Umjesto jednoga hrvatskoga jezika, uvodi se desetak marginalnih: Krajnje je vrijeme da se osvijestimo dok ne bude prekasno!

“Bački Hrvati Bunjevci i monopolizacija novoštokavskoga ikavskog dijalekta – činjenice i posljedice”, bila je tema videotribine koju je na online organizirala Hrvatska matica iseljenika.

Povod tribine bila je nedavna inicijativa za uvođenjem “bunjevačkog jezika” kao službenog na području grada Subotice. Navedena inicijativa pokušava bunjevački govor izdvojiti iz hrvatskoga jezičnog korpusa, a dovodi u pitanje i identitet svih govornika novoštokavske ikavice. Ova inicijativa, premda na prvi pogled afirmativna, ozbiljno ugrožava jedinstvo i identitet hrvatske zajednice u Srbiji, prenosi IKA.

Dr. Robert Skenderović, povjesničar s Hrvatskoga instituta za povijest, zaposlen u Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, godinama se bavi poviješću podunavskih Hrvata. Upozorio je da su regionalne identitete u 18. i 19. stoljeću namjerno jačale susjedne države.

“Primjerice, u Dalmaciji su mletačke vlasti toliko poticale ‘dalmatinski identitet’, da je ondje praktički potisnut hrvatski identitet, iako je upravo Dalmacija bila središte srednjovjekovne hrvatske države. Oni koji nisu željeli jačanje hrvatskoga naroda, koji su nas željeli asimilirati i zauzeti naš etnički teritorij, poticali su jačanje regionalnih i subetničkih identiteta kao političkih identiteta”, rekao je Skenderović, naglasivši da je bunjevački identitet ispod etničke razine, odnosno Bunjevci su Hrvati: “Bunjevački identitet nastao je dosta kasnije, u vrijeme osmanlijskih osvajanja, i to u Dalmaciji i na livanjskom području, tako što su doseljeni pravoslavci tako nazivali autohtono stanovništvo”.

Upozorio je da “srpska politika, u zajedništvu sa srpskom akademskom zajednicom, već više od stotinu godina sustavno tvrdi da Bunjevci nisu Hrvati, kako bi u drugom koraku progurali tezu kako su Bunjevci zapravo etnički Srbi. A to čine i danas.

Ponudio je i rezultate svojih istraživanja, koja pokazuju da se bunjevačko ime pojavljuje relativno kasno, krajem 18. stoljeća, što pobija nametnutu tezu da su Bunjevci pokatoličeni Hrvati. S obzirom na to da je bunjevački identitet bio svojevrsni odgovor na snažnu mađarizaciju u 19. stoljeću, a subotički Bunjevci su se izjašnjavali kao Dalmatinci, primijetio je da to naglo nestaje jer je Mađarima smetala veza Hrvata s Bunjevcima koje su htjeli mađarizirati i asimilirati, svjesni da mikroskupina nema šanse preživjeti asimilaciju.

Iz povijesti je naveo da su subotički Bunjevci 12. studenoga 1918. na Gradsku kuću u Subotici izvjesili hrvatsku zastavu. Lider bunjevačkih Hrvata vlč. Blaško Rajić 17. studenoga iste godine, nekoliko dana nakon što je srbijanska vojska već ušla u Suboticu, u crkvi sv. Roka predvodio je misu koja je završila pjevanjem himne “Lijepa naša”. Primijetio je da bi se to teško dogodilo da se ti Bunjevci nisu osjećali Hrvatima.

Prof. Đuro Vidmarović, kao književnik i jedan od vodećih stručnjaka za pitanja položaja Hrvata u susjednim zemljama, naglasio je da se u 21. stoljeću ne može stvarati nova nacija. Upozorio je da se stvaranjem tzv. bunjevačkog jezika radi o planiranoj dekroatizaciji, odnosno političkoj manipulaciji. Nabrajajući niz bunjevačkih velikana misli i riječi koji su stvarali na hrvatskom jeziku i pripadaju hrvatskom korpusu, ustvrdio je da je glavni dio Hrvata koji koriste subetnički naziv Bunjevci, ubrajajući tu sve intelektualce, pisce i kulturne stvaratelje, ostao uz hrvatski narod.

Podsjetio je i na Izjavu Društva hrvatskih književnika vezanu uz pokušaj uvođenja tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu u Subotici te citirao njen dio: “DHK ističe da bi mogućim uvođenjem tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu u Subotici bio otuđen dio jezične baštine hrvatskoga jezika te bi bili oskvrnjeni dostojanstvo i integritet hrvatske književnosti, čemu se snažno protivimo. Kao oblik nemirenja s takvim događanjima DHK će i dalje nastaviti pružati podršku hrvatskim književnicima u Vojvodini, snažiti suradničke programe književne razmjene i razvijati vidljivost te regionalne hrvatske književnosti u književnosti države matice.”

“Ako uzmemo govornike hrvatskoga jezika u cjelini, među njima su najbrojniji upravo govornici novoštokavskoga ikavskog dijalekta. Ako se bunjevački novoštokavski ikavski govor odvoji od hrvatskoga jezika, a time i govornike te skupine govora od hrvatskoga naroda, sljedeći korak može biti pokušaj odvajanja svih novoštokavaca ikavaca od hrvatskoga naroda, a time i definitivno nestanak hrvatskoga naroda”, napomenula je prof. dr. Sanja Vulić, profesorica na Hrvatskim studijima i stručnjak za pitanja hrvatske dijalektologije, a posebno jezika Hrvata izvan Republike Hrvatske.

Dodala je da se u posljednje vrijeme forsiraju čakavski, kajkavski, dubrovački ili šokački “jezik”, a sve bez hrvatskoga predznaka. Umjesto jednoga hrvatskoga jezika i hrvatskoga naroda, uvodi se desetak marginalnih neznanih “jezičića” i malih “narodića” koji će vrlo lako i brzo postati dijelom nekoga drugoga naroda i nekoga drugoga jezika. Nažalost, mnogi u Hrvatskoj svega toga uopće nisu svjesni. Zatirači svega hrvatskoga lako ih dobivaju preko lokalpatriotizma. Krajnje je vrijeme da se osvijestimo dok ne bude prekasno”, zaključila je prof. Vulić.

Ključne riječi #bunjevački govor #Hrvati u Srbiji #Robert Skenderović