U Americi živi pet skupina Hrvata: Dok je ovakvih, ima nade, a bit će i uspjeha

Tko je god u Americi živio malo dulje među našim hrvatskim doseljenicima, mogao je lako zapaziti da nas ima više vrsta. Osobito, ako je s njima imao uži dodir ili obavio kakav važniji posao.

U prvu bismo kategoriju mogli svrstati ljude i žene, koji rado pripadaju svemu što je Božje i hrvatsko. To su ljudi koji pripadaju svojoj hrvatskoj župi, ako je ima u mjestu, i koji aktivno sudjeluju u društvenom životu svoje hrvatske zajednice. To su čestiti ljudi i žene, kojima je prirodno da se uključe u sve što diše vjerom i hrvatstvom. Ozbiljni su i radišni. Ne žale ni truda ni sredstava, da njihova stvar napreduje. Snošljivi su. Uvijek nađu vremena i za zajedničke pothvate. Pomažu, primaju i čitaju hrvatsku i vjersku štampu. Ne traže nikakva priznanja za svoj rad. Oni su kičma svake hrvatske zajednice, bilo vjerske, bilo društvene. Na njima počiva barem polovica tereta svake župe i organizacije.

U drugu bismo skupinu mogli uračunati ljude i žene koji isto tako pripadaju svojoj hrvatskoj župi i hrvatskim društvima, ali s nekakvim oklijevanjem. Nisu nezainteresirani, ali opet nisu tako ni brzi da što pomognu ili prihvate. Hoće najprije vidjeti hoće li tko drugi to učiniti i bez njih. Drže se neko vrijeme po strani. Nešto ih nagoni da se pridruže drugima, ali u isto vrijeme nešto ih koči. Imaju i oni želju da pomognu, ali netko ih treba na to potakne. I ovi su, kada se prihvate posla, dobri i često vrlo velikodušni. Sretni su što su izišli iz školjke oklijevanja i pokazuju neko posebno zadovoljstvo radi svoje angažiranosti. Ovi su uz one prve, od velike koristi hrvatskim župama i društvima. Kada se jednom na nešto odluče, pouzdani su i ne žale ni truda ni muke.

Treća je opet skupina ljudi koji vide i čuju što se sve događa i sprema, ali se drže, kao da ne vide i ne čuju. Kao da se to njih ništa ne tiče. Uvjereni su da će se to sve obaviti i bez njih. Kao što je to bilo i prije. Kada se god tražila kakva pomoć ili rad, oni su jednostavno “mirovali” i čekali da to prođe. I nitko ih nije za to pozivao na odgovornost. Tako će to i sada biti. Ali, ako ih tko na to upozori, oni već imaju spremne isprike i odgovore Jer za to nemaju ni vremena ni novca. Ili: da je koji drugi dan, ili koja druga zgoda, onda bi i oni bili tu. Neki opet ne žele sudjelovati u bilo čemu, gdje “on” ili “ona” rade. Neki opet “samo daju za Hrvatsku”. Ne žele ništa dati “za ovdje” (a iskustvo svjedoči da ne daju baš ni tamo). Smatraju da nisu dužni nikome ništa. Što je njihovo, samo je njihovo. Ne osjećaju se obvezanim, da to dijele bilo s kime. Zanimljivo je, da baš ovakvi ljudi vole glasno kritizirati. Uvijek nalaze neke mane, sad kod ovih sad opet kod onih. Svatko im je kriv. Nitko im nije dovoljno dobar ni pametan. Ni dobar Hrvat pošten. A velikih su zahtjeva. Znaju sve što je tko rekao ili počinio. A kad im to izgleda sitno, onda izmišljaju i povećavaju. Osjećaju, da ih drugi ne vole, pa se osvećuju na razne načine. Veliki su na riječi, a maleni na djelu.

Konačno, ima još jedna vrsta naših ljudi koji su “nevidljivi”. Među nama su, ali ih “nema”. Ni u hrvatskoj crkvi, ni u hrvatskim društvima. Ni na priredbama. Kriju se. Bježe od drugih. Imaju što im treba: zaposlenje, svoju kuću, redovite prihode, znadu nešto i engleski, pa što će im drugo?! Što će im crkva, hrvatska društva, knjige i listovi. To bi ih samo stajalo novca i vremena. Njima to ne treba. Neka drugi osnivaju i grade svoje crkve i osnivaju svoja društva, pišu knjige i čitaju hrvatsku štampu. I bave se “politikom”. Oni nemaju ni volje, ni vremena za takve stvari. Njima je i ovako dobro. Gdje je dobro, ondje je i domovina – i za njih vrijedi. Među ovima se, nažalost, nalazi i lijepi broj hrvatskih školovanih ljudi, kao što su liječnici, profesori i drugi stručnjaci. Ne osjećaju se dužnim da budu uza svoj narod i da mu pomognu u tuđini. Srećom, ima ipak dosta svjesnih i vrlo sposobnih intelektualaca koji su uvijek sa svojim narodom: i perom, i riječju i svojom osobnom prisutnošću, kada to god treba. Oni se ponose svojim hrvatskim imenom i gdje god mogu, zagovaraju hrvatske interese. Dok drugi bježe od svega toga, da im ne bi naškodilo u karijeri i osobnim interesima. Žive i vladaju se, kao da ništa ne duguju svom hrvatskom narodu. Njihova izolacija u životu i radu hrvatskih iseljenika je neopravdana i neoprostiva. Graniči s izdajom.

Ima opet jedna manja skupina doseljenika kojima uistinu ne trebaju ni crkve, ni oltari, ni hrvatska društva, ni priredbe. Njima su krčme bogomolje i kulturni domovi. Iako im manjka obična naobrazba, oni umuju i dokazuju da su napredni i “oslobođeni”. Obično ne slove mnogo ni u svojim kućama, ali se vrlo lako uvrijede ako im se ne iskazuje “dužna” počast i poštovanje. Od ovih nisu daleko i neki pojedinci kojima su puna usta rodoljublja i demokracije, ali ne trpe nikakva drugog mišljenja i stranke. Ljute se i nazivaju svakakvim imenima svakoga koji se usudi misliti drukčije ili ako pripada “drugoj” stranci, ili čita “druge” novine. Zaboravljaju da sami pojam demokracije iziskuje različitost mišljenja i pripadništva strankama. Samo u totalitarizmu postoji samo jedna stranka i “službeno” mišljenje. Tu se ne dopušta pluralizam. Što je najgore, ovi hoće da nametnu svoje ideje silom, ako to već ne ide milom.

Ali ipak, općenito govoreći, može se reći da je hrvatski iseljenik, hvala Bogu, još uvijek i dobar vjernik, i dobar Hrvat. Dobar građanin i dobar radnik. Brzo se snalazi i ne zaboravlja svoju hrvatsku domovinu. Živi pod teškim tuđinskim utjecajima, ali se ne da. Dok je ovakvih, ima nade, a bit će i uspjeha.

fra Vjekoslav Bambir, Hrvatski katolički kalendar 1993.

Ključne riječi #crkve u Americi #fra Vjekoslav Bambir #Hrvati u dijaspori