Tko je bio Michael Milkovich, autor jedne od najvećih izložbi na sjevernoameričkom kontinentu? U domovini nitko jer je pjevao ‘Hoćemo Boga u naše škole’

Naš cijenjeni Hrvat Michael Milkovich dobio je lijepo priznanje od predsjednice Odbora Muzeja lijepih umjetnosti (Museum of Fine Arts) kada je na otvaranju velike izložbe rekla: “Novo stoljeće je ovdje i mi imamo izvanrednu izložbu: ‘Fantastični svijet hrvatske naivne umjetnosti – The Fantastical World of Croatian Naive Art’. Ja znam de ćete uživati u bojama, živahnosti i tehničkim dostignućima ovih eksponata, stvaranih u domovini našega direktora. Michael je organizirao puno važnih izložbi ovdje. Nisam sigurna koju on smatra najmilijom, ali ja znam da mu je ova jedna od najdražih”.

Jest, Michael je organizirao jednu od najvećih izložbi ikad postavljenih na ovom kontinentu. Sa stotinu reprezentativnih radova predstavljena su desetorica hrvatskih veoma poznatih naivaca: Ivan i Josip Generalić, Mijo Kovačić, Ivan Rabuzin, Ivan Lacković-Croata, Dragan Gaži, Matija Skurjeni, Ivan Večenaj, Emerik Feješ, Mirko Virius…

Na otvaranju izložbe bilo je preko 600 biranih uzvanika, a događaj je otvorio gradonačelnik David Fisher 13. veljače 2000. i taj dan proglasio za grad St. Petersburg “Danom hrvatske naivne umjetnosti”.

Od veljače do svibnja izložbu je došlo vidjeti oko 40 tisuća posjetitelja, među kojima i brojni Hrvati iz drugih američkih država i Kanade. Riječ koja se najčešće čula u svim galerijama bila je: prekrasno! To se spontano otimalo iz usta običnih građana, kao i dobrih poznavatelja i velikih ljubitelja lijepe umjetnosti, koje je direktor Muzeja pozvao da vide i dožive hrvatsku izložbu. Na otvaranju su bili trojica umjetnika čija su djela izložena: Ivan Večenaj, Mijo Kovačić i Josip Generalić. Američki tisak je posvetio mnogo prostora događaju, a i mnogi strani novinari (uključujući one iz Hrvatske), odali su veliko priznanje hrvatskim umjetnicima i organizatorima.

Fotografije direktora Muzeja Michaela Milkovicha i izloženih slika mogle su se vidjeti u mnogim listovima i novinama, a i na televiziji.

Mile Milković rođen je 1929. u Vrlici u sjevernoj Dalmaciji, u rodnom mjestu Filipa Grabovca, poznatog franjevca, pjesnika i filozofa. Tu se rodio i Milan Begović koji je napisao libreto za najpopularniju hrvatsku operu, Gotovčeva “Eru s onoga svijeta”. Milin otac Ante i majka Olga bili su starosjedioci u vrličkoj kotlini od početka 17. stoljeća. Obitelj je prvi put spomenuta za vrijeme turskih prodora. Mile je pohađao gimnaziju u Splitu, a kada je 1946. godine išao u crkvu i pjevao “Hoćemo Boga u naše škole…”, bio je izbačen iz škole. Radio je potom u Muzeju hrvatskih starina, pa je preko Arheološkog muzeja uspio nekako dobiti dozvolu da polaže maturu. Nakon toga otišao je u Zagreb, gdje je studirao slavensku i hrvatsku arheologiju.

Kao student bio je proganjan, a kao mlad čovjek od 22 godine napustio je rodnu grudu zbog političke situacije u komunističkom društvu. Našao se u Munchenu i boravio tri mjeseca u barakama logora Dachau, gdje je čekao dokumente. Zatim je radio u američkom uredu za Displaced Persons i uspio doći u Španjolsku kao emigrant-student. Tamo se našao sa skupinom hrvatskih studenata u Madridu, studirao povijest umjetnosti i obavljao arheološka iskapanja. Rektor sveučilišta Heidelberg u Njemačkoj pozvao ga je da tamo nastavi studije, davši mu stipendiju.

Kroz cijelo to vrijeme bio je član raznih studentskih antikomunističkih organizacija i postao predsjednik udruge “Studentsko društvo u egzilu”.

Godine 1956. dobio je vizu i otišao u SAD, gdje je uz naporan rad i dalje studirao i postigao stupanj MA iz povijesti umjetnosti na Sveučilištu Western Reserve u Clevelandu. Govori sedam stranih jezika, što mu je otvorilo mnoga vrata i srca u odgovornom i osjetljivom, ali zato i veoma cijenjenom poslu direktora velikog muzeja lijepe umjetnosti.

Bolno je i pomisliti kako za dugog progonstva Mile nije mogao vidjeti ni svoje roditelje i najbliže u rodnoj Hrvatskoj koja je bila pod jugoslavenskim komunističkim režimom, već se morao sastajati sa svojima u drugim europskim zemljama. Tu počinje i njegova puna aktivnost, energija posvećena patriotskom radu za Hrvatsku. Godine 1991. sudjeluje u organiziranju “Hrvatskog društva Floride” (Croatian Club of Florida). Uključuje u taj rad i američka društva “American Association of Museums” i “College Art Association”, te preko organizacija UNESCO i United Nations pokušava svim silama raditi na tome da se prizna hrvatska država i javno prikaže agresija na Hrvatsku. Golema je pomoć prikupljena i poslana, kao medicina, vojna zimska odjeća i hrana za izgladnjele.

Tijekom organiziranja izložbe naivaca u Floridi donirano je 55 tisuća dolara Muzeju hrvatske naivne umjetnosti u Zagrebu.

Nakon 41 godinu progonstva, Mile je prvi put 1992. ponovno došao u svoju oslobođenu domovinu, u kojoj je odmah uspostavio bliske veze sa znanstvenim i umjetničkim ustanovama, kao što su Muzej hrvatskih naivnih umjetnika, Hrvatski arheološki muzej i Društvo hrvatskih povjesničara umjetnosti.

Michael je već prije bio u Americi direktor dvaju muzeja, u The University Art Gallery of the State University of New York at Binghamton i u Dixon Gallery and Gardens u Memphisu. U tim mjestima dograđivao je i proširivao izložbene prostore i bio zaslužan za njihove uspjehe. Na položaju direktora u Museum of Fine Arts u St. Petersburgu konstantno je radio na tome da se muzej razvija i ima međunarodnu dimenziju, sakupljajući vrijedne lijepe umjetnosti po svijetu i obavljajući razmjenu eksponata s drugim muzejima.

Profesionalno gledano, Michael je, može se reći, dostigao najviše što se može postići na polju promicanja lijepe umjetnosti, ali on je nezaustavljivo uvijek išao naprijed s novim idejama težeći za najboljim. Radio je na proširenju Muzeja i izgradnji novog krila, gdje je jedna od galerija bila posvećena Hrvatskoj i nosila ime “Galerija hrvatske umjetnosti” – Croatian Art Gallery. To nije mali pothvat i zaslužuje našu potporu, ali i veliko priznanje Milkovichu kao zaslužnom direktoru. Godine 1988. bio je počašćen i od Ministarstva Kulture Francuske sa L’Ordre de Chevalier des Arts.

Bio je aktivan u hrvatskim društvima u Floridi. Svojim vedrim i prijateljskim nastupom puno je doprinio sjedinjenju hrvatskih klubova i društava. On je bio taj koji je omogućio da se Dan Hrvatske državnosti proslavi u Muzeju, gdje su se svi Hrvati našli zajedno. Hrvatska je njemu uvijek bila nešto najsvetije, ono za što treba uložiti mnogo napora i poštenoga rada.

Broj onih kojima je pomogao, osobito studenata, bio bi prevelik da se ovdje iznosi. Pravi je užitak biti u društvu s njime dok s djetinjom ljubavi govori o ljepotama rodne zemlje i njenim uspjesima u kulturnom, sportskom ili bilo kojem drugom dobru, a u isto vrijeme s dubokom tugom osjeća povremene teškoće u dragoj Hrvatskoj.

I evo što mi reče tada kada smo razgovarali o budućnosti: “Svoju knjižnicu od preko pet tisuća knjiga ostavio sam Sveučilišnoj i nacionalnoj biblioteci u Zagrebu. U Muzeju lijepe umjetnosti – Museum of Fine Arts ovdje u St. Petersburgu skupio sam djela hrvatskih umjetnika koja sam uspio predstaviti posjetiteljima Muzeja. Tu su Ivan Lacković-Croata, Boris Mardešić, Ivan Rabuzin, Zdravko Mesarić, Marko Spalatin, Zoran Musić i Emerik Feješ. Ti eksponati predstavljaju danas permanentni izložbeni dio u Museum of Fine Arts”.

Pri kraju ovog moga pokušaja da opišem vrijednosti jednoga od naših Hrvata, osjećam potrebu reći da sam ponosan biti prijatelj jednog tako dragog rodoljuba i čovjeka, koji je svojim marljivim radom i velikom ljubavi prema umjetnosti, čovjeku i svome narodu ostvario mnogo, na čemu svi možemo biti zahvalni.

Michael je i mladim naraštajima poticaj i primjer kako se marljivim radom i ljubavlju mogu ostvariti djela o kojima ponekad samo sanjamo. Ta vjera i entuzijazam jedinstven je za ljude koji ne posustaju pred poteškoćama.

Frank Beluhan, Hrvatski kalendar 2001.

Michael Milkovich preminuo je 2019. u 90. godini života.

Ključne riječi #Hrvati u Americi #Michael Milkovich #umjetnici u dijaspori