Antun Vidić
FOTO: Privatni album
Krajem studenoga 2020. godine u Budimpešti je ugledala svjetlo dana knjiga autora Antuna Vidića, bivšeg poduzetnika i sudionika Domovinskog rata, a danas umirovljenika s budimpeštanskom adresom, rođenog u Subotici 1947. godine.
U dosad objavljenoj 41 knjizi niza “Hrvatska katolička baština 20. stoljeća”, Glas Koncila omogućio je čitateljima da na jednom mjestu pronađu najvažnije katoličke intelektualce 20. stoljeća, piše IKA. Tako su objavljeni najvažniji naglasci njihova djelovanja i stvaranja u zauzimanju za dostojanstvo čovjeka, kršćanina i umjetnika. Svrha je biblioteke, u suvremenom proučavanju, valorizaciji i popularizaciji niza […]
Stranice u knjizi pod naslovom “Sam i svoj” vrlo su skroman plod Antunova burnog i pustolovnog života i onih prilika koje su uvjetovale taj život bez obzira na to kada su se radnje događale: u predratnom, ratnom ili pak poratnom razdoblju ili pak u dugim godinama poslije rata kada se autor i junak ove knjige latio pisanja knjige.
U djelu o kojem je riječ Antun Vidić na vrlo plastičan način opisuje: svoje djetinjstvo, odrastanje, rastavu svojih roditelja kada je bio desetogodišnjak, zatim svoje frustracije nakon te rastave, mladost, život s bakom Janjom, sazrijevanje i prva putovanja u inozemstvo na biciklu u Szeged u Mađarsku. Na jednome ljetnom putovanju prema Dubrovniku, koje je poduzeo s dvojicom prijatelja iz djetinjstva, dolazi do spoznaje da je po narodnosti drukčiji od drugih, što stvara zbunjenost u njegovoj glavi, da se razlikuje od svojih kolega i suputnika tog ljeta na splavi niz nepoćudnu rijeku Drinu.
U samo nekoliko dana doznaje od dviju osoba da je on Hrvat, a da te nacionalnosti nisu njegovi suputnici i te izjave i upiti o njegovoj nacionalnosti navode ga na razmišljanje.
I u grobuneka bude okrenutomoje licei moje tijeloprema istoku,prema suncu. Ni sjenka, ni oblak,niti ikakav izgovor lakne smiju usmjeritimoju rakuprema zapadu. Ja sam uvijek vjerovao u život inisam nikada izgubio nadu imena. Tako zapjeva Lucijan Kordić glasom jedne od svojih posljednjih pjesama “Na raskrsnici” u neobjavljenoj zbirci “Moj žurnal” (Široki Brijeg, 1992.) koja je nastala […]
Pisane stranice koje se nižu u ovoj knjizi odnose se na mozaik na kojemu iskrsavaju pojedinci iz piščeve bliže i daljnje rodbine, prijatelji, poznanici, bliži i daljnji suradnici, kao i neke osobe iz političkog i javnog života iz vremena kada su se događaji opisani u dispozitivu ove knjige događali ili kada su napisani 30 ili 40 godina kasnije. No, bilo kako bilo, oni su zanimljivi i puni obrata kao da je riječ o nekom dobro smišljenom trileru.
I za epilog treba naglasiti da ova hvalevrijedna knjiga nije napisana, trebalo bi je napisati. No, na opću žalost, ona nije potpuna jer je autor trebao spomenuti barem većinu onoga što je učinio u svome 73-godišnjem bogatom životu, a učinio je jako puno iako se za većinu tih dobročinstava uopće i ne zna. No, ja znam da se Antun nikada nije razmetao onime što je učinio. Uvijek je bio skroman i ponizan te škrt na riječima.
Matica hrvatska objavila je zbirku priča Josipa Novakovića, američkog književnika podrijetlom iz Hrvatske. Njegovo “Truplo puno meda” s engleskoga na hrvatski jezik preveo je Saša Drach. Nakladnik navodi recenziju Publishers Weeklyja (PW) u kojoj stoji kako ova zbirka donosi melankoličnu, snažnu i duboku prozu jednog od najboljih pisaca našega naraštaja. Ljepota i brutalnost, sreća i […]
Svima je pomagao i nesebično od srca davao onima koji nisu imali ili su bili u nevolji, a takvih je bilo puno. A zahvalu od većine nije uopće dobio kada mu je krenulo „nizbrdo“. Većina „prijatelja i pajdaša“ jednostavno ga je napustila.
Hrvatska matica iseljenika, Paul Katančić
