VELIKI SPECIJAL (1) o ribarstvu Hrvata u Britanskoj Kolumbiji. Imali su vlastito brodogradilište, lovili losose…

Ribarstvo u Britanskoj Kolumbiji dijeli se na glavnije kategorije kao što su bacanje mreže među brodovima, ribolov manjim mrežama, kružno postavljanje mrežnog konopca, zavisno od toga na koji se način riba lovi. Svrha je ovog izlaganja opisati tehnološki razvoj ribarske mreže te spomenuti neke Hrvate koji su u tom razvoju imali neku ulogu.

Kako ne raspolažemo pisanim izvorima s ovog područja, izlaganje se temelji uglavnom na razgovorima s preživjelim ranim ribarima i njihovim obiteljima. To su ljudi koji su gradili brodove, kormilarili i stavljali u pogone uređaje koje su sami proizvodili. Takav sam pristup usvojio, jer ovo je izlaganje usmjereno više na proučavanje obrtnika i tehnologije za koju su pomogli da se uvede te njihove osobne doprinose Britanskoj Kolumbiji i Kanadi, nego li na samo proučavanje tehnologije. Htio bih se ovdje zahvaliti Duncanu Staceyu, pomorskom povjesničaru, za njegovu neprocjenjivu pomoć i obavijesti. Općenito, ovo je izlaganje u skladu sa Staceyevim tvrdnjama da su ljudi poput ranih hrvatskih useljenika pomogli stvoriti tehnologiju na Zapadnoj obali, zahvaljujući svojem ribarskom iskustvu na obali Britanske Kolumbije.

U lipnju 1905. Venanzio Martinolich iz Ladnera potpisao je ugovor s tvrtkom Yamamoto iz Stevestona da će ribariti s Martinolichevim parnim brodom 50 stopa dugim tegljačem zvanim “Eva”. Uz taj su brod plovila dva pomoćna broda te dva broda s mrežama; bile su tu sve potrebne mreže te devet pomoraca i ribara koji su išli loviti losose i male morske pse na području između Deep Baya i grada Comoxa.

Ribarske su mreže ušle u uporabu negdje polovicom 1880-ih godina na području Puget Sounda. Problem je bio kako ih razvlačiti; u postavljanju ranih mreža sudjelovali su pomoćni brod i čamac. Duncan Stacey tvrdi u svojem djelu A History of Gear Technology in the West Coast Fishing Industry (Povijest tehnologije pogonskih uređaja u ribarstvu na Zapadnoj obali): “Razvlačenje mreže je bilo u to vrijeme sporo i teško; u rano doba mrežama se lovilo između ribarskog broda i pomoćnog broda.

Brod je bio 25 stopa dug, a 7 stopa širok. Pomoćni brod kojim bi se obavljao najveći dio posla i koji je bio smatran neizostavnim u razvlačenju mreže, bio je 20 stopa dug i 8 stopa širok. Na svakom njegovu kraju bio je željezni čekrk. Ti su čekrci služili za razvlačenje mreže, budući da je s tog pomoćnog broda mreža razvlačena. Tu je također bila i drvena soha koja se upotrebljavala sa strane broda i na koju je bio pričvršćen drveni probojac (duljine 3 palca), te konopac mreže koji je išao sve do čekrka na svakoj strani.

Za postavljanje mreže bilo je potrebno 11 do 14 ljudi, šest na veslima, dvojica za mrežu i dvojica na pomoćnom brodu. U vrijeme sporog postavljanja mreže, jedan je čovjek stajao na sohi s dugom motkom s pričvršćenim drvenim probojcem, koji se zvao “ronilac”. On je služio za micanje mreže među konopcima gore-dolje, kako bi ustrašio ribu da se ne nakuplja previše u sredini mreže. Bez dvojbe je to bio učinkovit put u očuvanju jata riba, budući da je mreža nekad bila otvorena od 25 do 40 minuta, a to je sasvim dovoljno vrijeme da lososi sebi pronađu izlaz kako bi pobjegli. Trebalo je od jedan i pol do dva sata za umakanje i razvlačenje mreže te istovaranje ribe kako bi mreža bila spremna za idući ulov.

Upotrebom parnog tegljača djelomično je riješen problem pokretljivosti, kao što Venanzio Martinolich dokazuje, ali stvarna je novina u to vrijeme bila uvođenje broda na pogon gorivom. Duncan Stacey to objašnjava ovako: “To je omogućilo pokretljivost i promijenilo je proces bacanja mreže. Pomoćni brodovi nisu više bili potrebni i mreža se razvlačila čamcem. Krajevi mreže sada su bili pričvršćeni za motorni čamac, koji je služio kao sidro, a postavljač mreže mogao je sada ići natrag svojem čamcu. Oba kraja mreže bila su postavljena na čamce, mreža bi se otvorila i konačno bi se povukla, omogućivši tako da se riba uvuče. Uskoro nakon uvođenja motornih razvlačilaca mreže, ručke mreže bile su izvučene glavnim motorom, a tako se izbjeglo veoma mnogo napora oko bacanja mreže. S motornim postavljačima mreže posao se mogao obaviti za polovicu vremena brže nego što je to prethodnicima bilo moguće”.

Venanzio Martinolich rođen je 10. siječnja 1848. na Malom Lošinju, na sjevernoj Jadranskoj obali. Oženjen je bio u Malom Lošinju; prva mu je žena umrla pa je Venanzio ostao s dvoje djece, sa sinom Marijanom i s kćerkom Marijom. Majstor u pomorstvu i graditelj brodova Venanzio je odlučio da bi Sjeverna Amerika mogla pružiti bolje mogućnosti njemu i njegovoj obitelji pa je napustio rodni otok i nikad se na njega nije vratio.

Iskrcali su se u New Orleansu. Venanzio se Martinolich uskoro upoznao, a zatim i oženio, s Antoinettom Nicolich. Tada je Venanzio s obitelji odselio u Colorado, gdje im se rodila kći Carolina 27. srpnja 1889. Očito je probao sreću kao rudar u ugljenokopu na sjeverozapadu SAD-a. Tada se obitelj preseljava u mjesto Tacoma, Washington, gdje mu se rodio sin Venanzio, 14. svibnja 1891.

Venanzio i Mariano počeli su se baviti ribarstvom u Tacomi – gdje je bilo odlučeno da se ide u Fraser River, gdje bi ulov mogao biti bolji. Kako je Venanzio ribario u Tacomi, i na koji su pogon bili brodovi, ostaje nepoznato. Venanzio je tada odselio u Port Guichon, 1892. U Port Guichonu – koji se nalazi nešto oko pola milje južno od današnjeg mjesta Ladnera, blizu Vancouvera – preuređivani su parni brodovi i jedrilice.

Venanzio je uvidio potrebu za popratnim brodovima i tegljačima. Tako je on otvorio svoje vlastito brodogradilište. Prvi su Martinolichevi brodovi bili parni tegljači. Jedan se zvao “B.C. Boy”, a drugi “Eva”. Poduzetni Venanzio počeo je upotrebljavati pogonske strojeve koje je sam priredio.

U nedavnom razgovoru, njegov unuk Richard Martinolich otkrio mi je da je Venanzio gradio tegljače i upotrebljavao ih za vuču čamaca i polica jer su police na obali bile potrebne kako bi dostavili ribu tvornicama konzervi i stavili konzerve na te police. Prije ranih 1900-ih razvijalo se tržište za losose i male morske pse te za mlade losose, a manje se razvijalo tamo gdje je prije bilo samo crvenih lososa. A kad je za tu vrstu lososa bila slaba godina, tada su u potražnji bili crveni proljetni lososi i mali lososi.

Venanzio je vidio dobru prigodu u ribolovu gdje su na tržnici prodavali losose, a ta je tržnica bila ustanovljena 1905., kada je on tražio prvu dozvolu za lov lososa u Britanskoj Kolumbiji. On je običavao loviti ribu na područjima uz obalu sve dok taj lov ne bi završio, a onda bi se premještao uz drugi dio obale. Upotrebljavao je dva pomoćna broda, jedan na kojem se živjelo, a drugi na kojem se radilo, a ta su dva broda ujedno služila za postavljanje mreže sa samih brodova. Venanzio je nastavljao raditi tako po prilici tri godine.

Ipak, kako to napominje Duncan Stacey, za bacanje mreže revolucionarno je otkriće bio pronalazak motora s unutrašnjim sagorijevanjem.

“Preteča modernog ribarskog broda bio je uveden oko 1902., kad je ‘prvenac’, motorni ribarski brod bio pušten u pogon u Puget Soundu. Taj je brod bio samo 38 stopa dug, s osam konjskih sila, s motorom na unutrašnje sagorijevanje, a imao je čekrk koji se upotrebljavao ručno. Tipični rani ribarski brod bio je mali brodić s prekrivenom palubom sprijeda i s malom kabinom iznad motora. Širina mu je bila jedna četvrtina duljine, dovoljna da primi teške terete iskrenute iz napetih mreža. Ribarska je mreža bila pospremljena na palubi ili na stolu krme, odatle i naziv za jednu vrstu ribarskog broda ‘četverokutni brod'”.

Negdje 1909. Venanzio je izišao svojim četverokutnim brodom “Yankee Boy”, koji je vjerojatno uvezao s područja Puget Sounda. Bio je to jedan od najranijih motornih ribarskih brodova u Britanskoj Kolumbiji. Ti su rani ribarski brodovi bili namijenjeni mjesnom ribolovu. Ipak se ribarstvo mijenjalo i mreže su bivale sve jače i dublje, a to je iziskivalo promjene u pripremi brodova. Kao što Duncan Stacey tvrdi “Ribarsko brodarstvo u Britanskoj Kulumbiji počelo se naglo razvijati nakon 1911., kad se ribarilo od Swift Sure Banka do Straits of Juan de Fuca. Tijekom 1911. i 1912. broj se ribarskih brodova povećao s 22 na 100. Ribari koji su lovili ribu u tim vodama bili su poznati zbog svojih ribarskih brodova napravljenih za duboko more i razlikovali su se od prvotnih tipova brodova po tom što su bili snažniji, imali su mjesto za boravište ribara i bili su potpuno prekriveni”.

Venanzio je lokalno upotrebljavao “Yankee Boy” veoma uspješno i odlučio je 1912. sagraditi novi ribarski brod s trupom utemeljenim po novom nacrtu broda. Brod koji je napravio “The B.C. Kid” bio je po prilici osamnaest stopa dug i dubljeg trupa, a bio je napravljen za kretanje u težim područjima mora. Prvi domaći ribarski četverokutni brod napravljen na području Ladnera bio je “The B.C. Kid”, a on je bio ujedno Venanzijev zadnji brod.

Godine 1913. u svojoj 65. godini Venanzio Martinolich je umro od srčanog udara, ali je iza sebe ostavio nasljedstvo: obitelj prvog Martinolicha i dalje će biti inovativna u pristupu ribarstvu.

Matt Martinolich nastavio je baviti se ribarstvom i napravio je 1918. “Green Sea”, brod dug 65 stopa, zatim “Daisy B” godine 1927. i 1940. “Splendor”, brod dug 65 stopa. Matt Martinolich se oženio Emiliom Giuricich u veljači 1917. u Port Guichonu. Imali su tri sina, Richarda, Aldwina i Glenna.

Herman

Ključne riječi #Hrvati u Britanskoj Kolumbiji #Matt Martinolich #Venanzio Martinolich