Vremena nema. A graditelje i čuvare trebamo!

Koliko god je teško, a uglavnom i mučno, pisati o hrvatskim slugama, izdajnicima kojima je sve tuđe draže od njihovog hrvatskog, još je teže oblikovati smislen tekst o hrvatskim rušiteljima i njihovom odnosu prema hrvatskoj državotvornosti. Jer to su ljudi u kojima je kroz stoljeća preživjela klica sna o hrvatskoj slobodi. Problematično je samo njihovo usmjerenje.

Duge godine i stoljeća strane okupacije, tlačenja, mučenja i iskorištavanja oblikovali su hrvatsko nacionalno biće i tako da se opire svakom obliku državne vlasti. Kako se ni hrvatski domoljubi nisu rodili u slobodi, njihovo domoljublje oblikovano je u animozitetu prema vlasti, prema državi i njezinim tijelima. Razumljivo je to, jer kroz devet posljednjih stoljeća vlast Hrvatima nije nikada bila majka već uvijek maćeha. Dolazila je i nametala svoju volju bez pitanja i pristanka. Jedni su se pokoravali i služili, a drugi su odbili pognuti leđa i podanički kleknuti. Pobunjenička svijest se tako pronosila kroz duga stoljeća pa je tako postala dijelom nacionalnog bića. Ponosni ljudi preko nišana su se gledali sa stranim zavojevačima i njihovom vlašću. Odbijali pokoriti se i služiti im. Hrvati su tako, iz stoljetnog inata, postali pravi stručnjaci u rušenju vlasti. Sve novo i strano dočekivao je s podozrenjem i nepovjerenjem, s rukom spremnom na dršci mača. Vlast je dolazila samo da iskoristi, da opljačka i odnese, da otme sinove i pošalje ih negdje daleko, u neke svoje ratove.

Stoljećima se u hrvatskom narodu brusila sposobnost potkopavanja državnih struktura. Opažale su se najsitnije pukotine u bedemima vlasti, pronalazile slabe točke, istraživale najsitnije rupe i nedorečenosti u zakonima i pravilima, vrbovali korumpirani službenici. Državu se mrzilo i varalo, od nje se kralo i protiv vlasti se govorilo. U dugim zimskim noćima, uz ognjište se pripovijedale pobunjeničke priče i legende, na potomke prenosio ustanički gen i osjećaj mržnje i nepovjerenja prema vlasti. Dijelili su se savjeti i iskustva kako prevariti vlast, kako ne platiti porez i, gluho bilo, dati državi njen dio.

Nesuradnja i prkošenje državnim tijelima postali su akt patriotizma, slobodarsko ponašanje koje je bilo iskaz hrvatstva. Od pjevanja zabranjenih pjesama, pisanja parola po zidovima, krađe državne imovine do neplaćanja poreza i izbjegavanja ispunjavanja svake moguće obveze prema državnim organima. U povijesti hrvatskog naroda nemoguće je naći Hrvata koji je izgubio obraz jer je prevario državu. Prakticiranjem bilo miroljubivog Gandijevskog, bilo nasilnog neposluha hrvatski domoljubi kroz stoljeća su postali vrhunski rušitelji države i društvenog poretka. Beskrajno dugo gledanje preko cijevi s državom i njenim metodama prisile stvorilo je jedan cijeli sustav razmišljanja i ponašanja koji je u svojoj srži bio antidržavni. Hrvatski su domoljubi tako kroz 900 godina neprijateljske vlasti postali rušitelji, neka vrsta vrhunskih minera koji naraštajima pod zidove države postavljaju eksplozivna punjenja, načimajući ih, oštećujući i stvarajući neprolazne pukotine.

Posebno su se blatili domaći ljudi koji rade za vlast. Proglašavani su izdajnicima. Stoljećima su oni koji su radili u državnoj upravi, bilo u vojsci, bilo politici, svi poreznici, carinici, inspektori, nadzornici, procjenitelji i seoski pisari, svi su oni redom proglašavani Judama koji su za šaku srebrnjaka prodali svoj rod. Raditi za državu značilo je raditi za okupatora, značilo je izdati svoju braću i sestre i pokoriti se neprijatelju. Svaki oblik suradnje s okupacijskom vlašću bio je smrtni grijeh. Bez obzira kako se zvao okupator: Turci, Mleci, Talijani, Austrijanci, Mađari, Srbi, komunisti…, svi koji su radili za njih bili su izdajice, a kako je izdaja smatrana nasljednom, tako su i njihova djeca nosila izdajničku stigmu. Naraštaji i naraštaji Hrvata tako su odgojeni da mrze državu i sve njene elemente i da s njom ne surađuju.

Hrvatski rušitelji su oni ponosni Hrvati, domoljubi koji su kroz stoljeća odbijali postati sluge, koji se nikada nisu pomirili s robovanjem okupatorima i koji su kroz devet stoljeća svojim pokoljenjima u zalog ostavljali ljubav prema hrvatskom narodu i imaginarnoj, nikad dočekanoj slobodi.

Tako je i krenula borba za hrvatsku slobodu i neovisnost. Doduše, čest je slučaj da je hrvatskim rušiteljima bio prvenstveni cilj srušiti omraženu srbokomunističku Jugoslaviju, a kasnije što Bog da. I tako, srušena je ta omražena tvorevina, tamnica hrvatskog naroda, jer su hrvatski domoljubi ustali i izborili slobodnu hrvatskom narodu. A što dalje?

Mineri ne grade. Oni ruše, a za stvaranje države i vlasti trebaju nam graditelji, zidari… Kako od minera i rušitelja očekivati da grade državu i njezina tijela? Kako istodobno naći graditelje i zidare koji nisu sluge i izdajnici koji su ranije radili za okupatora?

Mogu li hrvatski domoljubi konačno promijeniti odnos prema državi i vlasti? Jer, hrvatska država je i dalje ipak država. Primjerice, plaćanje poreza sada je domoljubni čin. Novci su za plaće liječnika i profesora, za našu hrvatsku vojsku i policiju. Za našu hrvatsku kulturu, za znanost i sport. Varanje države je sada neprijateljski akt protiv hrvatskog naroda, a korumpirani službenici su zlo koje treba iskorijeniti. Oni koji varaju državu više nisu patriote i junaci, već kriminalci i štetočine kojima je mjesto u zatvoru i koje moramo prijaviti. Svi mi.

Kako promijeniti stoljećima ugrađenu sliku da je država zlo i neprijatelj? Kako naše rušitelje natjerati da prihvate da je rad za društvo, za državu, za opće dobro pozitivan, a ne akt izdaje?

Kako domoljube privoljeti da se što brojnije uključe u državna tijela, da ne rondaju protiv vlasti već da se aktivno uključe u nju. Kako ih uvjeriti da se moraju uključiti u politiku, da samo domoljubna politika na prvo mjesto stavlja dobrobit svog naroda, a ne nekoga drugoga? Samo tako bavljenje politikom može ponovno postati pošteno, časno i domoljubno. Nitko ne voli svoju zemlju kao oni koju su za nju bili spremni platiti ultimativnu cijenu, dati svoj život. Samo takvi pojedinci i na tim osnovana odgojeni naraštaji mogu biti temelj ispravnog političkog djelovanja.

Bez političkog djelovanja domoljuba država nema šanse za opstanak. Nedopustivo je da domoljubi koji vole svoju zemlju i dalje gaje nepovjerenje prema državnim tijelima. Kako uvjeriti patriote da je nekadašnja isključiva ljubav prema svom narodu sada ljubav prema svojoj zemlji i svojoj državi?

Kako ih uvjeriti da ostaju ovdje i bore se za tu državu i da ju ne puštaju neprijateljima i tuđim slugama sada kada su je svojom krvlju izborili i stvorili?

Kako ih uvjeriti da ne odlaze odavde masovnije nego što su odlazili u vrijeme najgorih okupatorskih tlačenja i ugnjetavanja? Najstrašnije je da djeca koja danas odlaze s naših kolodvora su djeca domoljuba, a ne djeca stranih sluga i izdajnika. Zar je moguće da hrvatski domoljubi hrvatsku vlast danas smatraju maćehom, a ne majkom?

Jednom stvorena država mora se čuvati i braniti, jer kako smo mi druge rušili s vlasti, tako i neki drugi nama pokušavaju srušiti državu. Upravo ti protiv kojih su ustali hrvatski domoljubi sada pokušavaju srušiti hrvatsku državu. A kako će opstati država koju nisu spremni braniti upravo oni koji su je stvarali?

Hrvatska državotvornost, stiješnjena između hrvatskih sluga i hrvatskih rušitelja u stalnoj je opasnosti od urušavanja. Je li moguće da je samo 30 godina nakon nastanka neovisne hrvatske države okopnio nacionalni zanos i polet, da strani zavojevači, sada na druge načine, sve više ovladavaju Hrvatskom?

Hoće li hrvatska neovisna država uspjeti preživjeti dok ne odgojimo naraštaje domoljuba, rođenih u slobodi, spremnih graditi svoju nacionalnu hrvatsku državu, patriota koji će po svaku cijenu braniti svoju slobodu?

Vremena nema.

A graditelje i čuvare trebamo!

Ključne riječi #Berislav Vujeva #hrvatski rušitelji #odlazak iz domovine