fra Dragan Bolčić
FOTO: Privatni album
U Lukinu evanđelju čitamo: Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: “Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.”(Lk 22, 14-15)
Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše 12 godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom […]
Način na koji Gospodin Isus izriče svoju želju za blagovanjem s učenicima govori da se radi o nečemu posebnom. Inače nam evanđeoska izvješća jasno donose da je povijesni Isus obične ljudske trenutke pretvarao u posebne događaje. Njegov odnos prema njima govori o važnosti pristupa. Gospodin Isus je drukčije pristupao ljudima. Prije svega je ljude oko sebe hranio riječju. Opažao je stvarnu ljudsku glad, glad za riječju, glad za smislom života, za dubokim značenjem svega što nam se događa. Događanje riječi vezano uz njegov zemaljski život danas pronalazimo u sakramentalnoj strukturi euharistijskog otajstva. Taj dio i nazivamo liturgija riječi. Ista riječ koja je nekoć doticala i mijenjala ljudske živote i nama je darovana u otajstvu euharistije.
Lukin izvještaj koji govori o Isusovoj želji da blaguje s učenicima svjedoči nam koliko mu je bilo stalo s nama podijeliti svoj život. Sve je svoje djelovanje usmjerio prema tome kako će sjesti s učenicima za stol. Ali taj trenutak nema prolazne učinke. Pashalni moment ima vječne učinke. On se ne proteže samo na sve naraštaje kršćana nakon njegove naravne smrti nego je predokus vječne gozbe u nebeskom kraljevstvu. Dobro bi bilo promisliti o jednostavnoj gesti da je s nama sjeo za stol i da je s nama podijelio svoj život. Nije malo s nekim podijeliti svoj život. Nije malo otvoriti svoje srce, biti ranjiv čak i pred onima koji ti srce neće čuvati. Njegova gesta i danas ostaje model i obrazac odnosa prema njemu u cjelovitosti pashalnog otajstva napose u sakramentu euharistije i pomirenja.
Sljedeći moment koji je ponekad previdiv zbog svoje običnosti jest da je htio ostati s nama u onom što nam je blisko – u hrani i piću. Hranu je učinio naravnim sakramentom jer se cijeli naš život vrti oko hrane. Kad pogledamo vlastiti život, naše priče, osmijesi, ljubav, humor, šale, povjerenje, pogledi, radost… Sve to prolazi preko tanjura, žlice, vilice, noža. Ovu ideju osobito razvija Fabrice Hadjadj u nekim svojim djelima.
Crkva je još kroz srednjovjekovlje – baštineći biblijski govor – razumjela i razumijevala Krista kroz dvostruki značaj kruha kao živoga i životnoga. Vivus et vitalis. Krist je kruh živi i životni. Ovu je istinu naše vjere sjajno razradio poznati njemački teolog Jan-Heiner Tück u svojoj knjizi Dar prisutnosti. Teologija i pjesništvo euharistije kod Tome Akvinskoga. Mi svakodnevno konzumiramo različitu vrstu hranu. Hrana od koje živimo postaje dijelom nas samih. I svaka hrana ima određenu energetsku vrijednost, kaloričnost i hranjivost. Uzimamo je, ona nestaje u nama, ali živimo od snage koju nam je ona dala. Ipak mi se ne pretvaramo u nju. S Kristom je drukčije. On je kruh živi i životni.
Svaka ljubavna priča započinje pogledom. Nitko nas nije upitao hoće li nam se netko svidjeti. Naše se oči jednostavno privuku. U tuđemu pogledu vide što drugi ne vide. Nađu se u njemu. I sve se u nama promijeni kada nas netko drukčije (po)gleda. Kao da taj pogled prodire u dubinu. Iz toga jednog i neobičnog […]
On se daruje, ta hrana postaje dijelom nas, živimo od njezine snage, ali nas pretvara u sebe. Uzimamo je i postajemo ono što nismo. Nismo Bog. Nismo Krist. Ali nas upravo on polagano preobražava. U popričesnoj molitvi tridesete nedjelje kroz godinu zgusnuta je upravo ova istina: Gospodine, daj da tvoja otajstva izvrše u nama što sadrže: da doživimo u punoj stvarnosti što sada vršimo u znakovima. Po Kristu.
Ipak naša egzistencija pokazuje svojevrstan rascjep između euharistije i našega života. Naše vrijeme je nerijetko vrijeme koje nas odsutnjuje od bitnoga. Spomenuti teolog Tück piše kako sve više gubimo sposobnost biti prisutni. Stalno smo negdje odsutni. Gotovo da postajemo žrtve vlastite lutajuće svijesti. Naša svakodnevica je nespektakularna, ponekad prožeta dosadom i rezignacijom, obična i nerijetko daleka od Boga. To nas iskustvo dosade bocka i u euharistiji. Uvijek je sve isto, jednolično, poznato. Nema mjesta čuđenju i divljenju. A glad nikako utažiti. Sve više živimo kao izgladnjele jedinke. Gladni smisla, ljubavi, lijepe riječi, zagrljaja, radosti… I kada nas nema tko nasititi onda svoje životne epizode prožmemo konzumiranjem informacija i pretjeranim zabavama. U nama ne jenjava čežnja za novim doživljajima, za nečim uzbudljivim i zabavnim. Zato se i ulazi u različite vrste poroka jer se negdje želi iskusiti drukčiji život i promijeniti svijest.
Nad Crkvom našega vremena stoji pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16, 15). Pitanje koje je u ovom tekstu postavljeno pokreće nas i potiče na promišljanje. Pitanja nas određuju. Stavljaju u određeni položaj. Kristovo pitanje potresa i protresa. Do srži. Ponekad nas sasvim običan zahtjev, jednostavno pitanje zna staviti u nezgodnu […]
Dovoljno je ponekad samo analizirati naše uobičajene svečanosti. Na njima uvijek nalazimo tri ista elementa: kruh (jelo), vino (piće) i riječ. U svakom slavlju i na svakoj svečanosti. I gotovo redovito u nekom trenutku svečanosti netko podigne čašu te izrekne zdravicu završavajući s riječima: Živio! Živjeli! Ta sasvim obična gesta možda u sebi krije jednu duboku istinu. Negdje u sebi slutimo da je život dublji od te janjetine, prasetine, čupavaca, vina, pive, štoka, soka itd. Slutimo da bi naša slavlja zapravo trebala biti slavlja života. Ali se ona nerijetko pretvore u mjesto grijeha i poroka. Pretjerana konzumacija alkohola, pjesme koje potiču niske strasti, nepristojno ponašanje, psovanje, trač, ogovaranje. U tom kontekstu više ne možemo govoriti o blagovanju. To se slavlje pretvori u svoju suprotnost. Postane nešto gotovo svetogrdno jer se život ne slavi nego ruši i degradira.
Nađemo se u svojevrsnom rascjepu. Život nam je odvojen od euharistije. Stvarni problem s kojim se suočavamo je desakralizacija. Taj proces suptilnog pretvaranja svetog u nešto profano, u nešto ne-sveto ostavlja mjesta brojnim surogatima. Usudio bih se napisati da za nas vjernike desakralizacija započne u pristupu prema euharistiji. Kako je to dobro primijetio slovenski teolog Marko Ivan Rupnik mi smo u suvremenoj kulturi hranu i riječ odvojili od vjerskog značaja. Malo pomalo izostaje briga i trud oko onoga što je sveto i nepropadljivo. Takav pristup jasno govori o nedostatku svijesti. O nedostatku klanjanja i štovanja.
Pisati o duhovnosti Velikog tjedna nije lako. Postoji mnoštvo teoloških i liturgijskih elemenata koji oblikuju takvu duhovnost i svaki od njih može biti zaseban tekst. Stoga u ovom članku neću previše zadirati u liturgijsko-teološki govor. On nije lako shvatljiv i potrebno ga je raščlaniti kako bi bio razumljiv. Zadržat ću se na nekim momentima Velikog […]
Umjesto da se slave sveta otajstva, euharistija se može pretvoriti u neku vrstu zabave koja završi tako da slavimo sami sebe. Euharistija više nije dovoljna nego se uvijek traži neki dodatak koji bi postojeće slavlje učinio premda malo zanimljivijim. Krajnji produkt takvog stava jest gubitak vjere i napuštanje života Crkve. Dobro bi bilo da svoju euharistijsku duhovnost crpimo iz Božje riječi i crkvene Predaje, života svetaca i crkvenih dokumenata. Euharistija se ne iscrpljuje našim naporom. Ona nije naše vlasništvo i nešto što se može omeđiti našim znanjem. Euharistija uvijek ostaje mysterium. Neka nam i ovih nekoliko misli pomogne u promjeni pogledu prema ovom uzvišenom otajstvu.
