Iva Lugarić
FOTO: Privatni album
Chicago, treći po veličini grad u cijelom SAD-u, dom je prema nekim procjenama oko 150 tisuća stanovnika koji su Hrvati ili hrvatskog podrijetla, čineći pet posto ukupnog stanovništva. Ovaj vjetroviti grad na jezeru Michigan zato je i dom nekoliko hrvatskih župa koje osnažuju hrvatsku tradiciju…
Zanimljiva je povijest danas najstarije “živuće” hrvatske crkve na tlu Sjeverne Amerike, poznate župe sv. Nikole u Millvaleu u Pennsylvaniji, gdje je sve počelo još krajem 19. stoljeća. U 124 godine postojanja, Hrvati smješteni u Pittsburghu i šire prošli su kroz svakakve poteškoće kako bi njihova župa i danas ponosno stajala i predstavljala hrvatski narod […]
“U Chicagu smo doista blagoslovljeni predivnim fratrima koji dišu sa zajednicom, a isto tako i mnogim dragim ljudima, bez obzira na to kojoj župi pripadaju”, potvrđuje snagu hrvatskih župa u gradu i Hrvatica Iva Lugarić koja već 13 godina sa svojom obitelji živi u Chicagu…
Priča Ivinog preseljenja započela je 2012. godine, kada je u dogovoru sa svojim suprugom odlučila preseliti u SAD. Iako joj je Chicago u to vrijeme bio stran, njenom suprugu nije – on se dvije godine prije toga upravo vratio iz tog grada u kojem je živio više godina. Stoga, priča nam Iva, njihovo preseljenje nije bilo toliko izazovno koliko je onim Hrvatima koji se otisnu u nepoznato, no njoj je ipak to predstavljalo novi početak.
U potrazi za nečim poznatim što bi joj moglo pružiti osjećaj doma i pripadnosti, Iva je otkrila franjevačku Misiju blaženog Alojzija Stepinca čiji su župljani Lugarići postali odmah po preseljenju. Ovu župu osnovali su 1974. dominikanci, služeći mise na prostoru nekadašnje luksemburške crkve sv. Henryja, da bi je 2006. preuzeli franjevci pod vodstvom fra Dražana Borasa. Župljani ove crkve uglavnom su doseljenici iz Bosne nakon Domovinskog rata, no veliki broj njih je i rodom iz karlovačkog kraja te Hercegovine…
“Malo po malo upoznavali smo župljane i s vremenom postali dio zajednice. Bilo je dovoljno doći, a prijateljstva i poznanstva su se polako rađala. Prirodno i neopterećeno. Tijekom pandemije koronavirusa, nakon što su dane dozvole za ponovno otvaranje crkvi, kao uvjet zadano je pridržavanje određenih restrikcija. Tadašnji župnik fra Dražan Boras upitao me bi li htjela pomoći oko provedbe istih, s obzirom na to da je trebao neki (nazovimo ga tako) tim ljudi koji bi pomogao. Ujedno me pozvao da se pridružim crkvenom odboru. Rado sam se odazvala tom pozivu. Neki ljudi se već godinama bezrezervno daju, pa je dobro i korisno da nešto mlađi preuzmu barem dio tih obaveza. Sretni smo da na odboru imamo jednu složnu zajednicu koja sve čini za dobrobit naše župe”, govori Iva, dodavši kako je odabrala tu župu zbog blizine, no tvrdi kako ne bi pogriješila niti da je otišla u neku drugu…
“Vjerujem da smo kojim slučajem krenuli u bilo koju drugu hrvatsku crkvu, mislim da bi bili na istom. U Chicagu smo doista blagoslovljeni predivnim fratrima koji dišu sa zajednicom, a isto tako i mnogim dragim ljudima, bez obzira kojoj župi pripadaju”, ističe.
Danas je Ivina obitelj potpuno aktivni član hrvatske zajednice, što uključuje i crkvu, i hrvatsku školu u kojoj predaje već 12. godinu učenicima predškolske dobi do 5. razreda, ali i kulturno umjetničko društvo “Hrvatska loza”. Teško je naći tjedan u kojem se nešto ne događa, a druženja Hrvata su ono što i dalje čini ovu veselu zajednicu aktivnom. Njeguju li i mladi tu tradiciju zajedništva između sebe, pitali smo je…
U dvorani Hrvatske župe svetoga Jeronima u Chicagu u subotu je održana smotra hrvatskog folklora za pamćenje. Naime, KUD hrvatska baština, folklorna skupina za odrasle u hrvatskoj zajednici u Chicagu, koja u ovoj župi djeluje gotovo 20 godina, proslavila je svoj godišnji koncert svečanim programom, večerom i zabavom. Njima su u goste došli folkloraši iz […]
“Mladi iz naše zajednice se jako puno druže zajedno. Moram reći da su baš složna ‘ekipa’ i predivno ih je vidjeti zajedno. Svake srijede nalaze se u hrvatskom centru i pohađaju Hrvatsku lozu gdje uče svirati instrumente, pjevati i plesati tradicionalne hrvatske plesove. Posebno se željno iščekuju razne proslave u centru, bez obzira radi li se o godišnjem crkvenom banketu, centrovom banketu ili proslavi Nove godine. Naši mladi ujedno rade i kao konobari na događajima u centru tako da im je to i tako reći, prvi malo ozbiljniji posao”, navodi Iva, dodavši kako su Hrvati ove zajednice jako povezani pa im je tako i vrlo važno da djeca znaju odakle potječu i kakva je njihova kulturna baština.
“U svijetu u kojem naša djeca rastu to nam je bitno. Uostalom, svjedoci smo količine DNA testova koje reklamiraju na sve strane kako bi doznali odakle si, kojeg porijekla. Amerikanci su ponosni što su Amerikanci, ali su isto tako mješavina puno nacija, tako da se ipak rodi ta potreba za traženjem svojih korijena. I to ne čudi. Svi mi volimo taj osjećaj pripadnosti, pa i nekog nacionalnog ponosa, ako baš hoćemo tako. Pa barem se on brojao samo u postocima. S druge strane, koliko god zajednica bila velika, ipak se svi nekako više ili manje znamo, tako da to daje svima nama neku sigurnost kod druženja naše djece. Kad su kod ‘naših’ onda si nekako mirniji jer znaš obitelj, a i uvijek ima netko ‘ko na njih pazi. Danas mi, sutra neki drugi roditelji… Simpatično je to. Nama daje mir, a njima ostaje dovoljno slobode”, naglašava naša sugovornica.
Ivina djeca primila su sve sakramente upravo u ovoj hrvatskoj župi, a često sudjeluju i u procesijama. Ipak, zajednička aktivnost obitelji unutar župe jedan je običaj koji se održava svakog rujna – Piknik za Dan očeva te Mali piknik. Župljani se okupe nakon nedjeljne mise, zajedno se priprema hrana, a druženje se nerijetko nastavi do kasne večeri.
Ova župa, odgovara nam Iva, nije toliko njoj i njezinoj obitelji pomogla u asimilaciji na novu sredinu, za to su zaslužni prijatelji i ova jaka zajednica koju Chicago ima, ali joj je svakako pomogla u jednoj stvari…
Fra Franjo Čuturić, hercegovački franjevac i član Hrvatske franjevačkog Komisarijata Svete Obitelji u Sjevernoj Americi (danas Kustodija), jedan je od prvih hrvatskih franjevaca misionara za naše iseljenike u Sjedinjenim Američkim Državama. U svojih 35 godina svećeničkog djelovanja među brojnim hrvatskim kolonijama diljem Amerike, fra Franjo Čuturić je ostavio neizbrisivi trag u životu brojnih pojedinaca i […]
“Mislim da mi je više pomogla u tom osjećaju pripadnosti. A asimilacija se nekako dogodila kroz prijateljstva djece, kroz školu, upoznavanja sa roditeljima, prihvaćanjem nekih novih navika, možda čak i nekih novih pogleda i stavova. Jednostavno te svakodnevica ponese i postaneš dio neke nove priče. A savjeta je zasigurno bilo, no ne mogu reći da mi se neki posebno urezao u pamćenje”, zaključuje Iva Lugarić.
urednik projekta: Ivan Ril
