Što znamo o Hrvatima u Turskoj? Bili su vrlo istaknuti diplomati. Jedan od njih organizirao je izgradnju nove turske prijestolnice

Još davno prije nego što su Turci zaposjeli Balkan i dijelove srednje Europe, Hrvati su odlazili u Tursku i tamo kraće ili dulje vrijeme živjeli. To su većinom bili Hrvati mornari, u službi Dubrovačke Republike, zatim Hrvati trgovci i napokon Hrvati u diplomatskim službama nekih europskih zemalja.

Hrvate u većem broju susrećemo u turskoj carevini nakon spajanja Bosne i Hercegovine i ostalih hrvatskih krajeva u silno tursko carstvo (pad Bosne 1463. godine). Od tih vremena pa sve do danas putovanje Hrvata u Tursku postala je obična pojava. No iseljavanje Hrvata, posebno muslimana iz Bosne i Hercegovine, u većim razmjerima počinje u drugoj polovini 19. stoljeća nakon Berlinskog kongresa 1878., kada je tursko carstvo počelo gubiti svoju političku i vojničku nadmoć u Europi.

O Hrvatima u turskoj carevini može se naći puno zanimljivih podataka i važnih dokumenata u turskom državnom arhivu koji su pisani na turskom, arapskom ili perzijskom jeziku.

Kod istraživanja razloga iseljavanja Hrvata u Tursku nalazimo sljedeće zanimljivosti:

1. Nakon zaposjedanja jugoistočne Europe, Turska uprava trebala je sposobne administratore i diplomate koji će znati upravljati novouklopljenim krajevima, čije se pučanstvo razlikovalo od Turaka ne samo po vjeri, nego i po kulturi, jeziku, običajima…

Tako nalazimo Hrvate u Turskoj-staroj carevini kao i u novoj Turskoj republici – kao vrlo istaknute i cijenjene administratore i diplomate: u turskoj carevini jedan od najznačajnijih administratora bijaše Mehmed paša Sokolović te ostali poznati paše i veziri turske carevine.

U Turskoj republici nalazimo vrlo spretnog diplomata Husref Gerede (hrvatsko ime Rizvanbegović-Stočević), turskog ambasadora kod Trećeg Reicha; nakon rata bio je ambasador u Braziliji. Zatim ambasadora Rusen Esrefa koji je nakon rata bio turski ambasador u Grčkoj, a podrijetlom je Hercegovac. Osim njih nalazimo još mnoge druge, a jedan od najboljih administratora i organizatora u Kemalovoj Turskoj bijaše sada pokojni Nevzat Tandogan, kojeg je zbog izvanrednih i pokazanih sposobnosti Kemal postavio za guvernera istanbulskog vijaleta, a kasnije ga premjestio u Ankaru da organizira izgradnju nove turske prijestolnice. Uzelo bi mnogo prostora kada bi ovdje nabrajao sve zaslužne Hrvate u Turskoj, bilo u državnoj administraciji, diplomaciji ili ekonomiji, koji su odigrali, a i danas igraju veliku i vodeću ulogu.

2. U doba razvoja turske carevine naselilo se mnogo Hrvata u velika mjesta i gradove Turske, kao što su Istanbul, Izmir i Brusu, gdje su se posvetili trgovini i ekonomiji. Danas nalazimo u većim mjestima Turske Hrvate koji vode u privredi, industriji, novčarstvu i graditeljstvu.

Turci su bili vrlo dobri vojnici i vojskovođe, ali nisu bili dobri privrednici (slično kao i Rimljani u svoje doba), te je sva privreda Turske došla u ruke Grka, Židova, Talijana, Francuza, Čeha i Hrvata. Danas se noviji naraštaj Turaka napreže svim silama da uđe i preuzme vodeću ulogu u turskoj privredi, jer su uvidjeli da je ekonomska nezavisnost jednog naroda jedan od glavnih preduvjeta za njegovu državnu nezavisnost i samostalnost.

3. Ovaj treći trenutak najzanimljiviji je i najvažniji u razmatranju iseljavanja Hrvata Bosne i Hercegovine u Tursku. Od 1908. do 1909. razdoblje koje se naziva “aneksionom krizom”, kada je Austro-Ugarska monarhija izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine, mnogi muslimani iz Bosne i Hercegovine, a k njima se pridružiše i oni iz Sandžaka i Crne Gore, počeše iseljavati u Tursku, u znak prosvjeda.

Iseljeni muslimani Hrvati nadali su se da će biti naseljeni u plodnim krajevima europske Turske – u Traciji, ali su bili iznenađeni kada su ih turske vlasti počele naseljavati u Malu Aziju, u takozvanu Anatoliju. Mnogi, koji su bili bogatiji, zadržaše se u velikim gradovima, posebno u Istanbulu, te Brusi, Izmiru… te se odadoše većinom trgovini ili pak kupiše velike posjede i predadoše se poljodjeljstvu. Oni pak Hrvati, koji se naseliše po Maloj Aziji, osnovaše negdje cijela sela i gradove s pretežno, ako ne i isključivo, hrvatskim obilježjem naselja.

Tako nalazimo u Maloj Aziji jedan grad Adapazar koji ima oko 30 tisuća stanovnika, a koji je skoro isključivo Hrvatima naseljen. U tome gradu na tržištu, kao i u svim trgovinama, te uredima, možete se poslužiti najčišćim hrvatskim jezikom koji se govori u Bosni, tj. ikavštinom. Kada se prošetate po tržnici, tada ćete čuti skoro isključivo hrvatski razgovor i nekako vam se učini kao da sanjate, jer ne možete vjerovati svojim ušima, da eto u dalekim krajevima Male Azije nalazite gradove gdje se najviše govori s čistom hrvaštinom! Daleko bi me odvelo nabrajati imena Hrvata koji su igrali značajnu ulogu u turskoj privredi, ali ću navesti samo nekoliko njih: braća Čengići, poznati tvorničari kože u Istanbulu, Bičakčić, poznati veletrgovac tekstilnom robom, poznata uvozno-izvozna kuća Muni’b Herceg, zatim cijeli niz dobrostojećih trgovaca u Istanbulu, Brusi, Adapazaru, Karamurselu…

U Ankari – prijestolnici Turske republike, nalazimo Hrvate u raznim zvanjima: kao visoke dužnosnike državnih banaka, tvrtki, u odvjetništvu, među inženjerima i profesorima… Jedna gospođa iz ugledne bosanske obitelji predavaše književnost na sveučilištu u Ankari.

Potomak jedne ugledne stare obitelji iz Bosne – vrlo dražesna gospođa rođena u Turskoj, a školovana u Francuskoj, koja savršeno govori hrvatski, nikada nije zaboravila Bosnu, a njezin suprug, inače porijeklom Bosanac i poznati znanstvenik svjetskog glasa te profesor na sveučilištu u Turskoj, stručnjak je za nuklearnu fiziku, također cijeni domovinu svojih otaca.

U Turskoj na svakom koraku sretnete Hrvate. Počevši od visokih položaja u državnoj službi pa do privatne industrije i trgovine. Zgrada nove pošte u Istanbulu izgrađena je za vrijeme dok glavni ravnatelj pošta bijaše jedan Bosanac. Vrlo moderna i tehnički suvremeno opremljena zgrada.

Kada šetate ulicama Istanbula ili se vozite u tramvaju, nije nikakva rijetkost da čujete hrvatski razgovor. Ako se šetate s prijateljem i s njim razgovarate na hrvatskom, vrlo često vas netko zaustavi, koji će vas lijepo osloviti i zapitati čistim hrvatskim jezikom odakle ste. Na vaše pitanje odakle je on, obično dobivate odgovor da se on rodio u Turskoj, ali da su mu roditelji ili čak preci pred mnogo godina iz Bosne doselili u Tursku.

Mene je prilično iznenadila činjenica da djeca Bosanaca koja su rođena u predjelima Male Azije govore čistim hrvatskim jezikom! Kada usporedimo činjenice sa stanjem koje nalazimo kod Hrvata, koji se doseliše u Ameriku, i čija djeca u većini vrlo slabo ili nikako ne govore hrvatski, moram odati visoko priznanje tim našim Hrvatima u Turskoj, koji iako u često slabijim materijalnim prilikama nego američki Hrvati sačuvaše svoj materinski jezik.

Ipak ima nešto što te Hrvate u Turskoj veže za njihovu lijepu Bosnu i Hercegovinu. U razgovorima s tim ljudima osjećate neku sjetu za livadama, planinama, gorama i rijekama lijepe Bosne i ponosne Hercegovine. Mnogi bi se rado vratili, ali ih zadržava jedno pitanje, na koje im ja nažalost nisam mogao dati pozitivan odgovor. Naime: kada bi se vratili, bi li bili jednakopravni građani u svojoj domovini, imali osim jednakih dužnosti i jednaka prava, ili bi pak i opet bili nazivani “Turcima” i trenirani kao stranci!

Prije nego završim, želim spomenuti sljedeću i vrlo zanimljivu činjenicu:

Iseljivanja 1908. i 1909. godine brojnim su iseljenicima donijela razočaranja. Mnogi su se željeli naseliti u plodnim ravnicama europske Turske, u Traciji, no kada su došli u Tursku, bili su upućivani u krajeve Male Azije (Anatolije), gdje su često harale tropske bolesti i gdje klima za naš svijet nije bila povoljna. Mnogi razočarani vraćali su se u Bosnu, posebno 1910. i 1911., što je poznato kao “povratak muhađžira”. Bosanska vlada najvećim je dijelom financirala te povratnike, izgrađujući im nove male kuće u predgrađima mnogih gradova Bosne, ili davajući im zemlje iz državnog vlasništva.

Imao sam jednog prijatelja, Turčina, koji je kao liječnik radio i istraživao tropske bolesti u poznatom Institutu za tropske bolesti u Hamburgu. Kada je rat izbio, dr. Rifat Bey vratio se u svoju domovinu 1939. te su ga tamošnje vlasti uputile u krajeve Male Azije da istražuje zdravstvene prilike. Kada sam ga upoznao, on je bio u Istanbulu, gdje je radio u Arsenalu turske mornarice. Pričao mi jeda je u provinciji Konia u Maloj Aziji bilo naseljeno 1908. i 1909. oko 19 tisuća obitelji iz Bosne i Hercegovine. Pri završetku svojih istraživanja 1946. on je ustvrdio da od svih tih obitelji u tim krajevima tada je živjelo oko 900 obitelji! Ovom ne treba nikakav komentar.

Turci su bili kroz vjekove poznati kao gostoljubiv narod. U okolici Istanbula postoji jedno naselje koje se zove Arnavut Koj, dakle Arnautsko selo, a koje je danas ispunjeno krasnim vilama i ljetnikovcima.

I nisu samo Hrvati našli utočište u Turskoj, čija bi tolerancija mogla poslužiti kao uzor mnogim europskim malim i velikim “silama”.

dr. I. B. Džinić, Hrvatski katolički kalendar 1961.

Ključne riječi #Hrvati u Turskoj #Hrvatski katolički kalendar #I. B. Džinić