Nikola i Ana Papić
FOTO: Hrvatski povijesni muzej
Ana Papić bila je samo jedna od brojnih naših žena koje su potražile bolji život u nekoj od dalekih prekooceanskih zemalja. Rođena je na otoku Visu, a u Punta Arenasu i Antofagasti živjela je u prvoj polovici 20. stoljeća.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća velik broj Hrvata iz tadašnje Austro-ugarske pokrajine Dalmacije počinje iseljavati u Ameriku. Na opasan i dalek put kretali su većinom mladi muškarci iz hrvatskog primorja. Na novom kontinentu radili su najčešće kao rudari, radnici u željezarama i na postavljanju pruga. Procjenjuje se da je od 1890. do Prvog svjetskog […]
Hrvatski povijesni muzej otkupio je nekoliko njezinih pisama i fotografija. Građa je sada u fundusu Muzeja i čuva se u baroknoj palači Vojković – Oršić na Gornjem gradu.
Vratimo se životnoj priči Ane Papić koja u pismu majci Margariti Bakotić u Podselje (Velo Selo) na otoku Visu 1908. godine javlja radosnu vijest – da je rodila sina.
Da je “malin Ive pona reste” i da su ga roditelji dali “litrat” svjedoči sačuvana ferotipija, posebna vrsta fotografije (riječ je o postupku izrade na svjetlosno osjetljivoj limenoj pločici).
Iz njezinog pisma doznajemo zanimljive pojedinosti, primjerice o različitim običajima, klimi, prehrani…
Razumijevanje teksta otežava sam način pisanja bez pravila, zasnovan isključivo na pučkom govornom jeziku s početka 20. stoljeća: litrat/litografirat = fotografirati, kumpanija = društvo, knjiga = pismo, peca = kovanica, munita = sitniš, soldat = vojnik, liber = slobodan.
Evo izvadaka:
“Antofagasta 25 Agusta 1908
Draga Majko!
Dajem vam znati da se zafala Bogu nalazim z drava sa mojim muzem is mojom dicom stoga se ufam u miloga Boga daće i ovo moje kratko pismo naći i vas svih kolicih skupau obilnomu zdravlju. Draga Majko Dajem vam znati dasam primila od vas knjigu nazad dvi miseca, oprostite davam nisam prije pisala sad vam pisem i oznanijem vas dasam rodila sina prvo vam nisam tila pisati nego sam rodila i ozna nijem vas dasmo ga krstili na dan Svete Ane i stavili smomu ime Ive i Anton i (bil?) muje za kuma rodjak is zenom. Draga Majko stoste mi pisali dami hoćete poslat zlato stoćemi draga Majko zlato ovamo ovamo se nenosi zlato niti se gre setat neka zlato stoji otamo jos se ufamo u Boga ako nam da zdravlje doć otamo. Draga Majko nemojte mislit dasmo mi gladni ovamo nam nefali ni mesa ni vina svakin dan. Draga Majko od kadsam dosla u Antifagasta sam se baren naspala, ovamo nije nizima ni vruće kako u punta renu…
Kada Connor Vlakančić priča o svom hrvatskom podrijetlu, nerijetko mu zasuze oči jer ne krije silnu ljubav prema zemlji svojih predaka. Možda će netko reći da nije jedini. No, uzme li se u obzir činjenica kako je taj Amerikanac tek u zreloj životnoj dobi, prije 30-ak godina, doznao za svoje hrvatske korijene, priča postaje gotovo […]
Draga Punice evo su dvi crte kratkog pisma davas oznanim od moga obilnog zdravlja i moje zene i dice jaznam da kad dojde koja knjiga odo vamo svak zeli znat kakoje ovamo a ja vas oznanijem kakoje ovamo – Draga Punice nije otega Bogatstva ovamo kako se misli otamo nego dase posteno moze živit i eto Ane saje Bratu tonetu jednu pecu neka vidi kako vaje munita od ove zemlje…”
Drugo pismo Ana je 28. siječnja 1928. godine uputila bratu Anti u Podselje…
“Dragim Brate štomi pišes dame nisi na sliku poznao dati rabotas i tvoja žena otamo kako ja ovamo nebis ni živ bijo, a ja neznam kako mogu po zemlji plesati od velike radnje, a kočuse pošteno prihraniti…”
U nastavku ne štedi ni sestru Rozu u Splitu kojoj pak zamjera da joj uopće ne odgovara na pisma.
Nadalje, Ana predbacuje bratu što namjerava poslati sina “po tuđen svitu”, a sam se nije odlučio na odlazak kad je za to bilo vrijeme.
Prijekor bratu i svoje životno iskustvo iskazala je na sljedeći način: “A njega maloga poslati to nije dobro jer nije lijepo doći u tuđem svijetu kad seje posve mladu i kad se neimade svog poznatog”.
Stoga mu savjetuje da “dade maloga u spljetu na građansku skolu neka štoji u sestre Roze pak neka se nauči zanat od kovaća, pak kad bude veći onda ga pošalji po tuđem svitu kad znade svoj zanat onda može dobro proć”.
Ne ulazeći u grafološku analizu očito je da se rukopisi pisama razlikuju. Ovo drugo, nastalo dvadeset godina kasnije školskim rukopisom, možda je pisala mlađa osoba koja djelomično koristi ijekavicu.
Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]
Prema riječima gospodina Jorgea Luisa Subiabre Matiacha, pisma su uputili njegovi prabaka i pradjed, Ana i Nikola Papić.
Ela Jurdana, Hrvatska matica iseljenika
