Vrijeme Čežnje
FOTO: Pixabay
Uvijek me je odavao pogled. Progovarao je znatiželjom, sjao otkrivajućom snagom, šibao gorčinom lutanja. Nisam znao sakriti svoje poglede. I Ti si to primijetio. U jednom trenutku, dok sam radoznalo gledao oko sebe, uhvatio si me u zamku i pokazao mi sebe. Otada, ja samo želim ponovno vidjeti tu Ljepotu.
Kada se čovjek penje strmovitom cestom prema Fonte Colombu, iza sebe kao da ostavlja sav dotadašnji svijet i uranja u neku nepoznatu i neotkrivenu harmoniju u kojoj je glavni protagonist siromašni Svetac iz Asiza. Zanimljiva je ta stvarnost opipljujuće Franjine prisutnosti na franjevačkim mjestima diljem Asiza i njegove okolice. Čovjek si pred očima može, danas […]
Uvijek sam se bojao tišine. Ona prijeti. Prekidao sam je pričom, tjerao smijehom, pobjeđivao bukom. Ti si to znao. I jednom si me odveo u tišinu. Tako naivno sam pomislio da se ništa neće promijeniti. Promijenilo se sve. Prijetnja tišine me pobijedila. Ta prijetnja bio si Ti. Sada, u svakoj svojoj tišini, želim ponovno otkriti Prijetnju.
Uvijek sam ljubio riječ. Pisanu, izgovorenu, uhvaćenu, opjevanu. Riječ je bila moja snaga. Nisam ni slutio da ću, listajući neke stare stranice, uronjen u prijeteću tišinu, otkriti – ne samo ljepotu – nego i otajstvenost riječi. U riječi sam pronašao tebe, jer Ti si bio i jesi Riječ.
Uvijek sam tražio radost. Središte snova i nadanja, želja i strahova. Radost. Na svim svojim koracima pokušavao sam uhvatiti djelić radosti. A onda sam prvi put zaplakao. U suzama si bio Ti. I bio si i jesi Radost.
Uvijek sam vapio ljubav. Toliko izgovorenih riječi, toliko napisanih stihova, toliko izgubljenih trenutaka. Ljubav je bila moj cilj. I kao u nekoj melankoličnoj drami, uvijek mi je negdje izmicala, i to u posljednji čas. Onda sam kušao Tebe. Nisam samo pronašao ljubav, nego sam i počeo ljubiti.
Uvijek sam čeznuo. I kada sam mislio da ne osjećam, da ne želim, ne tražim. Čežnja je bila u meni dublja od mene samoga. Ali ne i od tebe. Ti si bio ispod i iznad moje čežnje, u njoj samoj. Otkrio sam te u toplini pogleda, dok je tišina prijetila. Shvatio sam da si Radost, Riječ vječnosti koja očarava i Ljubav koja se predaje. Postao si moja Čežnja.
Svima nama koji smo odrasli u malenim mjestima, seoskim pejzažima i noćima ispunjenima pjesmom cvrčaka, uvijek će u jednoj mjeri biti strana ona druga mjesta, veliki gradovi i sve ono što ide uz njih. Nekako, postane dio čovjekova identiteta, stvar navike, usnuti uz zvijezde, a buditi se uz cvrkut ptica. I čovjek zaboravi biti zahvalan […]
I ovoga došašća ja samo želim dozvati, još jednom u svoj snazi i otajstvu tvoga beskraja, sebi u svoje biće da moja snaga, moja ljubav, vjera i svako moje nadanje svoj početak i kraj ima samo u čežnji. U čežnji za Božićem, u čežnji za Čežnjom.
