Hajduk. Isprva njegova izvrsnost nije u Splitu bila cijenjena. Domoljubna orijentacija njegove obitelji zasigurno mu nije išla u prilog kod onih koji su tada „drmali” Hajdukom i gradom. Tek kad je zaigrao za državnu reprezentaciju i briljirao, postao je zvijezda i u Splitu.

Naime, u momčadi tadašnje države igrao je 15 puta. Bio je među pobjednicima olimpijskoga zlata 1960. u Rimu, a iste godine na Europskom prvenstvu u Francuskoj Žanetić je bio među pobjednicima srebrnoga odličja. Jednom je nastupio za reprezentaciju tadašnje SR Hrvatske. Bilo je to 1956. u utakmici protiv Indonezije u Zagrebu. Nakon nastupa u Rimu i Francuskoj, engleski sportski časopis World Soccer (1960.) Žanetića je uvrstio među 11 najboljih nogometaša u svijetu i bio je izabran za najboljeg europskog desnog braniča. Bio je prvi Hrvat koji je dospio na popis 11 najboljih nogometaša svijeta!

Zagušljiva je slava bez slobode

Po kasnijim zapisima samoga Žanetića, prilike u Hajduku krajem 1950-ih postajale su za njega sve napetije, posebice kada je za trenera u Split stigao (1959.) Srbijanac Milovan Ćirić. O tome, među ostalim, Žanetić kaže: Ćirić [je] u kratko vrijeme zatrovao odnose između Hajduka i Dinama, tako da je sada Zagreb neprijateljski grad, a Beograd je prijatelj Hajduka. Od tada je počeo pravi rat između navijača bilih i plavih…. Ćirić je, po starom velikosrpskom modelu, podizao balvane između sjevera i juga Hrvatske, a „orjunaši” (crni i crveni) spremno su podržavali „otadžbince”. Nažalost, tako je i danas!

Utakmica koja je pokazala pravu sliku stanja odnosa bila je ona između Hajduka i Dinama (1960.). Naime, Dinamo se natjecao s Crvenom zvezdom za prvaka države. Bilo mu je dovoljno da postigne neodlučeni rezultat da bi došao do željenoga cilja. Ali bilo je „negdje tamo” odlučeno da Crvena mora pobijediti, pa je Ćirić kod rezultata 1:0 za Dinamo izbacio Žanetića iz igre, okrivljujući ga da namjerno ne igra kako bi mogao, da želi Dinamovu pobjedu. Hajduk je pobijedio i Crvena zvezda postala je prvak. Ali izbacivanje iz igre nije bilo dovoljno. Uprava Hajduka htjela je Žanetića „vaspitati” na udbaški način. Naime, te su ga večeri trojica „navijača” napala i pretukla.

Nakon duljega „odmora” u Blatu kod roditelja, potpisao je ugovor s Hajdukom na pet godina, ali je odlučio čim bude imao priliku napustiti Hajduk i jugoslavensko-udbašku hajdučiju.

Na slobodi

Prilika za utočište u slobodnom svijetu pružila se Žanetiću u siječnju 1961. tijekom Hajdukova gostovanja u Danskoj i Njemačkoj. Naime, kad su Hajdukovci u Hamburgu presjedali na vlak koji je vozio prema Münchenu i dalje na jug, izbjegavši nadzor onih koji su ih pratili, Žanetić je sjeo na vlak koji je vozio u suprotnom smjeru, prema istoku, i stigao do granice tadašnje Istočne Njemačke.

Reprezentativac i jedan od najboljih igrača svijeta, umaknuo je iz Hajduka i Jugoslavije na slobodu! Bila je to velika blamaža za Tita, državu i Hajduk, koji je slavio 50. obljetnicu utemeljenja pod Titovim pokroviteljstvom. Svjetski su mediji popratili Žanetićev bijeg i ukazali na komunističku diktaturu i političke prilike u državi.

Nakon promašenih udbaških ispitivanja Hajdukovih igrača i osoblja o mogućim spoznajama o Žanetićevu bijegu, režim je naredio da se o ovoj hrvatskoj i svjetskoj sportskoj zvijezdi ne smije ni pisati ni govoriti. Bio je izbrisan, kao da nije ni postojao. Postao je narodni neprijatelj!

Teški trenuci u Belgiji

Žanetić se „skrivećki” vratio s istočne granice tadašnje Zapadne Njemačke na zapadnu stranu i odsjeo u Düsseldorfu. Po tadašnjim jugo-naredbama svi članovi tima imali su zajedničku putovnicu. Tako se Žanetić našao u svijetu bez ikakve putne isprave. Ali ipak, „prozor” se otvorio! Jedan češki Židov doznao je za Žanetićev bijeg i neprilike u kojima se nalazio, nabavio mu je krivotvorenu putovnicu na ime Pedro Esteban i uputio ga u nogometni klub Brugge u Belgiji. Naravno, s klubom u dogovoru i ne iz karitativnih razloga. Klub je dobio izvrsnoga igrača, a Žanetić politički azil i povratak nogometu.

Umjesto da mu se ispuni san i s vremenom ode igrati za Real ili Barcelonu, nažalost, u Belgiji mu je život ugrozila bolest kralježnice (spina bifida) i njegova se sportska zvijezda ugasila. Imao je sreću da je uspješno operiran (1963.) i da je prebrodio tu tešku životnu krizu. Taj gotovo čudom preživjeli trenutak on je smatrao svojim drugim rođendanom.

Utočište u dalekoj Australiji

Žanetiću je bolest dokrajčila nogometnu karijeru, ali, srećom, ne i život. Otišao je u Australiju 1967. Pridružio se bratu koji je živio u Sydneyju. U početku je radio u tvornici papira, a zatim u jednoj australskoj banci gdje je dočekao umirovljenje.

Bio je član tamošnjega nogometnoga kluba Croatia, ali nije bio aktivan u klupskim djelatnostima. Kao politički emigrant bio je djelatan s ostalim domoljubima u Australiji, posebice tijekom osloboditeljskog Domovinskog rata. U Hrvatsku nije smio dolaziti za vrijeme jugo-države, ali je s velikim uzbuđenjem posjetio slobodnu domovinu i rodni kraj 1995.

Ponovno prepoznatljiv u domovini

Poznati hrvatski redatelj Jakov Sedlar snimio je dokumentarac Zlato Rima, srebro Pariza – Priča o Anti Žanetiću. A Žanetić je 2004. objavio autobiografiju Zlato Rima i srebro Pariza: Športski memoari i trnovit put Ante Žanetića. Hajduk, koji ga je nekoć zatajio, iskazao mu je počast podignuvši počasnu ploču s njegovim imenom na zapadnoj splitskoj obali. Torcida je sponzorirala veliki mural s njegovim likom u rodnom mu Blatu. Prigodom pete obljetnice njegove smrti Hajduk, Hrvatska pošta i Hrvatsko društvo olimpijske filatelije i memorabilije izdali su prigodnu dopisnicu sa Žanetićevim portretom i životopisom. Hrvatska pošta i HNK Hajduk izdali su prigodni žig s likom Ante Žanetića.

I Australija je Žanetiću iskazala dužno poštovanje izabravši ga za nositelja olimpijske baklje na Paraolimpijskim igrama 2000. godine u Sydneyju.

Ante Žanetić, legenda hrvatskoga nogometa i domoljub, preminuo je 18. prosinca 2014. u Wollongongu, nedaleko od Sydneyja, Australija.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ante Čuvalo #Ante Žanetić #Branko Viđak