Vraća se Krunica Hrvata svega svijeta: Ovo je razlog zašto smo opet tu!

Nakon dulje pauze nastavljamo s našim duhovnim susretanjima pod zastavom Marije i u molitvi s njom, u Zdravomarijama koje ćemo opet istodobno upućivati iz svih zemalja i sa svih kontinenata gdje žive i vjeruju Hrvati.

Organiziranje subotnjih istodobnih krunica Hrvata svega svijeta nije lagan posao. Uspostaviti prve komunikacije, pripremiti sadržaje za reportaže župa, motivirati vjernike, izvježbati susret, napraviti probe i ustrajavati. To biva razlogom naših duljih tišina.

No, i nakon posljednjeg posjeta Australiji, kao i svaki put kad obilazim zajednice dijaspore, susrećem se redovito s brojnim svjedočenjima koliko vam je naša istodobna krunica Hrvata značila u ona nezgodna vremena, koliko je na neke od vas trajno utjecala, ali i kako vam nedostaje. I to je razlog zašto smo opet tu, čemu se vrlo radujem.

Za novu sezonu snažnije smo se uvezali s Uredom za inozemnu pastvu, nastavljamo suradnju s portalom Dijaspora.hr, dogovorili smo suradnju i s portalom hkm.hr, ali i s njihovim novinarima koji će također, prema našemu internom rasporedu, voditi subotnje krunice.

Promijenili smo i shemu, u novoj sezoni uskladit ćemo liturgijska vremena s pojedinim kontinentima, a u prvi takav ciklus krećemo s najudaljenijim kontinentom. Tako započinjemo Korizmu s Australijom.
Novo je i to što ćemo u tim ciklusima predstavljati samo župe tog kontinenta, tako da ćemo svake subote moliti s novom zajednicom.

Sljedeća novina je ta što ćemo krunicu emitirati triput u 21 sat – prema tri lokalna vremena: sydneyskom, zagrebačkom i čikaškom – kako bi je svatko mogao gledati i moliti u neko prikladno vrijeme subotom navečer u svim dijelovima svijeta.

Sretno vam s ovom krunicom sutra koju molimo iz Canberre, svatko u svoje vrijeme. Donosimo ovdje i reportažu ove male i snažne zajednice iz glavnog grada Australije, o njenim počecima, povijesti i životu.

p. Ike Mandurić

Hrvatski katolički centar Canberra

Krajem Drugoga svjetskoga rata došlo je do još jednog u nizu izbjegličkih valova hrvatskoga naroda. Prvi dio ovoga vala bili su oni koji su izbjegli Bleiburški pokolj i Križni put i uspjeli se domoći izbjegličkih kampova u Italiji i Austriji. Uz vojne bjegunce i civile bilo je tu i ljudi raznih profesija i zvanja koji se nisu osjećali sigurno pod komunističkom diktaturom, čiju su težinu posebno osjetili hrvatski narod i Katolička crkva.

S ostalim Hrvatima koji su našli svoj novi dom u Australiji bilo je nekoliko katoličkih svećenika. Najpoznatiji među njima bili su vlč. Josip Kasić koji je djelovao u Melbourneu i fra Roko Romac (fra Osvald Toth) koji je djelovao u Sydneyu.

Budući da je Katolička Crkva u Hrvatskoj bila pod stalnim pritiscima od komunističke vlasti, nije bilo lako organizirati inozemnu pastvu. Ipak, na sve načine Crkva se koristila onim čime je raspolagala. Tako je ono malo svećenika koji su se našli u Australiji pokušalo napraviti što se moglo i pomoći dezorijentiranom hrvatskome puku. Svećenici iz Sydneya povremeno su dolazili i u Canberru i tako donekle zadovoljavali najnužnije pastoralne potrebe Hrvata. Tako su iz Sydneya u Canberru dolazili fra Roko Romac, fra Euzebije Petar Mak, fra Lambert Ivančić i drugi po potrebi.

Godine 1970. u posjet svojoj braći i sestrama u Australiju dolazi svećenik, franjevac Bosne Srebrene, fra Mato Bonić. Kada je Ured za inozemnu pastvu u Zagrebu to doznao, molili su upravu Provincije BS da fra Mato tu i ostane i tako je službeno u ožujku 1971. godine i osnovan Hrvatski katolički centar Canberre i Queanbeyana. Uskoro za fra Matom u Canberru dolazi fra Drago Prgomet, a kasnije i fra Tvrtko Gujić.

Crkva je bila potrebna prvom naraštaju hrvatskih doseljenika zbog jezičnih i kulturoloških razlika. S hrvatske strane na naše dušobrižnike gledalo se kao na one koji trebaju sačuvati hrvatske doseljenike za Hrvatsku, a Crkva u Australiji ih je gledala kao most za lakšu integraciju u australsko društvo i Crkvu. Dogodilo se i jedno i drugo.

Hrvati katolici u Canberri i Queanbeyanu su za liturgijske susrete koristili australske crkve. Tek 1998. Biskupiji su platili crkvu sv. Augustina s prezbiterijem (župnom kućom) koja je u vlasništvu hrvatske katoličke zajednice dok joj treba.

Pastoralni počeci bili su prilično teški, međutim, vremenom se stanje popravilo. Od manjeg broja došlo se do zajednice koja je brojala preko 800 i više obitelji koje su se kroz godine okupljale oko Centra (nedjeljne mise, sakramenti i dr.) Naravno da je bilo puno više hrvatskih obitelji, ali neke su iz raznih razloga ostale u anonimnosti.

Svećenici su pristupili pastoralu. Na razne načine borili su se da dođu do potrebnih dokumenata i dozvola za sakramente ženidbe, te priprave za sakramente ispovijedi, pričesti i potvrde kao i priprave roditelja i kumova za sakrament krštenja. Osim pastoralnoga rada, svećenici, kasnije i sestre redovnice, bili su uključeni i u poučavanje u Hrvatskoj školi, a i druga okupljanja, kao folklor i sportska okupljanja, događala su se uvijek i u blizini crkve.

Posebno veliku ulogu odigrali su naši centri u vrijeme Domovinskoga rata u animiranju i prikupljanju razne pomoći za domovinu. Također, u Canberri su sudjelovali s cijelom zajednicom u izgradnji Hrvatskoga veleposlanstva kao i Hrvatskoga naselja (Starački dom). Jedini izvor financiranja hrvatskih centara bili su prilozi hrvatskih vjernika.

Svaki od svećenika bio je na svoj način poseban i na svoj način važan. U Canberri, fra Tvrtko Gujić dugo je godina vodio i uređivao crkveni list „Južni Križ”, primjerice. Danas u Canberri živi oko sedam tisuća, a možda i puno više Hrvata i njihovih potomaka. Međutim, na nedjeljnim misama bude prisutno oko 250 osoba.

Od mjesta gdje se Hrvati okupljaju u Canberri, uz naš hrvatski katolički centar, tu su i dva hrvatska kluba koji uključuju sport (nogomet) kao i folklor i Hrvatsku školu. Svi hrvatski katolički centri u Australiji su povezani. Jednom godišnje svećenici imaju zajedničke duhovne vježbe i tu dogovaraju važne stvari za zajednički rad. Oni koji su bliži, kao npr. Sydney Wollongong i Canberra, imaju zajedničke ispovijedi za velike blagdane. Kada mogu, sudjeluju na proslavama patrona – zaštitnika i pokušavaju se barem jednom mjesečno susresti.

Sadašnji župnik, fra Anto Šimunović, došao je u Australiju 23. studenoga 2001. Prije toga bio je u Zenici (1990. – 1994.), Gučoj Gori i Brajkovićima (1994. – 1997.) i u Vitezu (1997. – 2001.).

O svom dolasku u Australiju kaže ovako: “Iako mi ljudi mnoge događaje podvodimo pod ‘slučajnost’, kao što bih i ja rekao za svoju odluku za odlazak u Australiju, ipak vjerujem da Bog ima uvijek posljednju riječ u našim odlukama. Našao sam se tu u jednom potpuno novom i drugačijem ambijentu od onoga u kojem sam bio. Sve je trebalo početi iznova. Posebno što sam došao u vrijeme stagnacije. Mlađe obitelji su se polako gubile iz hrvatskih centara – to je puno vidljivije u manjim centrima među koje spada i ovaj u Canberri. Naime, obitelji prate svoju djecu koja su u većini po katoličkim školama, tu se pripremaju za sakramente pričesti, ispovijedi i potvrde i u župama u kojima žive slave te sakramente. Neki se još zbog svojih roditelja vjenčavaju i krste svoju djecu u hrvatskim crkvama, ali i tada je, zbog širenja obitelji drugim kulturama, u proslavi sakramenata prisutniji engleski nego hrvatski jezik.

U Australiji sam ostao do 2009. U rujnu 2009. vratio sam se u domovinu, u svoju rodnu župu Kotor Varoš koja je kao i mnoge druge naše župe stradala u Domovinskome ratu. Dovoljno je reći da od oko 11 tisuća Hrvata danas na području tri kotorvaroške župe živi tek malo više od 200 Hrvata katolika. Tu sam ostao do 2016., kada odlazim u Samostan sv. Luke u Jajcu, gdje sam bio gvardijan i župnik od srpnja 2019. do kraja 2020. Bio sam na službi župnika u župi Sv. Ante Padovanskoga u Gračacu (Rama) da bih ponovno u siječnju 2021. došao u Australiju, u Canberru.

U mome drugome dolasku u Australiju, iako je sve bilo skoro isto, ipak je bilo drugačije. Zajednica je fizički starija, nema puno mladih uključenih u život zajednice. Budući da su većina djece roditelja, koji pripadaju hrvatskome katoličkom centru, po katoličkim školama, i njihova priprava za sakramente odvija se unutar pripadajućih župa i škola.

Tako da sam 2022. imao četvero djece za prvu pričest (i prvu ispovijed) i dvoje za potvrdu, a 2023. bilo je šestero djece za prvu pričest (i prvu ispovijed). No, svaki susret Bogu je velik i meni drag, i rado mu ovdje služim”.

Ključne riječi #fra Anto Šimunović #Hrvatski katolički centar Canberra #pater Ike Mandurić