Suznih očiju pošao je u dijasporu, a druga domovina nije mu bila ni Hercegovina, ni Amerika

Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
ijedan zakucan kovčeg.

Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola.

U šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnice
i podignula ploče grobova kao umorne kapke iza besane noći.

Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža iskusnija i ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.

Ova je Provincija nakon prerane smrti fra Ivana Bradvice uistinu veća za jednu ranu, a hrvatska hercegovačka zemlja dublja za jednu raku. Jednako je i njegova rodbina, tako brojna ovdje i u inozemstvu, dublja za jednu neprebolnu ranu zbog fra Ivanove smrti u tuđini. Isto tako je i s konjičkim vjernicima, samostanom i konjičkom crkvom, a usudio bih se reći, i s tolikim međugorskim hodočasnicima, s kojima je Ivan proveo pune četiri godine veoma intenzivnoga svećeničkoga i redovničkoga života.

Dok sam ovih dana smišljao, nakon što sam čuo za fra Ivanovu smrt, pod koji bih moto, pod koju bih misao vodilju sažeo njegov ljudski, redovnički i svećenički život, onda sam se opredijelio za one starozavjetne, iz Gospodinova poziva malome Samuelu, koji je služio kraj Gospodnjeg žrtvenika…

“Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša… Gospodine, pozvao si me, evo me!”

Te je riječi izrekao on kao dječak u svojim rodnim Veljacima, u brojnoj obitelji gdje se uvijek poštivao Božji zakon, nakon što je u sebi osjetio Božji poziv. Te je riječi ponavljao neprestano za svojih sjemenišnih dana, kada ne bijaše u njega kolebanja. Poznavali smo se od rujna godine 1960., kada smo se kao dječaci upoznali u mostarskome samostanu i trebali krenuti u visočko sjemenište. Sudbina nas je još onda povezala u ovu franjevačku zajednicu i obitelj. Tu je riječ izgovorio spremno i u trenutku svoga stupanja u novicijat, prvih i svečanih zavjeta, subđakonata, đakonata, svećeništva, ali i potom, svaki put kad je bio određivan za svoje svećeničke službe na određeno radno mjesto.

“Gospodine, pozvao si me! Evo me!”

Uvijek je nosio u sebi tu spremnost: Odgovoriti pozivu Gospodina koji ga je slao gdje bijaše teško, pa i najteže. Sam je pričao da mu je bilo strahovito teško odlučiti se poći u dijasporu, u Ameriku, kad je čuo vapaj ondašnjega provincijala fra Rufina Šilića o potrebama Hrvata u Americi. Ali je suznih očiju pošao, jer je bio tako velika i meka srca, lak na suzi, sa zaplakanima plakao, s nasmijanima se smijao, smijehom koji mu bijaše uvijek karakterističan. Ta riječ je stajala nad njegovim cijelim životom, s punim pravom možemo ovdje reći, ta riječ stoji i nad njegovom smrću.

Nad njegovim životom stoji ona riječ koju je Gospodin uputio Abrahamu: “Iziđi iz svoje zemlje, svoga zavičaja, zaputi se u daleka prostranstva i budi ondje svjedok moje ljubavi! Budi ondje prognanik među prognanicima, sluga među slugama, rob među hrvatskim robljem u tuđini”.

Teško mu bijaše biti u tuđini bez putovnice, bez domovine, bio je doslovce apatrid. No imao je drugu domovinu, a to bijaše vjera. U vjeri se uvijek osjećao kao kod kuće, ona mu bijaše dom i utjeha. Nikako se nije mogao miriti s nestalom jugom, a u Americi i Kanadi se nije mogao do kraja obiknuti pa je svom dušom čeznuo vratiti se na hrvatsko i hercegovačko tlo. Nije dočekao tu milost da ovdje bude prisutan pokopu svojih roditelja koje je silno ljubio, sinovskom ljubavlju.

Osobu je moguće prepoznati prema onome kako se odnosi prema bitnome u svome životu, a to je kako se odnosi u našem slučaju prema Bogu. A što reći za našega fra Ivana nego jednostavno da mu je bitno, da mu je sve u životu bio Bog. Baštinio je od svojih roditelja iskonsku i istinsku djetinju pobožnost koju je sačuvao do kraja svoga života. Ta ja pobožnost uvijek resila, sve do same smrti u prošlu subotu, kad je pao mrtav s krunicom u ruci. Isusova je poruka u bitnome ne bojati se, imati pouzdanje. Isus govori o vlasima na glavi, o vrapcima na krovu, koji ne padaju bez Očeva znanja.

Potrebno je imati strahovito veliko pouzdanje u Oca, u Boga, i ne vjerovati da je smrt posljednja sila u našemu životu. Tko se ne boji smrti, ne boji se ni ljudi, on započinje živjeti ljudskim životom. Tu se nameće temeljno pitanje Ivanova evanđelja: “Ostajemo li, jesmo li djeca svjetla ili djeca tame, djeca života ili djeca smrti? Vjerujemo li uistinu da smrt nema posljednju riječ u životu, započinjemo li zbilja živjeti ili smo neprestano na uzmaku?”

Naš fra Ivan nikada nije bio pasivni promatrač, već odgovorni i aktivni sudionik i svjedok događaja koji su se oko njega zbivali. Nije se prepuštao slijepoj sudbini, već je uvijek vjerovao Gospodinu koji vodi konce povijesti i života, Crkve i njegova – odnosno našega hrvatskoga naroda.

Doživljavao je i proživljavao tu sreću susreta s Isusom i naš fra Ivan koji je uvijek išao uspravno naprijed, bez životnih kriza u zvanju, tražeći s braćom u Americi nove putove duhovnosti koje je onda pretakao ovdje. Nije mogao izdržati tuđinu, nije podnosio misao da bi mogao završiti svoj život u Americi ili Kanadi. Nakon što je došao u Chicago, tu je bio kapelan nekoliko godina, zatim neko vrijeme u New Yorku da bi onda postao voditeljem misije u Montrealu. Tu je sagradio prekrasnu crkvu s tamošnjim Hrvatima, danonoćno se boreći s protivštinama. Uresio ju je zajedno s našim hrvatskim umjetnikom fra Joakimom-Jakijem Gregovom hrvatskim motivima iznutra i izvana.

Zatim je neko vrijeme proboravio u našemu centru u Norvalu da bi preuzeo župu u Kitcheneru. Tu je mogao provesti lijepe i mirne dane, u uređenoj župi, s prekrasnim vjernicima, u savršenu miru, daleko od graditeljskih zahvata i nesanih noći. Ali je napustio taj mir, da bi se zaputio s tolikima s kojima je sanjao hrvatsku slobodu u Hrvatsku. Vratio se u Hrvatsku za koju je živio.

Tako bijaše s našim fra Ivanom! Slijedio je primjer pokojnoga ministra Šuška i njegove obitelji te mnogih drugih. Našao se na Širokom Brijegu u ratnome vihoru i pomagao zdušno, duhovno i tvarno. Nakon tri godine boravka na Širokom Brijegu, kada bijaše najteže Hrvatima i katolicima u Konjicu, spremno se odazvao vapaju Provincije i zaputio 1. ožujka 1994. zajedno s pokojnim fra Bonom u Konjic. Dobro se sjećam toga prohladnoga jutra u Međugorju, pred španjolskim bataljunom, kada je s putnom torbom u ruci, sjeo u neudobno vojno vozilo, oklopnjak i zaputio se u Konjic gdje je bio svima sve zajedno s fra Bonom.

Godinu i pol dana je izdržao, ali je srce popustilo i na nagovor drugih otišao je u splitsku bolnicu. Bijaše potrebna promjena mjesta pa je dogovorno prihvatio posao u Međugorju zbog izvrsnoga znanja engleskoga, dobroga znanja talijanskoga i razumijevanja francuskoga jezika. Ondje se dokazao kao duhovni vođa, i bit će pamćen po ispovijedima, širokome srcu, ljubavi za čovjeka… I kada je ponovno trebalo ići u Konjic u ožujku 1999., spremno se odazvao.

Radovao se povratku, obnovi samostana i crkve kao malo dijete. Doživjeli smo to svi 1. srpnja 2001., kad smo blagoslovili i otvorili gornji kat samostana. Uvijek se odazivao spremno Gospodinovu pozivu! Upravo prema onoj misli vodilji koju smo gore naveli.

Njegova Kalvarija započinje oko Uskrsa. Najprije krvarenjem loše dijagnoze, početak terapije radijacijom i borba za život. Sanjao je povratak u Konjic, a fra Bonina smrt ga je krajnje bolno pogodila.

Govorio je kako je trebao na jučerašnji dan izići iz bolnice, a smrt ga je pretekla u prošlu subotu. Otišlo je ispred nas u vječnost jedno veliko srce, jedna velika duša, jedan veliki i široki osmijeh. Otišao je svome Gospodinu s kojim se susretao cijeloga života! Fra Ivan je cijeli život išao putem traženja i obraćanja. Molio i boravio s Gospodinom. Bio je u službi braće, u službi jedinstva. Bijaše u službi čovjeka kao sluga, kao pastir, kao otac, kao majka. Bijaše djetinje odan Gospi. Umro je s krunicom u ruci. I vjerujem te ponavljam ono što rekoh gore, da će mu ta krunica biti one ljestve koje će ga odvesti u zagrljaj Oca i Nebeske Majke.

fra Tomislav Pervan, Hrvatski kalendar 2001.

Ključne riječi #fra Ivan Bradvica #fra Tomislav Pervan #Hrvati u Americi