‘Toliko sam volio život da se nisam bojao umrijeti’

Zvonko Bušić vjerovao je kako dobre stvari trebaju biti dostupne svima. Ono za što je živio, radio i vjerovao, za što je podnio žrtvu, objavljeno je u knjizi “Zdravo oko”, koja je dostupna na Amazonu. pod nazivom “All Visible Things”. Taj djelić hrvatske povijesti odsad ćete moći čitati svake druge srijede na hrvatskom i engleskom jeziku, na portalu dijaspora.hr. Poglavlje po poglavlje, kap krvi po kap krvi i život dan po dan u 33 dijela – samo s jednim ciljem! Trajat će…

Tko rano rani, dvije sreće grabi

Tako je završio moj bijeg iz zatvora. Pomno isplanirana i uspješno izvedena akcija ipak nije bila okrunjena uspjehom. Izostao je onaj završni dio, koji nije zavisio o meni, nego o pomoći koja nije stigla. Ako se tko od mojih znanaca i uputio pomoći mi, stigao je prekasno. Ili sam ja pobjegao prerano. A to mi ne bi bilo prvi put, u naravi mi je prerano stizati na poprište. Neki bi rekli u nevrijeme. Ali ne marim, stvarima za koje sam se borio uvijek je vrijeme.

Sjećam se jedne zgode iz djetinjstva, također o preranom dolasku na mjesto događaja. Dogodilo se to u mjesecu siječnju 1958. godine. Meni je bilo nepunih 12 godina i pohađao sam osmoljetku u Imotskomu. Te godine zima je bila zubata, a u siječnju je snijeg već nekoliko puta obnavljao svoj bijeli pokrivač. Za kratkih zimskih dana mene bi majka budila zorom i otpremala u školu, a za kišovitih i snježnih dana svanuće bi me obično stizalo negdje na pola puta do Imotskoga. Kako u selu Gorici tada nije bilo električnoga svjetla, a u našoj kući budilice ni ikakva sata, zanimljivo je kako su moji roditelji znali kada me trebaju probuditi. Naime, moj se otac Pere svakoga dana dizao u zoru i odlazio nahraniti konje u pojatu. Za vedrih noći on bi po zvijezdama znao točno ocijeniti koje je doba, i obično bi oko pet i pol sati probudio moju majku. Ona bi ustala, upalila vatru i pripremila mi šalicu Divke ili toploga mlijeka. Kada pak zbog oblaka nije mogao vidjeti zvijezde, Pere bi budan „stražario“ dok ne bi čuo „Vokića prugu“, kako smo zvali autobus koji je vozio iz Imotskoga za Čapljinu, i točno u šest sati prolazio kroz Goricu.

Tako je te snježne siječanjske noći otac laktom gurao majku da ustane i da me odmah uputi u školu, jer ga je, nakon što je čuo „Vokića prugu“, prevario san pa ću vjerojatno zakasniti. Majka me tako žurno budila da sam skočio kao da kuća gori. Na brzinu sam navukao hlače i pokrpanu vestu, preko ramena prebacio zobnicu s knjigama i, zaogrnut maminom crnom čermom, odmah s kućnoga praga zagazio u preko pedalj svježe napadalog snijega i uputio se prema školi.

Kako je snijeg i dalje padao, ja sam svu pažnju obratio da mi se knjige ne smoče i da se u poderanim cipelama ne pokliznem i padnem. Ipak, bilo mi je čudno da na cijelom putu nisam baš nikoga ni susreo niti pristigao. Kada sam tako dopješačio do škole, i našao je u mraku i zaključanu, vidio sam da cijeli grad još spava dubokim snom, jer na njegovim ulicama nije bilo žive duše. Vrlo začuđen i zbunjen produžio sam do crkve i čim sam pogledao veliki sat na visokom crkvenomu tornju, sve mi postade jasno i istodobno me obuze nelagodan strah. Ne vjerujući očima, morao sam nekoliko put pogledati na sat kako bih se uvjerio da uistinu pokazuje da su tek dva sata poslije ponoći.

Odmah sam pretpostavio da je vjerojatno nekakav teretnjak oko ponoći prošao kroz Goricu i njegovo se, zbog napadanoga snijega, prigušeno klapanje mome ocu učinilo kao da prolazi „Vokića pruga“. Stojeći tako sam u pustom, bijelom gradu, osjetio sam kako me prožimaju dva potpuno suprotna osjećaja, s jedne strane strah i nelagoda, a s druge neko čudnovate ushićenje. Promrzao i uplašen uputio sam se natrag kući. Više me nisu brinule ni knjige ni sklizanje, jer sam svu pozornost usredotočio na najmanje šumove ili glasove, na lavež pasa ili zavijanje vukova, na sve možebitne opasnosti koje bi me mogle vrebati. Međutim, bez obzira koliko bih napinjao sluh, grobna tišina snježne noći bila je potpuna i savršena. Tek kada sam propješačio pola puta očujem da mi se iz suprotnoga smjera primiču nekakvi prigušeni glasovi, ali nisam mogao razabrati tko su, ni o čemu zbore. Odlučan da me ništa ne smije iznenaditi, odmah sam skočio za obližnje stablo, da bih se pritajio dok prođe opasnost.

Kako nisam uzeo u obzir da se u tako mrtvoj snježnoj noći glasovi čuju nadaleko, gotovo sam se smrzao dok su se primakli toliko blizu da sam prepoznao glasove svojih roditelja i mogao razabrati o čemu govore. „Za Boga miloga, kako si se mogao tako privarit. On će se u ovoj mećavi smrznuti i crknuti od straha, a mogli bi ga i vukovi napasti“, govorila je moja uplakana majka koreći Peru. On joj je govorio da prestane kukati, da ću se ja u gradu već negdje skloniti ili na školi naći nezaključan prozor i ući u suho, da nisam strašljivac i da te zime nitko nije vidio nikakvih vukova. Također joj je u snijegu pokazivao još uvijek vidljiv duboki trag nekog velikoga vozila za koje je mislio da je autobus.

Slušajući sve to, ja sam se ohrabrio i od radosti zaboravio hladnoću te se još malo pritajio u skloništu dok nisam smislio kako bih im pokazao svoje junaštvo. Tako sam, upravo kad su oni prolazili pored moga stabla, skočio i pred njih bacio maminu mokru čermu vrišteći iz svega glasa. Iznenađena, mati je izgubila ravnotežu, okliznula se i pala u snijeg pa smo joj obojica pomogli da ustane. Tada smo se sve troje izgrlili i dobro se nasmijali. Na putu kući pripovijedao sam im o zaključanoj školi, o mrtvome gradu i o crkvenom satu, ne spominjući strah i nelagodu. Mati je pripovijedala kako je, nakon što sam otišao, zapalila vatru i dobro naložila peć da se kuća zagrije, a potom, kao i obično, prilegla da još jedan sat odspava.

Vjerojatno joj majčinska intuicija nije dala zaspati pa je budna čekala svanuće. Kada ono nije dolazilo, probudila je Peru i rekla mu da nešto nije uredu, jer sam već davno otišao, a zora se još uvijek ne ukazuje. Pere je ustao i otišao do pedesetak metara udaljene kuće jednoga susjeda koji je imao sat. Vidjevši da selo još uvijek spava, on je probudio susjeda i upitao ga koliko je sati. Začuđeni čovjek rekao mu je da su dva sata po ponoći. Tako su se moji dragi i zabrinuti roditelji odmah dali u potragu za mnom. Vjerojatno su već bila četiri sata kada smo stigli kući.

Majka me poslala u krevet da se još malo naspavam i za dva sata me probuditi. Kada sam ponovno ustao, pojeo sam veliki komad kruha i popio nekoliko šalica toploga mlijeka. Odjeća mi je i obuća bila već potpuno suha, jer mati je cijelo vrijeme sjedila uz peć i sve osušila. Kada sam se po drugi put uputio u školu, snijeg više nije padao, ali je onaj već napadani dizao jak vjetar-kovitlac. Još prije nego sam stigao na pola puta do Imotskoga konačno je došao kraj dugoj i nezaboravnoj noći i osvanuo hladan siječanjski dan. Priznajem da sam, opisujući taj davni doživljaj, htio predočiti ljubav i brigu mojih roditelja, ali također, želio sam svratiti pažnju i odati dužno poštovanje svim našim roditeljima, koji su u onim za hrvatske seljake iznimno teškim, olovnim godinama žrtvovali sve i u patnji odgajali svoju brojnu djecu podižući ih u ljude.

Toga sam dana nekim školskim kolegama želio pripovjediti o mome ponoćnom dolasku u školu, ali to ipak nisam učinio. Mislio sam da bi ubrzo svi doznali da u mojoj kući nema sata i da bi me gradski đaci, od kojih su neki nosili ručne satove, mogli zadirkivati. Da su tu bili samo seoski đaci, rado bih svima o svemu pripovjedio, jer mi je bilo jasno da većina njih, također, živi u oskudici i da, po svemu sudeći, potječu iz još siromašnijih obitelji. Naime, dobro je poznato kako, osobito po zapadnoj Hercegovini i Imotskoj krajini, jugokomunisti nisu samo provodili krvavi i osvetnički teror, nego su visokim porezima i mizernim cijenama duhana bezdušno pljačkali stanovništvo tih krševitih krajeva i držali ga u još većoj oskudici i siromaštvu nego za vrijeme turskoga zuluma.

To se počelo mijenjati tek krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su ljudi iz tih krajeva krenuli na rad u inozemstvo. Međutim, na ovo prisjećanje na djetinjstvo potaknula me još više moja kob ili narav, tko će znati, da se uvijek i svugdje zaletim prije no što se steknu uvjeti da pothvat u koji sam se upustio ima izgleda uspjeti. Život mi je valjda odredio ulogu vjesnika, pijevca koji pjeva prije zore. Narodna poslovica kaže da takav pijetao prvi završi u loncu.

Sada u sedmom desetljeću života, sagledavajući vlastiti život kao zaokruženu cjelinu s možda još dva-tri upitnika, moram primijetiti da je u mom slučaju primjerenija poslovica: „Tko rano rani, dvije sreće grabi“. I, kolikogod to možda nekome zvučalo neobično, zahvalan sam Bogu na sudbini koju mi je dodijelio. Pa i to što nisam završio u loncu, to jest kao meta udbaškog metka, kao mnogi od mojih suboraca, mogu vjerojatno zahvaliti svojoj navadi da se upuštam u vratolomne pothvate. Da nisam završio u američkom zatvoru, gotovo sigurno bi me ubile Udbine ubojice u nekom od europskih gradova. Da nisam tako dugo proveo iza rešetaka, ne bih nikada imao dovoljno vremena da sam sa sobom i u sebi istjeram na čistac neka ključna egzistencijalna i filozofska pitanja. Barem u onoj mjeri u kojoj ta pitanja uopće mogu biti razriješena.

Kada razmislim o svemu što sam proživio, čini mi se da čovjek u ljudskom smislu profitira od patnje koliko i od sretnih trenutaka. Ako ne i više! Mnogima se može učiniti preranom moja politička i revolucionarna aktivnost šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća jer, objektivno, nije mogla polučiti onaj krajnji cilj – oslobođenje Hrvatske. Međutim, bez pijevaca koji još za mrkle noći navješćuju zoru, možda bi pospana čeljad prespavala svitanje, odnosno propustila priliku da djeluje onda kada vrijeme sazrije u potpunosti.

Sjećam se posljednjeg susreta s pokojnim Brunom. Nikada neću zaboraviti naš posljednji razgovor i rastanak, pred kućom jednog hrvatskog domoljuba u Njemačkoj, početkom ljeta 1976. godine. Nakon što sam se oprostio od obitelji koja nas je lijepo ugostila, a Bruno je tu ostao prenoćiti, nas dvojica izašli smo u prekrasnu rheinlandsku noć, pod zvjezdano nebo. Ponovno smo uglavili planirani raspored, a onda mi pri samom rastanku, kao da je slutio da se nikada više nećemo vidjeti, reče i ovo: „Čudna je ova naša sudbina i samo dragi Bog zna što budućnost u svojoj torbi nosi nama i našem narodu. Eto, ti odlaziš na dalek put i pred tobom je teška zadaća, a ja ću sutra torbu na rame i put pod noge. Znaš da mi rade o glavi i da mi nije lako, ali uzmicanja nema, pa taman se sama nebesa srušila. Idem naprijed dok me snage ne izdaju, dok me bude služilo zdravlje i sreća junačka. Ako se meni nešto dogodi, znaju te naši ljudi o kojima sam ti često govorio, neće te zaboraviti. Vrlo je važno da u ovoj našoj borbi nikada ne izgubimo vjeru u naš narod, ali od toga još je važnije ne izgubiti svoju ljudskost, ostati čovjek. Uvijek imaj na umu da su stoljeća neslobode i poluslobode prilično deformirala naš narod, pa naš svijet svoje istaknute borce i pregaoce nekada slavi i u nebo diže, a ponekad ih se odriče i baca pod noge. Ako se i s tobom tako bude događalo, dobro pripazi da se u prvom slučaju ne zaneseš i ne izgubiš iz vida stvarnu sliku, ili, pak, da u drugom slučaju ne podlegneš očaju, i ne počneš prezirati i mrziti svoj vlastiti narod. Ipak, u toj tegobnoj povijesti hrvatskoga naroda i vrlo napornim našim životima ima i velikih prednosti. Naime, sve te patnje i stradanja učvrstile su nas, naučile pameti i produbile naše spoznaje o nama samima i o životu – tako da smo danas sposobni i spremni na sve. Na nama je da činimo svoju dužnost kako najbolje znamo i možemo, a ostalo će odlučiti sudbina. Zbogom, i neka te Bog uvijek pazi i čuva“, završio je, uz čvrsti zagrljaj, nezaboravni Roša-Harambaša.

Zato kad danas negdje čujem ili pročitam onu besmislenu mistifikaciju koju je jedan književnik pripisao Bruni, naljutim se. Po toj nebuloznoj priči Bruno je negdje u Njemačkoj sedamdesetih godina „predvidio“ kako će Hrvate, nakon što zarate sa Srbima i „Turcima“ i izbore slobodu, najgore varati i izrabljivati njihovi. Prvo, Bruno Muslimane nikada nije nazivao „Turcima“ i iskreno je kao starčevićanac vjerovao da se oni u najvećem broju osjećaju Hrvatima i da će, kada za to dođe trenutak, prionuti uz hrvatsku državotvornu ideju.

Drugo, beskrajno je volio svoj narod i vjerovao u njega, nikada ne bi nešto tako ružno o njemu mislio ili govorio. Uostalom, ne bi svoj život položio za hrvatsku slobodu da je o Hrvatima tako loše mislio. To što Hrvati danas ne žive u onako slobodnoj i sretnoj Hrvatskoj kakvu je Bruno sanjao, nije toliko krivnja hrvatskoga čovjeka koliko državnog neiskustva, manjka autentičnih hrvatskih elita, čiji je razvoj bio stoljećima zatiran i onemogućavan, ali i procesa na globalnoj sceni, procesa koji pogubno djeluju na zapadnu civilizaciju u cjelini, pa i na Hrvatsku kao sastavni dio te civilizacije. Ali to je druga priča.

Te ljetne noći kada sam se opraštao s Brunom bio sam još mlad, tridesetogodišnjak. Baš kao i godina, u ranom ljetu života. Volio sam život i sve njegove darove toliko da se nisam bojao umrijeti za ideale u koje vjerujem. Zadatak koji sam preuzimao na sebe bio je težak i za sobom je povlačio vrlo veliku mogućnost da iz njega ne izvučem živu glavu. No nisam zbog toga previše brinuo. Bit će ono što biti mora! Teško je čovjeku koji živi svakodnevnim životom, pritisnut mnoštvom banalnih briga koje mu iscrpljuju energiju, predočiti ljepotu takvih trenutaka. Trenutaka kada u glavi stoluje spokoj i čvrsta odluka, a žilama kola obilje života.

Iz sive perspektive svakidašnjega, običnog života to što smo se Bruno i ja spremali učiniti može izgledati neracionalno, preuranjeno, pa i besmisleno. Međutim, nije tako, barem ja držim da nije tako. Naime, našu su akciju sa zrakoplovom ne samo hrvatski domoljubi u domovini i diljem svijeta, nego i brojni stranci, gledali kao jasan primjer hrvatske odlučnosti i spremnosti na žrtve, da bi izborili svoj narodni identitet i samoodređenje. Jer napokon, ako netko doista vjeruje u neku veliku ideju, a za njezino ostvarenje nije spreman riskirati sve, pa, ustreba li, i svoj vlastiti život, onda tom čovjeku ta ideja nije dovoljno vrijedna, ili pak čovjek nije vrijedan ideje. Uz već spomenutu simboličnu važnost moje robije, kao posljedice otmice zrakoplova, s vremenom sam se našao i u ulozi stražara i svjetionika za hrvatske argonaute i brodolomce, i znam da su moja upozorenja i savjeti nekima od njih pomogli da ne upadnu u zamke i ne nasuču se na oštrim i nevidljivim hridinama. Gledano tako, moja je žrtva imala simboličan smisao i praktičnu svrhu, i to mi je davalo dovoljno snage da nastavim svoj put kroz pustinju.

Ali te večeri u Njemačkoj sve je to još bila neotvorena budućnost. No spremnosti da je ispišem, ako treba i vlastitom krvlju, nije mi manjkalo. Stoga, ne žalim se, štoviše uistinu držim da mi je bilo po onoj „Tko rano rani, dvije sreće grabi“. Ostao sam živ, nisu me ubili ni slomili, a moji ideali su se ostvarili – Hrvatska je povratila svoju državnost i slobodu. Sad što nije onakva kakvu smo je Bruno i ja, kao i mnogi drugi sanjari sanjali, Bože moj, što se može! Snovi se nikada ne ostvaruju u onom sjaju i ljepoti kakvima ih vidimo u svojoj mašti. A i mi se s vremenom mijenjamo, trošimo, suočavamo s našim demonima. Život ne oprašta onima koji su intenzivno živjeli i patili, no još teže je onima koji dočekaju starost, a da nisu ni živjeli.

Zvonko Bušić

EN

Zvonko believed that good things should be shared with everyone. What he lived, worked for and believed in, what he sacrificed for, is presented in his book “All Visible Things”, which is available on Amazon. From now on, you will be able to have access to this part of Croatian history every other Wednesday and print it out free of charge, in Croatian and English, on the dijaspora.hr portal. Chapter by chapter, drop of blood by drop of blood, and life day by day in 33 parts – with only one goal! He will live on…

The Early Bird Gets the Worm

Thus ended my prison escape. The well-planned and successfully executed action was not crowned with glory, as the final act did not depend on me but on assistance that never arrived. If any of my acquaintances set out to help, that help arrived too late. Or I escaped too early. It would not have been the first time, as it is in my nature to arrive too early at a destination. Some would say at the wrong time. But no matter, it is always the right time for the things I fought for. I remember one instance from my childhood, yet another example of arriving too early at my destination.

It happened in January 1958. I was almost twelve and attending eighth grade in Imotski. That year the winter was extremely cold, and snow had already covered the ground several times that month. During these short winter days, my mother would wake me at dawn and get me ready for school, and on rainy and snowy days, it would usually get light only when I was already halfway to school in Imotski. Since in the village of Gorica there was no electricity, alarm clock, or clock of any kind, it was interesting how my parents always seemed to know when to wake me up. My father Pero would get up at dawn and go feed the horse in the barn. On clear nights he would know by the stars exactly what time it was, and he would usually wake my mother around five-thirty. She would get up, make a fire, and prepare me a cup of milk. When he could not see the stars because of the clouds, Pero would be “on alert” until he heard the “Vokic wheels”, which was what we called the bus that went fromImotski to Capljina, passing through Gorica at exactly 6 a.m.

So on this snowy January night, my father poked my mother with his elbow, telling her to get up and send me to school, because he had heard the “Vokic wheels” and thought he had fallen back asleep, which would make me late for school. Mama woke me up in a frenzy. I thought the house was on fire! I quickly put on my pants and mended sweater, threw my book bag over my shoulder, and, covered with my mom’s black “cerma” (a thick woolen vest-like garment worn by villagers; also constitutes a part of the traditional folklore costume), stepped out into the freshly fallen snow and made my way to school. Since the snow was still falling, I made sure my books did not get wet and that I didn’t slip and fall in my raggedy shoes. But it was strange to me that I didn’t see or pass anybody the whole way. When I finally arrived at school and found it dark and locked, I realized the whole city was still in deep slumber and there wasn’t a soul around. Confused and astonished, I made my way to the church, and as soon as I saw the big clock on the church tower, everything became clear to me. I could not believe my eyes and had to take several looks before I was finally convinced: it was two o’clock in the morning! Right away, I figured some truck had passed through Gorica around midnight, and because the snow had somehow muffled the sound, my father had thought it was the “Vokic wheels”. As I stood there in the deserted, white city, I was overtaken by two totally opposing feelings: fear and uneasiness, but on the other hand, a strange excitement.

Freezing and frightened, I made my way back home. I was no longer worried about my books or slipping and falling. I was concentrated instead on every sound or possible voice, the barking of a dog or howling of a wolf. Regardless of how much I strained to hear something, the dead silence of that snowy night was complete. When I had gone about halfway home, I heard some muffled voices coming from the opposite direction, but I could not make out who they belonged to or what was being said. I jumped up into a nearby tree so that nothing could catch me by surprise, and planned to wait until the danger passed. I didn’t realize how far voices carried in such a still, snowy night, so I was almost frozen by the time the voices got near enough for me to recognize that they belonged to my parents.

“For God’s sake, how could you make such a mistake?” my mother was crying, scolding Pero. “He’ll be frozen in this snow, he’ll be scared to death, and the wolves could attack him!” He told her to quit lamenting, that I will have found somewhere in town to take refuge or have gone through some open window in the school, that I wasn’t a scaredy-cat, and that no wolves had even been seen that winter. He also showed her still visible tracks of some large vehicle he thought might belong to the bus.

Hearing this, I forgot all about my fear and how cold I was, but wanted to stay hidden a few more minutes until I figured out a way to show them how courageous I had been. So just as they passed under my tree, I jumped down in front of them, yelling at the top of my voice. My mother was shocked, lost her balance, and fell down in the snow, so my father and I helped her back up, after which we all laughed and hugged each other tightly. On the way home, I told them about the locked-up school, the deserted city, the church clock, but left out the part about my fear and discomfort. And then my mom told me how she’d made a fire after I left, with lots of wood to warm the house well, and then, as usual, she’d laid back down to sleep another hour. But her motherly instincts had not allowed her to fall back asleep, so she waited for dawn.

When it didn’t come, she woke Pero and told him something was wrong, because I’d left long ago, and dawn was not appearing. Pero got up, went fifty meters away to a neighbor’s house, and asked him what time it was. The neighbor, surprised, told him it was 2 a.m. So my dear, worried parents set out immediately to search for me.

It was around 4 a.m. when we arrived home. Mama told me to go to bed and that she would wake me in two hours. When I got up again, I ate a big piece of bread and drank several cups of warm milk. My clothes were completely dry, because mama had sat in front of the stove the entire time, drying them. When I set out for school the second time, the snow had stopped but there were whirlwinds lifting and swirling it around. Before I had gotten halfway to school in Imotski, the long, unforgettable night ended and the cold January dawn arrived. I admit that by describing this long ago event, my intention was to illustrate the love and concern of my parents, but also to call attention and give my deep respect to all our parents who, during those very difficult and tumultuous years for Croatian peasants, sacrificed everything so that in spite of their sufferings they could raise their numerous children into good human beings.

That day I wanted to tell some of my school friends about my nighttime arrival at school, but in the end, I didn’t. I figured everyone would quickly find out that we had no clock in our house and then the city kids, some of whom even wore wristwatches, would make fun of me. If there had been village kids, I would have told them, because I knew most of them also lived in poverty and even came from poorer families than mine. It was well known, especially in western Herzegovina and Imotski territory, that the Yugoslav Communists not only practiced bloody terror and acts of vengeance, but by imposing high taxes and miserably low prices for tobacco, they robbed the inhabitants blind in these barren areas and held them in even greater poverty and destitution than during the Turkish oppression. That began to change in the late 1960s when people from these areas left to work outside the country.

However, these childhood reminiscences have come up mostly in connection with what I mentioned about my nature and destiny: that I always rush in before the conditions exist to realize whatever it is I want to accomplish. Life has perhaps given me the role of messenger, the rooster who crows before dawn, and as one of our traditional proverbs warns, such a rooster is the first one to end up in the pot. But now, in the seventh decade of my life which I regard as a fait accompli, except for a few question marks, I would have to say that in my case, the appropriate proverb would be “the early bird gets the worm”.

And as strange as it might sound to some, I am grateful to God for the fate he assigned me. The fact that I did not end up in a pot, that is, the target of an UDBA bullet as so many of my compatriots, I can probably attribute to my habit of engaging in various reckless ventures. Because if I hadn’t ended up in an American prison, UDBA murderers certainly would have killed me in some European city. If I hadn’t spent so much time behind bars, I would never have had the time to come to terms with myself as well as with certain key existential and philosophical issues, or at least as much as such issues can even be explained. When I think about all I have experienced, it seems to me that a person in a human sense benefits as much from suffering as from happy moments. Perhaps even more! Many might consider that my political and revolutionary activities in the 60s and 70s came too early, since, objectively, they could not have brought the desired results: freedom for Croatia. However, without the rooster who announces dawn in the dead of night, perhaps the sleeping household would sleep right on through, thus missing the opportunity to act when the time was finally ripe.

Zvonko Bušić

Ključne riječi #Bruno Bušić #Zdravo oko #Zvonko Bušić