Nije sačuvana u originalu
FOTO: Wikipedia
Hrvatska povijest na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće obilježena je sukobom na kraljevskom dvoru oko toga tko će biti novi ugarsko-hrvatski kralj. Sukob se vodio između dva brata, Emerika i Andrije. Emerik je kao stariji Belin sin naslijedio svoga oca na ugarsko-hrvatskom prijestolju 1196. godine. Odmah sljedeće godine pobunu protiv njega poveo je bratu mu Andrija i proglasio se hrvatskim hercegom i samostalno vladao područjem srednjovjekovne hrvatske kraljevine južno od Gvozda.
Činjenica da bi hrvatska kultura bila daleko siromašnija bez doprinosa koji su dali mnogi Česi doseljeni u Hrvatsku relativno je poznata, no među tim brojnim javnim djelatnicima nedovoljno se ističu zasluge triju imenjakinja, triju Marija koje se opravdano može nazvati najznačajnijim hrvatskim Čehinjama. MARIJA FABKOVIĆ Najstarija od njih bila je Marija Fabković, rođena 1833. kao […]
U želji da učvrsti svoju vlast, Andrija je počeo davati razne povlastice plemićkim obiteljima (s tom praksom počeo je još njegov otac Bela III.) i tako se počela stvarati plemićka elita u hrvatskim, a kada postane kralj i u ugarskim zemljama. Emerik je preminuo 1204. godine i na nekoliko mjeseci novi kralj postao je njegov sin Ladislav IV. Nakon Ladislava na vlast napokon dolazi Andrija II.
Andrija je nastavio s politikom raznih ustupaka pojedinim plemićkim obiteljima kako bi stekao oko sebe krug odanih ljudi. U Hrvatskoj i Dalmaciji se Frankopani, Cetinski, Kačići, Kurjakovići i Bribirski počinju izdvajati iznad ostalih plemićkih obitelji, a u Slavoniji to postaju Babonići, kasnije prozvani Blagajskima.
Andrija II. u Hrvatskoj i Dalmaciji nije imao previše utjecaja tako da ove obitelji počinju preuzimati vlast u većim gradovima nauštrb njihovih stanovnika. U Slavoniji je kralj imao puno veći utjecaj jer je imao velike zemljišne posjede s kojih je ubirao porez. Te je zemljišne posjede počeo davati plemićkim obiteljima kao nagrade za zasluge što su činili za njega. Oni su bili izuzeti iz vlasti kraljevskih župana, samostalno su ubirali porez i nad njima nije imao nitko nadzor osim kralja koji bi im redovito progledavao kroz prste. Sukobi između plemićkih obitelji i ostalih slojeva društva narasli su nakon Andrijinog križarskog pohoda 1216. – 1217. godine.
Prvi čovjek koji je oko 1872. godine počeo u dolini Pajaro u sjevernoj Kaliforniji saditi i uzgajati jabuke, bio je Hrvat Mark Rabasa. Njegov su primjer slijedili i neki drugi Hrvati pa su započeli pravu veliku industriju, ne samo jabuka nego i drugog voća, povrća, grožđa… Podigli su hladnjače, sušione i posebne zgrade za pakiranje […]
Vrativši se iz križarskog rata, Andrija II. je potpao pod utjecaj svojih velikaša i počeo im davati još veće ustupke i zemljišne posjede. Nezadovoljni s ovakvim stanjem, napose zbog prevelikog utjecaja pojedinih obitelji na kralja, svoj glas nezadovoljstva podiglo je niže plemstvo te razni kraljevski službenici. Kralj se našao u nezavidnoj situaciji i vjerojatno pod prisilom svih strana morao je 1222. godine izdati bulu, kasnije prozvanu Zlatnom bulom. Bulom su se nazivali svi službeni dokumenti koje su izdavali članovi kraljevske obitelji Arpadovića.
Pridjev zlatna bula je dobila jer je zapečaćena zlatnim kraljevskim pečatom, nije sačuvana u originalu, a njezin najstariji prijepis je iz 1318. godine. Prema buli kralj je morao jednom godišnje sazvati i presjedati sudom na koji bi dolazilo niže plemstvo. Kralj i njegovi podanici nisu smjeli tražiti besplatna konačišta za sebe i konje na područjima kojima upravlja niže plemstvo. Ako neki plemić ostane bez sina, njegova imovina može prijeći kćeri ili rodbini, kralju bi potpala tek ako se nitko od rodbine ne bi javio. Plemići su morali ići samo u obrambeni rat, a u slučaju napada na drugu zemlju ako bi se javili u kraljevu službu kralj bi ih za to morao isplatiti. Mnoge službe postaju nasljedne, a isto tako lako se izgube ako se dokaže da službenik ne radi dobro svoj posao. Porezi se mogu plaćati i u naturi, a kralj ne smije nikoga siliti na plaćanje u novcu.
Ovo su važnije odredbe ove bule, a nama najzanimljivija točka bule bila bi točka 31. u kojoj piše: “Ako pak mi ili tko od naših nasljednika ikad ushtjedne raditi protiv ove naše odredbe, neka po ovoj povelji bude zauvijek slobodno, a da se i ne ogriješi o vjernost, ne samo biskupima nego i drugim dostojanstvenicima i plemićima kraljevstva svima kolikima i svakomu za sebe, sadašnjima i poznijima, oprijeti se i protiviti nama i našim nasljednicima”. (Matković, 2006.).
Upravo su temeljem ove točke Zrinski i Frankopani počeli urotu protiv cara Leopolda I. Habsburga. Oni su bili ubijeni kao izdajice, a ustvari su željeli veća prava za zemlju u kojoj su živjeli i od Osmanlija je branili.
Još davno prije nego što su Turci zaposjeli Balkan i dijelove srednje Europe, Hrvati su odlazili u Tursku i tamo kraće ili dulje vrijeme živjeli. To su većinom bili Hrvati mornari, u službi Dubrovačke Republike, zatim Hrvati trgovci i napokon Hrvati u diplomatskim službama nekih europskih zemalja. Hrvate u većem broju susrećemo u turskoj carevini […]
Zlatna bula koliko god bila revolucionarna za ono vrijeme ipak nije previše zaživjela za života Andrije II., on je jednako provodio svoju politiku s tim da je više puta zbog Zlatne bule dolazio opet u razne sukobe i zbog toga bio kratko vrijeme izopćen iz Crkve. Bula se počela provoditi tek u 14. stoljeću i bila je vrijedeći pravni dokument sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine.
fra Antonio Petric, Hrvatski franjevački vjesnik
Literatura: Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata; Pregled povijesti hrvatskoga naroda 600.-1526., I. dio, Split, 2004., Trpimir MACAN, Povijest hrvatskoga naroda, Zagreb, 21992., Hrvoje MATKOVIĆ, Na vrelima hrvatske povijesti, Zagreb, 2006., Petra KOLESARIĆ, ”Povijesne okolnosti u Engleskoj i Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu u vrijeme nastanka Velike povelje sloboda i Zlatne bule Andrije II.”, u: Essehist, 10 (2019.), str. 32-41.
