Za deset godina ljudi zaborave da su doseljenici te najčešće više i ne misle o povratku

Kad god se nađem u Hrvatskoj, ljudi me znaju pitati o životu naših iseljenika u Australiji, je li im lako ili teško, koliko se radi, koliko se zaradi, planiraju li se vratiti i tome slično. Također, vrlo često ljudi se zanimaju za našu djecu, kakve su škole i imaju li budućnost tamo u tuđini, a posebno, imaju li mogućnosti učiti hrvatski jezik u Australiji?

Kada kažem da imaju i da postoje mnoge škole u kojima naša djeca mogu učiti hrvatski jezik, ljudi se nerijetko iznenade, jer tko bi rekao da u jednoj dalekoj Australiji takva mogućnost postoji. Ponekad steknem dojam kako u Hrvatskoj postoji percepcija o jednoj općoj izgubljenosti naših ljudi u prekomorskim zemljama i nekoj trajnoj tuzi naših iseljenika u tim stranim i dalekim zemljama, gdje se zaboravlja svoj jezik i vlastiti običaji. Ponekad je teško ljudima shvatiti da za nas koji, na primjer živimo u Australiji, Australija nama nije ni daleka ni strana, ni tuđa, već zemlja u kojoj smo odlučili živjeti, na koju smo navikli, u kojoj nam je dobro, prema tome to je sada naša zemlja u kojoj se normalno radi, uči, podiže djecu i koja se polako i zavoli.

Kao i mnogi drugi u toj velikoj i raznolikoj zemlji Australiji, a isto mogu reći i doseljenici u Ameriku, Kanadu ili Novi Zeland, i naši ljudi su se u ogromnoj većini slučajeva snašli, dobro žive i ništa im ne nedostaje. Čim ljudi svladaju engleski kako bi mogli komunicirati i normalno raditi, početni useljenički problemi uglavnom nestaju. Ljudi se uklope u svoju sredinu, u susjedstvo i život krene manje ili više normalno. Djeca se vrlo brzo snađu u školama i za deset godina ljudi i zaborave da su doseljenici te najčešće više i ne misle o povratku.

Nažalost, djeca su sklona vrlo brzo isključivo komunicirati na engleskom, pogotovo ako su rođena u Australiji, pa obično za sobom povuku i roditelje, tako da se hrvatski vrlo često u našim domovima sve rjeđe čuje. Moramo naglasiti da je to posve normalan slijed događaja i prilagođavanja novoj sredini. Doduše ima mnogo obitelji koje unatoč svim pritiscima uspijevaju zadržati komunikaciju u domu isključivo na hrvatskom, tako da djeca odrastaju s hrvatskim i kada odrastu govore vrlo dobro jezik svojih roditelja.

No, danas već govorimo ne samo o drugom, već i trećem i četvrtom naraštaju Hrvata u Australiji. Sve su to danas visokoobrazovani stručnjaci u raznim granama znanosti, medicine, ekonomije, građevinarstva i sl. Nažalost, najčešće ta skupina Hrvata više ne govori hrvatski, ili govori vrlo malo i teško. Neki su naučili nešto od hrvatskoga jezika od svojih djedova i baka, i to je obično neki teški dijalekt iz Like, Hercegovine ili Dalmacije, a ponekad i Međimurja ili Zagorja. Većina njih nije imala od koga naučiti standardni hrvatski koji je danas u uporabi u Hrvatskoj, tako da taj novi naraštaj Hrvata stasa uglavnom bez poznavanja hrvatskoga jezika. Kada se taj novi naraštaj hoće pokazati kako mogu govoriti hrvatski, ponekad sve to domaćim ljudima u Hrvatskoj znade zvučati smiješno.

Sjećam se zanimljivog slučaja jedne liječnice, Hrvatice iz Sydneyja koju smo supruga i ja sreli na Jadranu, dok smo kao i ona bili na godišnjem odmoru. Ona je zapravo bila onkolog i predavač na jednom tamošnjem institutu za onkologiju. Poslije cjelodnevnog druženja na plaži i drugi dan na krstarenju, pozvala nas je na rođendan svoje nećakinje u Splitu, naravno u dogovoru s njome. Bilo je tu 60-ak ljudi, od kojih smo jedino nas četvero, moja supruga i ja, te spomenuta liječnica sa suprugom Australcem bili „stranci“. Kako je večer odmicala, uz malo pića, naša prijateljica iz Sydneyja bila je sve raspoloženija pokazati kako odlično govori hrvatski i počela je govoriti hrvatski, što je do tada činila vrlo sramežljivo. Uglavnom je komunicirala na engleskom.

No, kako njezini roditelji, kao drugi naraštaj Hrvata više nisu govorili hrvatski, ona je hrvatski učila od njene babe Ličanke. I to je bilo baš u stilu Nele Eržišnik i još malo gore uz česte promašaje padeža, roda uz podosta pogrešnih zamjenica, ali ona je bila vrlo ponosna na svoj hrvatski. Ljudi su se smijali i u jednom trenutku počeli je ismijavati i izazivati da ponovi nešto što je pogrešno rekla, sve dok ja nisam objasnio njenom suprugu da ovo više nije šala, neka je pozove van, gdje sam joj objasnio kako taj hrvatski baš i nije pravi hrvatski i kada bih ja tako govorio engleski u Sydneyju, ljudi bi tamo možda imali razumijevanja i pohvalili moje napore, međutim kako je u Hrvatskoj ipak nešto drugačija situacija jer se ljudi mnogo rjeđe susreću s takvim lingvističkim pokušajima i ljudi su mnogo spremniji takve pokušaje izvrći ruglu, pa sam joj preporučio da više na tom slavlju ne govori hrvatski, već isključivo engleski. Naravno, to je posve okrenulo atmosferu u odnosu na nju, jer je bilo jasno da se ona ipak može pohvaliti popriličnim znanjem barem jednog od hrvatskih dijalekata a većina prisutnih na tom rođendanskom slavlju, osim svog također krnjeg hrvatskog, nisu znali ništa drugo.

Nažalost, mnogi iseljenici koji su naučili hrvatski od svojih djedova i baki prošli su otprilike u Hrvatskoj kao i ta liječnica i bili obeshrabreni govoriti hrvatski. Međutim, u većini slučajeva ih to nije pokolebalo, već su tražili načina kako bolje naučiti jezik svojih djedova i baki, što je dovelo do uspostave mnogih tečajeva za hrvatski jezik za odrasle u Australiji.

Dakle, situacija među tim drugim, trećim, pa čak i četvrtim naraštajem, unatoč svemu i nije tako sumorna što se hrvatskoga jezika tiče. Posebno u posljednje vrijeme, kako Hrvatska postaje sve popularnija na turističkoj karti svijeta, javlja se i sve veći interes za učenje hrvatskoga jezika u tom segmentu naših iseljenika.

ŠKOLE HRVATSKOG JEZIKA U AUSTRALIJI

Kada govorimo o školama hrvatskoga jezika u Australiji, čini se da je u državi Victoriji taj dio obrazovanja mladih, pa i odraslih najrazvijeniji. Ponajprije u gradu Melbourneu i nekim okolnim gradićima. Doduše i u Sydneyju i drugim većim gradovima Australije djeluje nekoliko škola za hrvatski jezik koje jako dobro rade. U Sydneyju je također još 1984. godine osnovana katedra za studij hrvatskog jezika pod nazivom Croatian Studies na Macquarie sveučilištu, koja djeluje i danas. Katedra usko surađuje sa sličnim institucijama u Hrvatskoj i ima snažnu potporu Hrvatske znanstvene zaklade u Sydneyju, kao i Republike Hrvatske.

Govoreći o školama u Victoriji, posebno o višemilijunskome Melbourneu, valja reći da je najstarija institucija za učenje stranih jezika pokrenuta upravo u tom gradu još 1935. godine i to za talijanski i japanski jezik, a zvala se, kako joj je i danas ime Victorian School of Languages, u kojoj sam školi i sam imao čast predavati hrvatski nekih sedam godina. Danas ta institucija obuhvaća 40-ak modernih jezika i nekoliko stotina učenika diljem države Victorije. Nažalost, hrvatski se u toj instituciji počeo učiti tek tijekom Domovinskog rata, ali zato danas ta ustanova ima podružnice za učenje hrvatskoga jezika diljem Melbournea i obuhvaća 200-ak djece od 1. do 12. razreda.

Sljedeća škola u Victoriji koju valja spomenuti jest privatna katolička škola Holy Family School u gradu nadomak Melbournea, Geelongu, gdje živi veliki broj Hrvata. Ta je škola posebna po tome što je zahvaljujući upornosti nekih naših pionira, među kojima je i gospođa Katica Perinac, koja je dugi niz godina i predavala u toj školi, prva u svijetu 1978. godine uvela hrvatski jezik u svoj redoviti kurikulum. Gotovo sva hrvatska djeca koja idu u tu uglednu privatnu školu uče hrvatski kao jedan od redovitih predmeta. Danas u toj školi predaje nekoliko hrvatskih učitelja.

U predgrađu Springvale u Melbourneu pri župi Duha Svetoga djeluje hrvatska škola Bartol Kašić, koja ima nastavu hrvatskoga subotom i to od 1. do 10. razreda. Ta škola osnovana je ubrzo nakon osnutka spomenute župe šezdesetih godina prošloga stoljeća i neprekinuto djeluje do danas.

Jedna od najmlađih, ali i najvibrantnijih škola hrvatskoga jezika djeluje u samom središtu grada pri župi Sv. Nikole Tavelića, pod nazivom hrvatska škola jezika i kulture koja djeluje tek nekoliko godina, ali privlači veliki broj učenika od 1. do 10. razreda. Školu financira odjel za školstvo pri Vladi Victorije, a dobro su došle i donacije roditelja i imućnih ljudi kojima takve hrvatske institucije leže na srcu. Škola je vrlo aktivna u pripremanju različitih programa za Majčin dan, te Dan očeva, kao i za kraj školske godine i Božić. Djeca uče od uglavnom mladih i dinamičnih učitelja, koji su svi odreda završili studije u Hrvatskoj, te uče hrvatski na uvijek zanimljiv način i uz pomoć multimedija i kroz učenje hrvatskih pjesama i recitacija.

Valja spomenuti da djeca u svim tim školama ne uče samo hrvatski jezik, već i povijest i kulturu Hrvatske. Nekoliko puta godišnje, Udruga učitelja hrvatskoga jezika, na primjer u Victoriji organizira razna natjecanja, kao na primjer Natjecanje u recitiranju hrvatske dječje poezije i slično. U svim tim školama naša djeca stječu prijateljstva i ljubav prema Hrvatskoj koja će ih pratiti cijeloga života.

No, valja spomenuti i odrasle i tu treba reći da ni odrasli nisu zanemareni kada je riječ o učenju hrvatskoga jezika i druženju s našim ljudima. U svakom gradu Australije, na primjer postoje hrvatski klubovi u kojima se svakoga tjedna najmanje jednom nešto događa, gdje se naši ljudi mogu družiti, uživati u domaćoj hrani, glazbi i slično. U Melbourneu postoji pet hrvatskih klubova diljem grada u kojimaa se okuplja popriličan broj naših ljudi na različitim druženjima. Nema potrebe, dakle da se u „tuđini“ zaboravi naša riječ i naši običaji.

Uz to postoje razni tečajevi hrvatskoga jezika za odrasle, tečajevi za računala i mobilne telefone za naše umirovljenike na hrvatskome jeziku, a postoji u Melbourneu i hrvatska socijalna služba Australian Croatian Community Services, koja se bavi pretežito našim umirovljenicima kojima je lakše komunicirati na hrvatskom jeziku, tako da svi koji to žele mogu održavati veze s našim ljudima. Ako ne znaju, mogu učiti naš jezik, a također u mnogim našim folklornim društvima učiti narodne plesove i običaje svoje stare domovine. Uz svu ljubav prema našoj novoj domovini, ni ljubav prema staroj domovini nikada se ne gasi. Pa čak ako se i zaboravi hrvatski, ljubav prema Hrvatskoj ostaje.

Ključne riječi #Hrvati u Australiji #hrvatski jezik u dijaspori #Vladimir Jakopanec