Svakome od nas udijeljen je neki dar

Svake nedjelje kao Crkva stojeći ispovijedamo vjeru govoreći: „vjerujem… i u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.“ Svake godine, pedeset dana nakon Uskrsa slavimo svetkovinu Pedesetnice – Duhova, spominjući se Božjeg djela u kojem Duh Sveti silazi na apostole. Unatoč tome, Duh Sveti često je „zaboravljena osoba“ Trojstva. Teško ga je zamisliti i još teže razumjeti. Tako treća božanska osoba često ostane zapostavljena jer ne razumijemo njegovu ulogu u našem životu. Ali, vjerujem, da će samo mali osvrt na ono što Duh Sveti čini za nas uroditi novom ljubavlju za Duha Svetoga koji ima moć obogatiti naš duhovni život više od onoga što možemo zamislit.

Duh Sveti u povijesti spasenja

Ključ za razumijevanje Duha Svetoga nalazimo u gore navedenom vjerovanju. On je Gospodin. Da bi mogli razumjeti što čini, počinjemo s onim što on jest. Duh Sveti je Bog, zajedno s Ocem i Sinom. Njemu pripada jednaka čast kao Ocu i Sinu, a to je čast koja se daje samo Bogu. Zato što je Gospodin, on je i životvorac. Bog je uvijek jedan, pa premda tri osobe. Ima jednu misiju, a to je čovjeka stvoriti i dati mu božanski život. Kad kažemo da je životvorac, ne mislimo samo na zemaljski život, nego da Bog koji je stvorio čovjeka, želi čovjeka imati u vječnosti sa sobom da dijeli s njim svoju ljubav i radost. Stoga Bog nije samo zadovoljan stvaranjem čovjeka, nego ga želi spasiti, uzdići i dati mu božanski život. U tom pogledu, stvaranje je dio povijesti spasenja, a spasenje je dio povijesti stvaranja. U tu svrhu sve tri božanske osobe djeluju zajedno i, budući da se Trojstvo nikad ne može razjediniti, ono uvijek ima isti cilj.

Duh i vjera

No, Duha Svetoga pobliže upoznajemo iz onoga što čini za nas. „Nitko ne može reći da je Isus Gospodin, osim po Duhu Svetom.“ (1Kor 12,3) Kao kršćani znamo da je Otac poslao svoga Sina na svijet kako bi svijet spasio. Da bi čovjek bio spašen, traži se vjera koja priznaje Krista kao Gospodina. Tako Duh Sveti u nas ulijeva krepost vjere po kojoj možemo vjerovati da Bog postoji, da je Krist uistinu njegov pomazanik, ali iznad svega ta krepost nam dopušta da svoj život predamo Bogu u povjerenju. Kršćanski život se ne da svesti na par stavova koje imamo o Bogu. Takva bi vjera bila presiromašna i nikako ne bi bila vrijedna življenja. Ono što znamo o Bogu je lijepo i uzdiže duh, ali bez života ostaje isprazno. Da bi život bio ispunjen i radostan zahtijeva da ono što vjerujemo svojim intelektom, pretočimo u život. Vjera da Bog postoji i vjera u određen nauk o Bogu nalazi svoju puninu tek onda kad svoj život uskladimo s Božjom voljom. Bog nas poziva da svoju vjeru ispovijedamo riječima i životom. Taj poziv u čovjeku uzrokuje strah jer se protivi svijetu i zahtijeva smrt sebičnosti te obraćenje života. U biti, takav život je za nas ljude nemoguć bez Božje pomoći. Zato nas Duh Sveti želi ispuniti svojim životom i milošću. Dakako, od nas se traži sudjelovanje i pristanak, ali bez pomoći Duha Svetoga ne možemo govoriti ni o početku duhovnog života. On je onaj koji nas oblikuje u sinove pomažući nam da se svaki dan suobličujemo Kristu.

Koji je govorio po prorocima

U tom svjetlu jasnije vidimo njegov govor po prorocima. Prorok nije onaj koji ima viđenja ili koji pogađa što će se dogoditi u budućnosti. Prorok je onaj koji je čuo Božje riječi, povjerovao mu i svoj život uskladio s Božjim pozivom. Tek nakon što je svoj život formirao prema Božjoj riječi, prorok druge poziva da se Bogu vrate kako bi i oni primili život. Tako Duh Sveti djeluje po svim prorocima od Abrahama do Ivana Krstitelja. Međutim, Duh nije prestao pozivati proroke. U krštenju svi smo mi dobili udioništvo u Kristovoj proročkoj službi. Dakle, Duh Sveti i danas poziva proroke, poziva tebe da suobličiš svoj život Božjoj volji i da onda druge pozoveš da slijede Krista. U tom se otkriva poslanje Crkve. Mi smo oni koji smo pozvani iz svijeta, koji smo upoznali Boga, ali taj poziv nije da bismo se osjećali posebni i privilegirani, nego da i drugima prenesemo radosnu vijest.

Duh, pismo i tradicija

Zadatak proroštva ujedno je nešto što nas ispunja radošću, ali i strahom. Čudimo se Božjoj ljubavi koja se usuđuje takav zadatak povjeriti slabom čovjeku, a u jedno nas je strah nedoraslosti tom zahtjevu. Pozvani da budemo su-otkupitelji, ne osjećamo se prikladni. Opet nam u pomoć uskače Duh Sveti. Jer da bismo izvršili svoj zadatak, prvo sebi moramo dopustiti da nas Bog oblikuje. U prvom redu, to se događa čitajući i slušajući Božju riječ u Svetom pismo. Biblija koja je nadahnuta Duhom Svetim, za nas je vrelo iz kojeg pijemo Božji govor. To nisu davno izrečene riječi koje nam govore o povijesti koja je prošla. One u svakom čitanju postaju živa riječ. Meditacijom, one postaju riječi za nas. Informiraju, ali i oblikuju nas jer je njihova inspiracija Duh Sveti koji nije Bog prošlosti, nego Bog živi. Tako Duh Sveti nastavlja voditi Crkvu – nas – koji u životima svetaca imamo najjasnije tumačenje svetih tekstova i koji smo pozvati da riječi Pisma pretočimo u svoj život. Duh čini da ono što je za čovjeka nemoguće, postane ostvarivo.

To isto čini s Tradicijom – pokladom vjere – koja je sačuvana u cijelosti unutar Crkve. Pred smrt Isus obećava svojim apostolima: “Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ (Iv 14,26) Da bismo mogli ispravno živjeti, potrebno nam je ispravno znanje. Isus svojim učenicima obećava da ih on neće ostaviti same, nego će izliti na svoju Crkvu Duha Svetoga koji će ih nastavljati poučavati, po kojem ćemo biti sigurni da ono što Crkva govori nije plod određenog vremena ili kulture, nego Božje riječi koje se prenose u život i koje nam omogućavaju da živimo poput Krista.

Duh, molitva i karizma

Međutim, takav život je nemoguć bez molitvenog života. Moleći, kršćanin dopušta da ga Bog oblikuje i da sudjeluje, već sada, u životu Trojstva. Iako se mi ne možemo svojim silama uzdići k Bogu, Duh Sveti nam pomaže zauzimajući se za nas. On naše molitve usavršuje i daje nam da postepeno otkrivamo lice Božje. Djelujući u nama, dopušta nam da upoznamo Oca i danomice postajemo sve više ono što smo stvoreni biti. Bog koji je čovjeka stvorio i dao mu svoje zapovijedi, ne želi da čovjek bude rob zakona, nego da živi u slobodi. To ne znači kršenje zapovijedi, niti puko obdržavanje propisa, nego to znači da se ljudski život sastoji od života u Bogu. Taj život se rađa jedino kao plod molitve u koju nas upućuje Duh. Naša ljubav proizlazi ne iz upoznavanja pravila, nego iz otkrivanja Boga zbog čije silne ljubavi želimo vršiti njegove zapovijedi koje su darovane u dobroti. Otkrivajući da je Bog ljubav, otkrivamo da su sve njegove zapovijedi plod neograničene ljubavi. To nas dovodi do želje da tu ljubav želimo uzvratiti, da hoćemo za Boga nešto učiniti ljubeći njega i bližnjega.

Ta se želja ispunja karizmama koje Duh Sveti daje pojedincima u Crkvi. Svakome od nas udijeljen je neki dar kako bi izvršili poslanje u Crkvi. Isti Duh koji vodi Crkvu, vodi i njezine pojedinačne članove. Daruje nam karizme kako bismo u svijetu, na svoj način, svjedočili Božju ljubav. Primljena karizma čini samo početak. Surađujući s Duhom Svetim pozvani smo taj dar njegovati i izgrađivati kako bi urodio stostrukim plodom.

U našem izgubljenom vremenu posebno je dobro znati da nismo prepušteni samima sebi. Pripojeni smo velikom Božjem djelu spasenja čiji aktivni suradnici postajemo.

fra Robert Kavelj, Franjevački vjesnik

Ključne riječi #Duh Sveti #fra Robert Kavelj #Franjevački vjesnik