Sve je učinila za Hrvatsku, a onda se u nju nije mogla vratiti

Malkica Dugeč iz Stuttgarta najplodnija je suvremena hrvatska pjesnikinja u Njemačkoj, gdje je dobila azil nakon sloma Hrvatskog proljeća prije pedeset godina. Objavila je tridesetak knjiga pjesama i jednu knjigu proze.

Malkica Dugeč spada po mnogočemu u književnike – fenomene. Rođena je 1936., što znači da je dobrano zagazila u treću životnu dob, ali i dalje piše vrijedne i moćne stihove, jednako nastoji biti aktualna, prodorna i djelovati prosvjetiteljski kao i na početku pjesničkog rada.

Rođena je u Zavidovićima (BiH), pučku školu pohađala je u Sarajevu, a maturirala u Zagrebu gdje je na Filozofskome fakultetu diplomirala studij kroatistike. Kao profesorica radila je diljem Hrvatske, npr. u Požegi, Loboru, Gradcu kraj Drniša, Donjem Miholjcu i u drugim mjestima. Sa suprugom Božom Dugečom, također profesorom, koji je bio prvi predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Donjem Miholjcu (preminuo 1990. u Stuttgartu), morala je emigrirati 1972. jer im je nakon sloma Hrvatskog proljeća prijetio progon i uhićenje. Od tada do danas Malkica Dugeč živi u emigraciji.

Paradoks života je u tome što je njezin muž Božo preminuo 17. ožujka 1990. ne dočekavši proglašenje suverene Republike Hrvatske, a ona se nakon njezina proglašenja nije mogla vratiti, odnosno trajno nastaniti u Hrvatskoj zbog imovinskog stanja. Stoga je ostala i dalje emigrant, i dalje je nastavila pisati kao što je to činila i svih ranijih godina. A pjesme je počela pisati još 1953. kao srednjoškolka.

U tuđini je ostvarila plodan književni opus. Zapravo, zajedno s mužem djelovala je na kulturnom uzdizanju Hrvata u dijaspori, poticala ih na čuvanje materinskoga jezika i vjere u hrvatsku slobodu. Više su mislili na dobro naroda, nego na osobne probitke i uspjehe.

Svoje književne radove objavljivala je u gotovo svim hrvatskim emigrantskim glasilima u Europi i u svijetu sve do 1991., kada svoje pjesme i knjige počinje objavljivati u Hrvatskoj. Do kraja 2020. objavila je više od 30 zbirki stihova. Prvu zbirku ”Crveni biseri” Malkica Dugeč je tiskala još 1960.

Nakon proglašenja suverene hrvatske države surađuje u mnogim književnim časopisima kao što su Motrišta, Marulić, Osvit, Jezik itd. Pjesmama je zastupljena u mnogim hrvatskim pjesničkim antologijama te u hrvatskoj književnoj enciklopediji. Zajedno s prof. Kazimirom Katalinićem priredila je i u izdanju Hrvatske republikanske zajednice objavila knjigu govora i eseja svoga pok. supruga Bože Dugeča pod naslovom ”Nismo spremni robovati”. Nagrađena je književnom nagradom ”Dubravko Horvatić” 2005., književnom nagradom Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne ”Antun Branko Šimić” 2007. te književnom nagradom DHK Zagreb i ZIRAL-a ”Fra Lucijan Kordić” 2014. godine.

Malkica Dugeč jedna je od najstariji članica Matice hrvatske. Njezino članstvo traje u kontinuitetu od 1970. do danas jer ga zbog odlaska u emigraciju nije morala prekidati.

Njemačko društvo za kroatistiku u Bambergu izabralo ju je za svoju članicu. Treba spomenuti nekoliko knjiga koje je Malkica Dugeč do sada objavila. To su: ”Kriška dobrote” (1994.), ”Sve dalje od sebe” (1996.), ”S Hrvatskom u sebi” (1998.), ”Kroz pukotinu neba” (1999.), ”Žudnja za smijehom” (2000.), ”Zipka” (2001.), ”O kamenu poj” (2002.), ”Drhtaji ptica” (2004.), ”Moć svjetla” (2006.), ”U riječ unjedrena” (2007.), ”Tragovima bezdomnosti” (2008.), ”I cvijet može za plakati” (2009.), ”Žigice vjere” (2010.). Objavila je i dvije knjige pjesma za djecu: ”Početak rasta u ljude” (2014.) i ”Suzama pečatim uspomene” (2011.), u digitalnom izdanju.

Posebno bih istaknuo knjigu koju je Malkica Dugeč objavila zajedno s akademikom Josipom Pečarićem pod naslovom ”Vjenceslav Čižek” (o životu i djelu hrvatskoga pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka), Zagreb, 2019. Čižek je velika, ali zaboravljena tema hrvatske književnosti 20. stoljeća. Zbirka koju upravo predstavljamo, pod karakterističnim naslovom ”Za dane buduće” (pjesme u prozi), autorica je objavila u svojoj 86. godini života. Ta činjenica navedena je mimo bontona, ali uz izraze iskrene ushićenosti, kao povijesni dokument koji zavrjeđuje poštovanje.

U ovoj knjizi unatoč visokim godinama autorica ima snage pisati snažne pjesme u prozi s vrlo aktualnim domoljubnim etičkim i mudrim sadržajima. Namjerno se služi pomalo zastarjelim žanrom kako bi dala ”aromu” svojim stihovima. Izvandomovinski sadržaji neizbježni su u većini njezinih stihova. Pjesnikinja živi s mislima na Domovinu i njezina je stvarnost raspolovljena. U pjesmi ”Dom u tuđini” Malkica Dugeč pjeva:

Pitao me prijatelj (tek stečen), gdje je i
što mi je dom.
Premda bol moj, još i neizrečen,
uzburkao misli mi je hod,
nabrojah mu, što sve dom mi znači (ne
odavši svoj životni
kod) i kako je, kad se prošla sudba sa
sudbinom trena izjednači:
(…)
dom je za me i kutak slobode u tuđini,
gdje svak dođe kada
hoće i kad hoće – ode. Makar često
sjeća na hod prošli,
prijatelji su uvijek dobrodošli. Tu se
gorda riječ hrvatska
čuje, a i stranac s nama ju svetkuje. I
divi se ne samo Raspelu,
starom dvorcu, u vazama cvijeću rano
svelu,
već i slici kralja Tomislava, crkvi
Svetog Marka
pa i onoj Kamenitih vrata pokraj crkve
Svete Katarine.
(…)

Ponekad se pitam kako mladi čitatelji doživljavaju ili mogu doživjeti stihove Malkice Dugeč jer je njezino iskustvo za njih nepoznato? Možda griješim jer postoji novi mladi naraštaj koji je krenuo Malkičinim stopama u emigraciju, sada zbog ekonomskih razloga. Ostaje pitanje shvaćanja domoljublja. U pjesmi ”Samo je korak do Hrvatske” Malkica Dugeč govori o sudbini egzilantskog autora:

Ni radosni! Ni tužni! Strpljivi i
postojani na vjetrometini zvanoj
Čekanjem. Kružimo prostorima,
neshvaćeni vremenom, pružajući ruku
svakom dobronamjerniku. Krijući od
nepoželjnih svu gorčinu slutnji,
ljubavlju se potvrđujemo, prenoseći
vedrinu duha na sve, koji jesu
i koji će doći neminovno.
(…)

Glavni oslonac svakog pjesnika su riječi. Ta hrvatska materinska riječ, u stranoj zemlji, gdje okolini nije potrebna, postaje doista oblik samoidentifikacije, pa i opstojnosti. Kada se ona izgubi ili kada nestane, nastaje muk koji zovemo asimilacija ili hrvatski: odnarođivanje. U pjesmi ”Među hrvatskim riječima” Malkica Dugeč otkriva upravo tu činjenicu:

Među riječima boravim danima,
noćima pa čak i u snima,
jer i među njima trnja i nereda ima. Ja
riječi pomno prebirem
da ne bi, makar i slučajno, otrovna
bila i sve bi, pa i mene
kojoj je svaka mila, usred očne zjene
pogodila.

Đuro Vidmarović, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Đuro Vidmarović #Hrvati u Stuttgartu #Malkica Dugeč