To bi bila trajna propast, ne samo za Hrvate, nego i za Bošnjake, i za državu Bosnu i Hercegovinu

Ovih dana čitamo da je posebni američki izaslanik za rješavanje izbornih neprilika u BiH (onaj Dayton kojemu smetaju „etnički prefiksi”, ali ne svi!) otpočeo prodavati maglu o elektorskom načinu glasovanja za članove državnoga Predsjedništva.

Tom protuzakonitom namještaljkom Hrvatima bi se oduzela konstitutivnost koja je zajamčena (i) Daytonskim sporazumom. Ali trebalo bi biti jasno g. Palmeru, i svima koji se igraju hrvatskom budućnošću, da svi modeli i svi oni koji rade na zatomljenju konstitutivnosti i ravnopravnosti hrvatskoga s drugim dvama narodima u BiH ne samo da će uzdrmati ionako klimave temelje na kojima počiva država, nego je očito da im je krajnji cilj što prije staviti zakonsku omču oko vrata Hrvatima u toj (i) njihovoj domovini i državi. U konačnici, to nije ništa drugo nego svjesno planiranje genocida; uništenja jednoga naroda i njegove kulturne baštine u BiH zbog ostvarenja „građanske, odnosno unitarističke bošnjačko-muslimanske države.

Elektorsko glasovanje u Americi – ukratko

Dobro je poznato da su čelni ljudi Američke revolucije i utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država bili žestoki protivnici monarhističkoga i oligarhijskoga sustava vlasti, ali je manje znano da oni nisu vjerovali u „narodnu demokraciju”. Na primjer, na izborima za prvi Kongres (1789.) glasovao je vrlo mali postotak pučanstva. Osim onih koji nisu izišli na izbore, pravo glasa imali su samo odrasli bijeli muškarci zemljoposjednici. Naravno, izborni zakon vremenom se mijenjao i postajao sve uključiviji i demokratičniji.

Ali osim početnoga vrlo ograničenoga prava glasa, „Očevi utemeljitelji” uspostavili su i „Electoral College” (elektorski način biranja predsjednika) koji je i danas jedna od ustavnih zapreka da se mase (puk Božji; po bošnjačku, raja) ne bi mogla dočepati političke moći. Drugim riječima, nisu imali povjerenja u „obična” čovjeka. Dakle, zahvaljujući toj ustavnoj odredbi, američke predsjednike ne bira narod (glasači) izravno, nego ih biraju „elektori” (izbornici) odabrani po određenom, podosta kompliciranom, ključu. Ukratko, broj izbornika ovisi o broju stanovnika svake od saveznih država.

Takav način glasovanja „filtrira” volju glasača i zato se događalo da su neki predsjednički kandidati dobili glasove većine onih koji su izišli na izbore, ali ipak su gubili izbore. To se dogodilo nekoliko puta, uključujući predsjedničke izbore u godini 2000. i 2016. Taj način glasovanja ima još jedan važan učinak: mogući „treći” predsjednički kandidat (osim demokratskoga i republikanskoga) nema nikakva izgleda za pobjedu. Može on ili ona dobiti glasove naroda, ali „elektori” ne moraju dotičnomu kandidatu dati svoj glas. Tim, za mnoge kompliciranim i nepravednim, izbornim sustavom „Oci utemeljitelji” htjeli su osigurati državnu stabilnost i dugotrajnost; spriječiti moguće revolucionare ili fanatike bilo koje vrste da poljuljaju temelje države i vladavine zakona.

Američki model i gušenje prava Hrvata u BiH

Gospodin Palmer dobro zna da je već desetljećima želja većine Amerikanaca da elektorski način izbora predsjednika bude ukinut. Ali ni tu većina ne odlučuje. Naime, za takvo ukinuće potreban je ustavni amandman koji trebaju podržati dvije trećine članova Kongresa (Donjega i Gornjega doma) i ratificirati tri četvrtine saveznih država. A to je gotovo nemoguće ostvariti.

Dakle, dok bi Amerikanci rado ukinuli taj zastarjeli i nedemokratski način biranja predsjednika, State Department Palmer (Državni ured), pobliže g. Palmer, želi prodati „Balkancima” zastarjeli američki model u nekakvom „bosansko/bošnjačkom” obliku. Zapravo, Palmer Hrvatima prodaje (otrovnu) maglu!

Bosanskohercegovački izborni čvor relativno je lako razriješiti ako se to zaista želi. Ali tu ne pomažu trikovi bilo čiji, a ponajmanje američki elektorski ustavni model. Ključ toga rješenja jest bošnjačka (i uhljebljena bivša jugo) „elita” koja se kune u „građanstvo”, „toleranciju” i „suživot”, a u stvarnosti se bori za unitarističku BiH.

Ako Bošnjaci žele bolju budućnost ne samo sebi, nego i državi Bosni i Hercegovini, onda to mogu napraviti samo na temeljima pravde i normalnih susjedskih odnosa, a ne američkim ili bilo čijim trikovima. U prvom redu, Amerika je emigrantska država, kojoj su prvo postavljeni državni temelji, a onda se razvijao amerikanizam, američki nacionalni osjećaj. Nažalost, posljednjih je godina taj osjećaj sve više i više na udaru „progresivnih” snaga.

Nadalje, kod većine naroda u Europi prvo se razvio moderni nacionalni osjećaj, a državni okviri u kojima su živjeli dolazili su i propadali. Ponavljanje mantre da u BiH žele ostvariti američki državni model jest gubljenje vremena. Nekima je i bivši srpsko-unitaristički model još u glavi, a svi znamo koliko je tragičan bio taj pokus i kako je završio. Bosna i Hercegovina nije jedina višenacionalna država u Europi pa se s pravom možemo pitati: zašto se ne poseže za belgijskim ili švicarskim modelima kao rješenjem? Prema dosadašnjim rezultatima možemo zaključiti da onima koji navodno traže rješenja za međunacionalne odnose u BiH nije ni stalo pronaći ih.

BiH kao „Svijet Primirja”

Nakon raspada (barem formalno) komunističkoga sustava bilo je očekivati obnovu vjerskoga života u bivšoj državi općenito, pa tako i među muslimanima. Ali osim vjerske obnove, u novim prilikama nastojalo se europskim islam utjecajnim osobama „prodati” viziju kako će bosanski islam imati važan pozitivan utjecaj na proces „europeizacije” muslimana diljem Zapada. Naime, Bosna (i Hercegovina) je model europskoga „sekularnoga” islama, Sarajevo će postati važno islamsko intelektualno središte i glavni grad europskoga islama, a bošnjački reisul-ulema imat će ugled čelne osobe među europskim islamskim prvacima. Takva je vizija temeljena na vjerovanju da je u konačnici budućnost Europe islamska.

Ali kad su u isto vrijeme riječi bile usmjerene prema Istoku, tvrdnje su bile drukčije. Na primjer, prema islamskom učenju svijet se dijeli na „Svijet Mira/Dar al-Islam” i „Svijet Rata/Dar al-Harb”, ali vodeći Sarajlije odredili su da BiH pripada „Svijetu Primirja/Dar al-Sulh”, u kojem je dužnost onih koji su na vlasti uspostavljati šerijatske zakone koliko god je moguće. Ako je to tako, onda u BiH neće nikad biti dugotrajnoga mira i stabilnosti, a bosanskohercegovački nemuslimani moraju stalno strepiti od „svijeta rata” i od puzajućih šerijatskih zakona. Ne treba ni upozoravati koliko je nedosljedno na jednoj strani govoriti o „sekularnoj” i „građanskoj” BiH, a na drugoj istu državu postaviti u procijep Svijeta Mira i Svijeta Rata i pod „puzajuće” šerijatske zakone.

Bošnjački nacionalizam

Bošnjački nacionalizam najmlađi je u Europi, ali taj „mladenački” zanos ne daje im pravo gušiti nacionalne osjećaje i prava drugih nacija s kojima dijele istu državu. Prema svemu sudeći, nositelji toga nacionalnoga programa računaju na svjetske moćnike da im osiguraju unitarnu bošnjačku državu iz koje će u relativnom kratkom vremenu „iscuriti” oni drugi, u prvom redu Hrvati.

Začuđuje da među bošnjačkim intelektualcima nema (ili se za njih ne čuje) onih koji uviđaju (ili nisu hrabri reći) da ni od Hrvata očišćena bošnjačko-islamska država neće ni Bošnjacima donijeti sreću kako neki predviđaju. Bošnjački moćnici mogu ponavljati i kleti se u sekularne, moderne, „građanske”, europske… vrjednote, ali je veliko pitanje bi li „očišćena” današnja Federacija zaista postala „moderna” europska islamska država ili bi krenula putem bliskoistočnih islamskih država. Ovo posljednje čini se vjerojatnijim.

Već od raspada bivše države u BiH igru igraju neoosmanlije, Iran, Saudijska Arabija i drugi. Osim tajnih služba, tu je novac za gradnju novih džamija (u arapskom, a ne bosanskom slogu), škola, gradnja cijelih blisko-istočnih naselja, ulaganja, imigranti iz arapskih i nearapskih islamskih zemalja… Mnogo ih je koji žele odvesti Bosnu prema Istoku, uputiti ju na „pravi islamski put”, ako ne i pretvoriti u islamističku bazu, kao što je Bosna bila u doba osmanskoga nadiranja prema Zapadu.

Mnogi među Bošnjacima reći će da i „očišćena” Bosna, odnosno Federacija, može biti sretno susretište Istoka i Zapada. Ali to su samo „pobožne” želje modernista, posebice u današnjim islamskim previranjima.

Trajno rješenje?

Kako stvari stoje, bošnjačkim se snagama žuri eliminirati konstitutivnost hrvatskoga naroda u BiH da bi čim prije potpuno „očistili” Federaciju. Možda oni to smatraju najboljim i trajnim rješenjem, ali najvjerojatnije bi to bila trajna propast, ne samo za Hrvate, nego i za Bošnjake, i za državu Bosnu i Hercegovinu, koja je jednako hrvatska kao i njihova.

Ključne riječi #Ante Čuvalo #elektorsko glasovanje #Hrvati u BiH