‘U njoj sam rođen od hrvatskih roditelja, ona me podigla, i njoj sve dugujem’

Hrvati su obogatili moderni svijet solidnim brojem glazbenika koji su bili visoko cijenjeni i izvan granica Hrvatske, od slavnih opernih pjevačica, violinista, klavirista, gitarista i dirigenata, do pjevača zabavne glazbe. O nekima od njih već sam pisao, a ovdje ću predstaviti čovjeka za kojega se rijetko, ako ikada, čuje. Nisam siguran da se violinist Zlatko Topolski spominje i na visokim glazbenim školama. Nažalost, Hrvati svoje ljude i kulturno blago brzo zaboravljaju, a prečesto više cijene tuđe nego svoje, pa čak i kada to tuđe nema umjetničku vrijednost. K tomu, okopnio je osjećaj za umjetničku ljepotu kao i za sve vrijednosti koje su ne tako davno bile dio civilizacije kojoj pripadamo.

Od Valpova do Zagreba

Zlatko Topolski rođen je u Valpovu 29. studenoga (ponegdje stoji rujna) 1914. godine. Već od njegovih prvih godina bilo je očito da je „čudo od djeteta”. Naime, kad mu je bilo dvije i pol godine, dok je njegova majka nešto radila i pjevušila poznatu pjesmu „Ti si rajski cvijet”, zamijetila je da ju netko prati na usnoj harmonici. Bio je to njezin mali Zlatko! S četiri godine počeo je učiti svirati violinu; sa sedam je nastupao na raznim priredbama, a s osam godina primljen je u Glazbenu školu u Osijeku i ne samo da je redovito svirao na gradskim kazališnim koncertima, nego je u odsutnosti koncertnoga majstora Zlatko predvodio orkestar.

Prigodom jednog gostovanja u Osijeku poznatoga violinista Zlatka Balokovića, ravnatelj glazbene škole i mjesnoga kazališta predstavio mu je mladoga Topolskoga. Već svjetski poznati Baloković bio je toliko zadivljen 12-godišnjim violinistom da mu je odmah ne samo obećao nego i uplatio stipendiju za glazbene studije u Zagrebu. I grad Osijek također mu je dodijelio stipendiju. I tako je, još kao dječak, Topolski došao na Glazbeni zavod u Zagrebu. Poučavali su ga najbolji zagrebački profesori tog vremena, uključujući i hrvatsko-češkoga glazbenoga pedagoga Václava Humela, koji je nekoć i Balokoviću bio profesor. Topolski je apsolvirao u 18. godini, postao koncertni maestro i odmah stupio u zagrebački kazališni orkestar. Svirao je i u Filharmoniji.

Gostovanja

Polovicom 1930-ih Topolski gostuje u više europskih država. Posebice se istaknuo za vrijeme gostovanja u Dresdenu, gdje je snimio više gramofonskih ploča. Nastupao je u Italiji, a godine 1936. održao je koncert u Beogradu. Oduševio je tamošnje slušateljstvo, a Srbi su mu odmah dali dobru ponudu da se preseli k njima. Godinu dana poslije toga ponuda je bila još povoljnija, ali ju nije prihvatio, nego je postao član renomiranoga Zagrebačkoga kvarteta. Naime, u veljači 1937. kvartet je iznenada napustio prvi violinist Ladislav Miranov, a Topolski je izabran za novoga člana. Međutim, nije dugo ostao u kvartetu. Beograd je, naime, pod svaku cijenu htio podignuti razinu glazbenoga života, koji je tada cvjetao u Zagrebu, pa je nastojao pridobiti hrvatske umjetnike na razne načine, ponajviše unosnim plaćama. Tamo su dospjeli slavni Lovro Matačić i Zlatko Topolski. Dok je Matačić ratno vrijeme proveo u Zagrebu, Topolski je ostao u Beogradu. Nakon dolaska Nijemaca, bio je nakratko zarobljen, zatim pušten, i tijekom rata je ondje glazbeno djelovao.

U emigraciji

Pred kraj rata Topolski je otišao u Beč. Svirao je u tamošnjoj simfoniji i kao solist u orkestru bečke radijske postaje. Ali odlučio je poći dalje. Uz pomoć nekoga prijatelja umiješao se u vojni transport i s kovčežićem u ruci stigao u Trst, potom u Milano. Nakon dva mjeseca pošao je u Švicarsku i dospio u radni logor. Tu je naš virtuoz violinist postao drvosječa. Moralo se preživjeti! Nakon višestrukih molbi, pozvalo ga je Društvo glazbenika iz Züricha da im se pridruži. Ubrzo je uvidio da kao stranac nije dobro prihvaćen pa je odlučio krenuti u Južnu Ameriku. Imao je na umu Čile, ali je otišao (1948.) u Buenos Aires gdje je glazbena kultura bila na višoj razini nego u susjednom Čileu. Jedno je vrijeme ostao u Buenos Airesu i imao lijepe uspjehe. Ali se, na poziv ministra prosvjete, preselio u grad Córdobu. Ondje je bio koncertni majstor u Simfonijskom orkestru i profesor na Konzervatoriju.

Ipak nije mogao bez Europe. Topolski se vratio (1955.) u Beč. Ondje je bio koncertni majstor u Simfonijskom orkestru. U tom gradu, nedaleko od rodne mu Hrvatske, umro je 17. veljače 1979. godine. Njegovi zemni ostatci pokopani su na bečkom groblju Dornbach.

Umjetnost bez granica

Kaže se da je dobra umjetnost bez granica, a time i dobri umjetnici nadilaze uobičajene ljudske međe. Zlatko Topolski bio je hrvatski i svjetski glazbenik. Ipak, njegov hrvatski osjećaj bio je temelj njegova identiteta.

U jednom razgovoru iz 1952. godine, objavljenom u Hrvatskoj reviji, on o sebi kaže: „Ja sam ponosan da svoj dio doprinosim hrvatskom kulturnom stvaranju. Mi svi sada lutamo, ali kada bih bio u prilici da biram gdje bih se želio smiriti, otpočinuti, najjače stvarati, to bi bila moja Hrvatska. Ja sam hrvatski umjetnik. Vidite, ja bih tako rado priredio koji koncert u hrvatskoj priredbi. Ja pripadam Hrvatskoj. U njoj sam rođen od hrvatskih roditelja, ona me podigla, i njoj sve dugujem! … [M]oje [će] najveće slavlje kao hrvatskog umjetnika biti kada jednom nastupim na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.” Nažalost, prerano je umro da bi mu se ta želja mogla ostvariti.

dr. Ante Čuvalo

Ključne riječi #Ante Čuvalo #glazbenici u dijaspori #Zlatko Topolski