Kratka dešifriranja
FOTO: Pixabay
“Pusti me jer zora sviće!” (Post 32, 27)
Naše borbe s Bogom samo su njemu poznate. Nama samima tek djelomično. Nerijetko ne razumijemo svoje nutarnje procese niti Božju volju za nas. Ali baš kada je tražimo i kada se čini da o Bogu ništa i ne znamo, tada ga zapravo i počinjemo otkrivati. Često se olako uvjeravamo u njegovu suzdržanost. U njegovu pasivnost. Nespretno ga hvatamo u mrežu vlastitih iskrivljenih predodžbi. Drznemo se uskogrudno tumačiti njegovu ljubav. Drznemo se podrazumijevati njegovu ljubav. Poželimo položiti pravo na njega. A ne umijemo prepričati njegovu snagu. Ali naš je Gospodin tako stvaran. Tako živ.
Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja. Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio […]
Ponekad se te borbe čine beskorisnima. Kao da u njima uvijek gubimo. Kao da smo u njima izgubljeni. Ali kroz njih se čiste naše uprljane predodžbe. Kroz njih naučimo gdje nam je mjesto. Kroz njih naučimo da postoji temeljna distinkcija između stvorenja i Stvoritelja. Koliko sam se puta sâm uhvatio kako ga sebi promuklo pokušavam protumačiti. I upravo kada mi se čini da sam ga dohvatio, on mi vješto izmakne. Ponekad ga želim zadržati svojim riječima. Strpati ga u tuđe oči i u tuđa srca. Ali umakne mome prisvajanju.
U borbi smo izloženi istini o nama samima. Sve naše izvještačeno pred njim je ogoljeno. Samo nas noć štiti od nepozvanih svjedoka, od nasilnih pogleda. Ona je svjedok naše nedovršene drame. U borbi naučimo da ge ne možemo pretvarati u stvar, da ne možemo preuzetno raspolagati s njime. Oborit će nas s nogu kako bi nas više zahvatio. Jer to je zapravo njegova bitka za nas. Trenutci u kojima stišava naša otimanja. Ušutkava naša pitanja. Pokušat će preuzeti i našu molitvu. Molitvu oljuštenu od sebičnih želja. Molitvu iz koje polako nestajemo. Skupit će sve naše pogrešne poteze u neočekivanu dramu ljubavi. Povući nas dublje od rituala. Tako počinjemo živjeti iz dubine.
Kažu da je najmračnije pred zoru. Kažu da kada je na sjevernoj hemisferi najkraći dan u godini i ponekad se smatra prvim danom zime, na južnoj hemisferi je najduži dan u godini i događa se tijekom južnog ljeta. Kažu da su stabla ujesen najljepša prije umiranja. Kažu da mnogi ljudi umiru ujutro, kratko prije zore. […]
U toj je borbi sve prozirno. Transparentno. Ali u njoj redovito ostanemo bez riječi. Nastala tišina zbrine naše nedorečenosti. Ona pohrani sve neizrečeno. Sve što ne umijemo ugurati u rečenice. Gospodin nam se i skriva i otkriva. Tako su dobra ta njegova kratka dešifriranja. Ona su kao kad u zoru sunce ograne i sve postane sjajno.
