piše: fra Dragan Bolčić
FOTO: Pixabay
Svaka ljubavna priča započinje pogledom. Nitko nas nije upitao hoće li nam se netko svidjeti. Naše se oči jednostavno privuku. U tuđemu pogledu vide što drugi ne vide. Nađu se u njemu. I sve se u nama promijeni kada nas netko drukčije (po)gleda. Kao da taj pogled prodire u dubinu. Iz toga jednog i neobičnog susreta očiju nastane cijela životna priča.
Rođen sam 21. lipnja 1989. u Mostaru. Moja obitelj je porijeklom iz Čelebića kod Konjica. U tijeku ratnoga vihora u proljeće 1993. prognani smo iz rodnog kraja i svoje utočište pronašli u Međugorju. Danas vjerujem kako je naš dolazak u Međugorje čin Božje providnosti. Gospina blizina obilježila je moj život. Još kao dječaka pokojna baka […]
Evanđelja nas uče da je Isus svijet gledao drukčije. Vidio je ono što drugi nisu vidjeli. U njegovu je pogledu bilo strasti, sućuti, čuđenja i divljenja. Svojim pogledom je ljudima stvarao prostor. Otvarao im je obzore. Neke je njegov pogled obilježio. Dotle da su potpuno promijenili svoj način života.
Ma što je to bilo u njegovu pogledu?! Što se to krilo u njegovim očima? Kako je moguće da jedan pogled unese toliko novosti u nečiji život? U jednome trenutku pozvao je dvanaestoricu apostola. Pozvao je konkretne ljude: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanog Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga (usp. Lk 6, 14-16). Jednostavni (i malčice komplicirani), (ne)obični, (ne)sposobni. Pustio ih je u svoj život. U njegovu su pogledu pronašli dobrodošlicu.
O stvarima je potrebno misliti. Kada o njima ne mislimo, lako ih možemo uzeti zdravo za gotovo. A kada se to dogodi, redovito budemo zakinuti za svu njihovu dubinu i sadržaj. Tako je nekako i s odmorom. Možda zvuči malo neobično, ali odmor je definitivno jedan od suvremenih fenomena koje je potrebno unijeti u mišljenje. […]
Možda nam ova imena ništa ne znače, ali kad pogledamo njihovu osobnost, njihov profil, uvidjet ćemo koliko je njegovo povjerenje prema njima, a preko njih i prema svima nama! U ovom popisu ima izdajica, kolebljivaca, sumnjičavaca, ljudi sklonih predrasudama, emocionalno nestabilnih ljudi sklonih grubosti i nasilju. U njima je vidio što od njih može biti. I ne samo to! Stvarao je preduvjete za rast. Predispozicije da se to i ostvari. Svojim riječima i načinom gledanja na svijet otvarao im je um, srce i nebo. Njegov je pogled bio širok. Učio ih je da ne budu zaokupljeni sobom. Samo u širok pogled ljudi mogu stati. U sitne oči, u sitne mjere nitko ne staje.
Ništa nas ne priječi da u ovaj popis stavimo i svoje ime. Vjerojatno bismo ovaj odlomak o pozivu čitali skroz drukčije. Iskusili bi koliko nam je Bog blizak, što nam govori, kako govori… Jer inače iz svakodnevnog iskustva znamo kad nam se netko braća i kad mu je do nas stalo, mi drukčije gledamo i drukčije slušamo. Tamo gdje čujemo zvuk svoga imena, sve biva drukčije. Tuđe zanimanje za nas u nama otvara nebrojene izvore za koje nismo ni znali da postoje. Pozvani smo. Sa svim što jesmo.
Najljepši trenuci moga života su oni u kojima susretnem istinu koja je protiv mene. Istinu koja mi ne ide u prilog, ali je potrebna za moj život. To je stvarni trenutak goloće, neumoljivi susret sa zbiljom, susret u kojemu se tako lako skinu ljušture prerušavanja. Mogu uložiti puno truda i napora kako bih se prerušio […]
Pročitajmo kakve je ljude Isus pozvao. Nitko ne zove takve. Osim njega. Njegova riječ čini razliku. Baš zato što je stvarna, zbiljska, vječna, istinita, konkretna, nepromjenjiva. U njoj nema mjesta prijevari, laskanju i manipulaciji. Naše riječi teško mijenjaju ljudske živote. Njegove to i danas čine.
