Naš kolumnist analiza kako su politički emigranti slavili 10. travanj

Jedna od karakteristika u djelovanju hrvatske političke emigracije na Zapadu od 1945. do 1990. godine bilo je organiziranje različitih javnih te više ili manje masovnih manifestacija. Na njima su se odašiljale političke poruke Hrvatima u izbjeglištvu i domovini, ali i stranim državnim dužnosnicima i javnosti. No, one su služile i za jačanje osjećaja zajedništva te očuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta, kao i vlastite verzije sjećanja na događaje i osobe iz tada nedaleke hrvatske povijesti. Najvažnije, najrasprostranjenije i najposjećenije takve manifestacije bile su proslave 10. travnja, odnosno obilježavanje datuma kada je osnovana Nezavisna Država Hrvatska (NDH).

Hrvatski politički emigranti koji su na bilo koji način bili povezani s NDH, kao i državotvorno orijentirani hrvatski iseljenici koji su stigli u inozemstvo u ranijim iseljeničkim valovima, gotovo odmah po završetku Drugog svjetskog rata stali su se dijeliti u sve brojnije organizacije i skupine, bez obzira što su težili istome cilju – stvaranju samostalne i demokratske hrvatske države. Potonje se odrazilo i na organiziranje proslava 10. travnja, pa nije bio rijedak slučaj da su se u većim hrvatskim emigrantskim zajednicama održavale paralelne manifestacije spomenutoga tipa.

Međutim, nije to bila posljedica samo organizacijske podvojenosti. Naime, organizacije i društva koja su djelovala unutar Hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta (HOP), kojega je osnovao bivši poglavnik NDH Ante Pavelić 1956. godine, u takvim proslavama naglasak su u prvom redu stavljali na ulogu Pavelića i ustaškoga pokreta u stvaranju i upravljanju NDH. Pri tome su posve nekritički veličali ulogu potonjih faktora. S druge strane, organizacije i društva koje su pravile manji ili veći kritički odmak od prakse ustaškoga režima naglasak su stavljali na tvrdnju da su brojni Hrvati u proljeće 1941. godine na različite načine iskazali svoju želju za stvaranjem samostalne hrvatske države, boreći se onda i žrtvujući tijekom naredne četiri godine za uobličenje te ideje u NDH, bez obzira na to kakav je bio njihov stav prema ustaškom režimu. Isto su nastavili i nakon rata – u izbjeglištvu te šumama i planinama u domovini.

U časopisu Danica, koji su izdavali franjevci u Chicagu, a koji su bili važan dio vodstva i članstva organizacije Ujedinjeni američki Hrvati, već 1949. godine moglo se pronaći ovakvo tumačenje: „Deseti travanj nikada se ne smije poistovjetiti s ovom ili onom strankom, s ustaškom ili seljačkom Hrvatskom, s ovim ili onim režimom. Deseti travanj je spontani izražaj neugasive općenarodne volje za svojom suverenom državom. Ideju, koju je taj datum kroz narod pronio i oživotvorio, najbolje je potvrdio hrvatski Metropolit Dr. Alojzije Stepinac na komunističkom sudu kada je rekao: ‘Hrvatski se narod plebiscitarno izjavio za svoju državu’.“

Spomenuta je podvojenost bila djelomično uvjetovana različitim pogledima na pitanje tko ima predvoditi hrvatsku državotvornu borbu. HOP je bio na stajalištu da vodeća uloga pripada njemu, kao sljedniku ustaškog pokreta i režima NDH, s čime se nisu slagale brojne druge organizacije i skupine hrvatskih političkih emigranata. Dobar dio takvih sredinom 1970-ih godina osnovao je Hrvatsko narodno vijeće (HNV) kao krovnu organizaciju dijela hrvatske političke emigracije. HNV je, slično kao i HOP, nastupao kao predstavnik prognanih Hrvata, ali i „zarobljene Domovine“.

Ipak, u nizu situacija organizirale su se proslave 10. travnja u kojima su sudjelovale organizacije i skupine koje su bile dio HOP-a, kao i one koje su imale nešto drukčiji pogled na tada nedavnu hrvatsku prošlost, kao i aktualna pitanja vezana uz djelovanje u pravcu stvaranja samostalne hrvatske države. Primjerice, takve su proslave zabilježene tijekom 1960-ih i 1970-ih godina u SAD-u, kada je uz niz hrvatskih organizacija i društava na njima sudjelovao Hrvatski domobran, koji je bio dio HOP-a. Snažni iskazi hrvatskoga zajedništva zabilježeni su tijekom 1980-ih godina u Australiji, pa su proslave u pojedinim australskim gradovima organizirali međudruštveni odbori, koji su okupljali predstavnike svih relevantnih hrvatskih organizacija i skupina u stanovitoj lokalnoj sredini. Jednako važno je kazati i to da su važnu ulogu na tim proslavama imali mladi, često Hrvatice i Hrvati rođeni u Australiji. Shodno tome, i poruke koje su se čule na takvim proslavama bile su usmjerene ka budućnosti, ka stvaranju hrvatske nacionalne države u kojemu će učešće uzeti svi Hrvati. Među organizacijama koje su djelovale u tome smislu u Australiji svakako valja istaknuti Hrvatsku mladež „Uzdanica“.

Proslave 10. travnja dobile su legitimitet lokalnih vlasti u nizu sjevernoameričkih i australskih gradova, budući da je 10. travanj bio proglašen danom hrvatske nezavisnosti, a obilježavao se svečanim podizanjem hrvatskog stijega ispred gradskih vijećnica uz izvođenje hrvatske himne. Takva je praksa, među ostalim, od konca 1960-ih godina nadalje zabilježena u Montrealu, Torontu, Hamiltonu, Winnipegu, Los Angelesu, Clevelandu i St. Louisu, a proslave su nerijetko pohodili lokalni dužnosnici i političari. U Sydneyju je 1982. godine na proslavi sudjelovalo preko tri tisuće uzvanika, a održana je u Gradskoj vijećnici, uz sudjelovanje niza istaknutih dužnosnika i političara iz australske savezne države Novi Južni Wales.

Sve relevantne hrvatske emigrantske organizacije, društva i skupine budno su pratile zbivanja u Jugoslaviji, a taj se trend pojačao koncem 1980-ih godina, kada se počeo urušavati jugoslavenski komunistički režim. Među političkim emigrantima, pogotovo onim mlađim, prevladavalo je uvjerenje da se pruža jedinstvena prilika za stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države, a da je taj cilj moguće ostvariti samo širokom suradnjom iseljenih i domovinskih Hrvata. Stoga je hrvatska politička emigracija, bez obzira na stanovite ograde te djelomično zadržavanje vlastitih organizacijskih formi i političkih programa, dala snažnu podršku bivšem partizanu i komunistu, a od kraja 1960-ih hrvatskom disidentu kojega je jugoslavenski komunistički režim progonio i zatvarao – Franji Tuđmanu. Štoviše, mnogi su se i pridružili novoosnovanoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i znatno pridonijeli uspjehu HDZ-a na prvim višestranačkim izborima koji su održani u dva kruga – 22. travnja i 6. svibnja 1990. godine.

Tako su se brojne hrvatske zajednice u iseljeništvu, nakon što su u travnju 1990. godine proslavile 10. travanj, odazvale pozivu neprijepornog izbornog pobjednika – Franje Tuđmana na čelu HDZ-a, da obilježe 30. svibnja, kada je došlo do konstituiranja prvog višestranačkog, demokratski izabranog Hrvatskog sabora. U tome dokumentu, kojega je među ostalim prenijela i čikaška Danica, pozivalo se hrvatski narod u domovini i iseljeništvu, kao i sve hrvatske građane, da dan 30. svibnja proslave „svečano, ponosno i dostojanstveno“, budući da je to dan „saziva hrvatskog Sabora i izbora Vrhovništva suverene Hrvatske“, a na temelju slobodnih izbora, za koje je rečeno da su takvi prvi u povijesti. Uz preporuku HDZ-ovim ograncima u zemlji i inozemstvu da organiziraju proslave, dana je i sljedeća: „Predsjedništvo HDZ ujedno preporuča da taj dan ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti“. U istome je tonu sročena i ova poruka: „Neka cijeli hrvatski narod 30. svibnja slavi kao dan duhovnog pomirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskog naroda, sa savjetom da ćemo svi zajedno složno raditi za boljitak i sreću svoje hrvatske domovine“.

Poziv je naišao na pozitivne odjeke diljem iseljeništva, pa je Danica ubrzo izvijestila da su Hrvati u Chicagu i okolici 30. svibnja proslavili „Svehrvatski dan hrvatske državnosti i veliku pobjedu koju je hrvatski narod postigao putem pobjede HDZ-a na prvim slobodnim demokratskim poslijeratnim izborima u Hrvatskoj“. Tim povodom svetu misu u hrvatskoj crkvi Anđela Čuvara predvodio je pomoćni čikaški biskup Thad Jakubowski, a s njim je koncelebriralo desetak hrvatskih svećenika. Propovijed je održao o. Hrvoje Hadžić, podsjećajući na važne trenutke iz hrvatske povijesti, a govorio je i o važnosti kršćanskog pomirenja. Biskup Jakubowski čestitao je Hrvatima što, kao i „njegovi Poljaci preuzimlju u vlastite ruke svoju sudbinu“. Zatim je u Hrvatskom kulturnom centru održan svečani banket, a goste je pozdravio predsjednik HDZ-a za SAD Miško Primorac i tajnik Melkior Mašina.

Odlazeći na drugi kraj svijeta, Hrvatski vjesnik iz Clifton Hilla (Melbourne) javio je da je poziv prije mise pročitao svećenik u Hrvatskom katoličkom centru u Sunshineu, na kojega su prisutni oduševljeno su reagirali. U članku se ističe da je misi prisustvovalo mnogo ljudi, budući da se obilježavao dan zaštitnika centra – sv. Leopolda Bogdana Mandića, pa su joj prisustvovali Hrvati i iz ostala tri hrvatska katolička centra u državi Viktoriji. Hrvatski Međudruštveni odbor u Melbourneu također je pozitivno reagirao na poziv, među ostalim izjavivši: „Hrvati domovine i svijeta, priznat će vrhovništvo Hrvatskog sabora i legitimnu hrvatsku vladu“.

U Hrvatskom vjesniku o ovoj je temi pisao istaknuti hrvatski aktivist Branko Barbić, navevši da su Hrvati u Australiji s „oduševljenjem prihvatili poruku dr. Franje Tuđmana da svečano proslave kao svehrvatski dan pomirenja i državnosti otvaranje sabora u koji su ušli legitimno izabrani hrvatski predstavnici“. Opisao ga je kao prijelomni trenutak, dan odlučujući za hrvatsku budućnost. Odaslao je i važnu poruku da se na taj dan nitko ne bi smio osjećati gubitnikom. Naime, Republika Hrvatska konačno je ustrojena kao demokratska država, pa oni koji su izgubili i dalje mogu raditi za Hrvatsku i natjecati se za osvajanje vlasti. Dakle, konačno je dokinuta podjela na „dvije Hrvatske“ – od kojih je jedna na vlasti, a druga u gerili u šumi, po zatvorima i logorima te protjerana u inozemstvo. Ako se pita hrvatsko iseljeništvo, zaključio je Barbić, „30. svibnja će se ubuduće slaviti kao dan hrvatskog pomirenja i državnosti bez obzira koja stranka bude na vlasti“.

Proslave su održane i drugdje u svijetu. U Saveznoj Republici Njemačkoj, u gradu Ludwigsburgu, glavni govornik bio je sabornik HNV-a Petar Hinić, jedan od najistaknutijih hrvatskih emigranata mlađeg naraštaja u spomenutoj državi. Kao zanimljivost te svjedočanstvo stoljetne povezanosti s Hrvatskom, valja navesti podatak da su predstavnici gradišćanskih Hrvata sudjelovali na proslavi u Beču.

Opisanim nastupom hrvatski su iseljenici, prije svega antikomunistički i antijugoslavenski hrvatski politički emigranti, pokazali političku zrelost i dokazali ono što su u ranijim desetljećima isticali – da se zalažu i bore za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu.

Ključne riječi #10. travnja u dijaspori #Branko Barbić #Wollfy Krašić