Wollfy Krašić: Demografsko-iseljenička problematika pitanje je broj jedan za društvo i državu

Udruga studenata Studia Croatica u svojoj novoj sekciji “Razgovori sa znanstvenicima”, ugostila je doc. dr. sc. Wollfyja Krašića, mladog profesora koji se bavi demografijom i iseljeništvom.

Dijelove intervjua, koji je vodila Monika Jerković, prenosimo u nastavku…

Vi ste novi profesor zaposlen na Odsjeku demografije i hrvatskoga iseljeništva na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Možete li nam ukratko objasniti kako je do toga došlo?

Studij demografije i hrvatskoga iseljeništva izvodi se sada već drugu godinu na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i predstavlja novost na polju visokoga obrazovanja u Republici Hrvatskoj. Pokretanje studija i osnivanje Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo odgovor je Fakulteta hrvatskih studija na dva goruća pitanja hrvatske države i društva. Štoviše, radi se o oživotvorenju ideje koja je postojala već pri stvaranju samostalne Republike Hrvatske, zbog već tada negativnih i zabrinjavajućih demografskih trendova te slabih veza s milijunskim hrvatskim iseljeništvom, no zbog niza nesretnih okolnosti i otpora, znanstveno-obrazovna jedinica koja se bavi ovim krucijalnim pitanjima osnovana je tek tridesetak godina kasnije.

Također, ovaj se studij može promatrati u još jednom kontekstu. Naime, dok je to prvi takav studij u Republici Hrvatskoj, ali i u zemljama okruženja, izučavanje problematike razvoja stanovništva i njegove međupovezanosti sa svim sastavnicama društvenoga i socioekonomskoga razvoja proučava se na većem broju visokih učilišta u zapadnoj Europi, Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji.

Studij demografije i hrvatskoga iseljeništva integrirani je studij. Dakle, pohađa se pet godina. U akademskoj godini 2019./2020. upisi na Studij demografije i hrvatskoga iseljeništva bili su mogući samo u jesenskom roku, a upisalo se čak 37 studenata. Ove godine upisano ih je još više, njih 43.

Govoreći o potrebi za ljudima s ovakvim skupom znanja i kvalifikacija na tržištu rada, iako su neki tvrdili suprotno, u praksi se pokazuje kako su takvi stručnjaci prijeko potrebni. U prilog toj tvrdnji najbolje govore izrazito loša demografska kretanja te stope iseljavanja, kao i stupanj različitih oblika suradnje s hrvatskim iseljeništvom, koje nije ni na približno zadovoljavajućoj razini. Demografska i iseljenička problematika, koje su isprepletene, moraju postati nužan dio analiza i elaborata koje prave razne državne institucije.

Ovaj je Odsjek među ostalim zamišljen i kao jedna od poveznica Hrvata u Hrvatskoj i izvan nje. Cilj nije samo poučavati o Hrvatima izvan Hrvatske, nego i znanstveno proučavati razne aspekte njihovoga života, ali i povezivati se s njima tako da dođu studirati na Odsjek i Fakultet. Oni koji odluče ostati u Hrvatskoj, na razne će načine pridonijeti njezinom razvitku, a oni koji se pak odluče vratiti u svoje zajednice, imat će sve predispozicije postati nositeljima znanstvene, obrazovne, kulturne, folklorne i druge aktivnosti u svojim zajednicama. Ukratko, čuvarima hrvatskoga nacionalnoga identiteta.

Jeste li na početku svoga studija razmišljali o tome kako ćete se jednoga dana baviti demografijom i hrvatskim iseljeništvom ili ste na umu imali neke druge planove?

U početnim dionicama studija više me zanimalo međuratno razdoblje, kao i Drugi svjetski rat. No, kako sam se počeo zanimati za djelatnost niza osoba koje su bile politički aktivne u Hrvatskoj u međuraću i tijekom Drugoga svjetskoga rata, i nakon 1945. godine u inozemstvu, zaokupila me ta problematika. Uvidio sam da je ta tema gotovo u potpunosti neistražena te da o njoj u društvu vlada niz stereotipa i pogrešnih tumačenja, što mi je bio dodatan motiv za bavljenje ovom problematikom. Istražujući djelovanje hrvatske antijugoslavenske i antikomunističke političke emigracije na Zapadu u razdoblju 1945. – 1990., sljedeća logična tema za istraživanje bilo je djelovanje snaga hrvatskoga državotvornoga otpora i oporbe u Hrvatskoj u istome razdoblju. I povezano s obje teme – rad jugoslavenskoga komunističkoga represivnoga aparata.

Za one koji ne znaju kako pravilno objasniti pojam demografije i čime se točno bave demografi, možete li nam ukratko reći što podrazumijeva taj pojam i smatrate li bavljenje demografijom ključnim za našu državu, kako u ovom trenutku, tako i u budućnosti? Zašto?

To je pitanje uputnije postaviti mojim kolegama demografima. No, može se i ovom prilikom dati definicija demografije, koja kaže da je to znanost o stanovništvu te da pripada redu društvenih znanosti. Ona se bavi temama kao što su broj i prostorni smještaj stanovništva u nekom prostoru te promjene u strukturi stanovništva po nizu parametara. Radi se o relativno mladoj znanosti, utemeljenoj tek u 20. stoljeću, no isto tako valja znati da su se pojedinim demografskim pitanjima znanstvenici stoljećima ranije bavili u okviru nekih drugih znanosti, poput statistike, filozofije, sociologije i slično.

Demografsko-iseljenička problematika pitanje je broj jedan za naše društvo i državu, zbog izrazito negativnih demografskih kretanja, primjerice omjera rođenih i umrlih, smanjenja mlade populacije i rasta starije populacije u strukturi stanovništva, smanjenja stope plodnosti i slično, kao i snažnoga iseljeničkoga vala, koji traje od ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Prema Vašem mišljenju, što akademska zajednica očekuje od nekoga tko se bavi demografijom i hrvatskim iseljeništvom, i biste li rekli kako osobno ispunjavate ta očekivanja?

Mislim da akademska zajednica ne očekuje ništa više od znanstvenika koji se bave spomenutim temama u odnosu na druge znanstvenike. Pravo je pitanje što od nas očekuju državne vlasti, s obzirom da se bez ikakve sumnje bavimo trenutno daleko najvažnijim problemom u Republici Hrvatskoj. Umjesto da dođe do sinergije znanosti i državnih vlasti na ovome polju, da se državne politike temelje na dosezima znanstvenih istraživanja, vlast konstantno ostaje gluha na rezultate znanstvenih istraživanja te po pitanju demografije i odnosa s hrvatskim iseljeništvom poseže za površnim, kratkoročnim i parcijalnim mjerama.

Objavili ste dvije značajne knjige za hrvatsku historiografiju, Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija te Hrvatski pokret otpora, koje su naišle na dobre kritike i dobar odaziv među publikom. Kako se osjećate zbog toga? Iznenađuje li Vas činjenica što su Hrvati u domovini i inozemstvu toliko zainteresirani za teme koje istražujete?

Budući da sam ja, pogotovo u odnosu na zrelije i iskusnije znanstvenike, tek znanstveni početnik, ne vjerujem da moje knjige posjeduju neke odlike kao niz drugih vrhunskih djela hrvatske historiografije, poput stilističke dotjeranosti, jezičnih bravura, preglednosti, jasnoće i slično. Međutim, uvjeren sam da sam opširno argumentirao teze koje sam postavio u tim knjigama, koristeći brojne i raznovrsne, te dosad nekonzultirane povijesne izvore, i da sam time uspješno opovrgnuo niz netočnih percepcija o hrvatskoj političkoj emigraciji, kao i elementima otpora i opozicije jugoslavenskom komunističkom režimu u Hrvatskoj. Znatno zanimanje za moje knjige u domovini i inozemstvu tumačim činjenicom da se o tim temama za vrijeme komunističke Jugoslavije nije smjelo javno govoriti, odnosno da su o tim ljudima postojali precizno definirani stereotipi, tj. da se u potpunosti radi o preživjelim ustašama, koljačima i fašistima, a kada je riječ o mlađim generacijama, sljedbenicima potonjih te teroristima i ekstremistima.

Koji biste trenutak tijekom svoje karijere opisali kao „odskočnu dasku“ u znanstvenom svijetu?

Svakako objavu prve knjige te zaposlenje na Fakultetu hrvatskih studija.

Što nam možete reći o svojim daljnjim planovima u bavljenju demografijom i hrvatskim iseljeništvom?

U posljednje vrijeme sve me više interesiraju pitanja vezana uz gastarbajtere, što je dijelom potaknuto i održavanjem prve znanstvene konferencije o toj temi na Fakultetu hrvatskih studija u listopadu ove godine, i to na međunarodnoj razini. Privlače me teme poput razloga za iseljavanje te pretvaranje privremenoga boravka u zapadnoj Europi u stalni, zatim mjere jugoslavenskoga komunističkoga režima za nadzor nad gastarbajterima, a tu su i razlozi zazora većine hrvatskih gastarbajtera od jugoslavenskih klubova, koje su u inozemstvu osnivale jugoslavenske vlasti itd.

Studenti Vas često karakteriziraju kao „omiljenoga profesora“, „profesora koji je uvijek spreman pomoći“. Što mislite o tome? I u kolikoj Vas mjeri obogaćuje rad sa studentima?

Ne znam koliko je to prevladavajuće mišljenje, no neizmjerno me veseli što sam od niza studenata dobio pozitivne reakcije na svoj rad. Na polju obrazovanja ne mogu vladati, nazovimo ih tako, poslovni odnosi, no studenti su ipak na neki način naši „klijenti“ i nastavnici moraju dati sve od sebe da im pruže kvalitetan „proizvod“. Također, smatram da u odnosu profesora i studenata najprije treba biti čovjek i izaći u susret na razne načine, pogotovo ako student primjerice upadne u stanovitu tešku situaciju, ako se razboli, ima tešku situaciju u obitelji i slično.

Uvijek ističete poznavanje izvora i literature kao ključno za pisanje dobroga istraživačkoga rada. Zašto?

Tako je. Studenti često formuliraju teme za seminarske, završne i diplomske radove isključivo na temelju vlastitih želja, ne propitkujući postoje li izvori i literatura na temelju kojih mogu napisati zamišljeni rad. Potom krenu u istraživanje, shvate da je pisanje takvoga rada neizvedivo i izgube dragocjeno vrijeme. Osobno ih nastojim poučiti da pri odluci o temi nekoga rada balansiraju između vlastitih želja te dostupnih izvora i literature.

I za kraj, što biste poručili svim mladim istraživačima hrvatskoga iseljeništva, kao i svim budućim istraživačima?

Dvije stvari – da se uvijek pridržavaju najviših standarda struke te akademske čestitosti, i da u formuliranju tema i svojih znanstvenih istraživanja budu hrabri. Neka se ne boje postaviti nijedno pitanje, kao niti znanstveno utemeljenim argumentima dekonstruirati bilo koji mit i stereotip.

Ključne riječi #demografsko-iseljenička problematika #studirati u domovini #Wollfy Krašić