Što se dogodilo Nicku Begichu? Još uvijek nije riješen misterij zrakoplovne nesreće uglednog političara s Aljaske

Najveća savezna država u SAD-u Aljaska nalazi se na krajnjem sjeverozapadu Sjeverne Amerike. Ima 1,530.693 četvornih kilometara i oko 650 tisuća stanovnika, od kojih su 20 posto Eskimi i Indijanci.

Aljaska je odijeljena od drugih 48 kontinentalnih država golemim kanadskim teritorijem. Kroz stotinjak godina, do 1867., gospodar te gotovo puste zemlje na Tihom oceanu i Arktiku bila je carska Rusija, od koje su Aljasku kupile Sjedinjene Države za 7,2 milijuna dolara. Kada je 1896. pronađeno zlato, počeli su stizati novi useljenici u potrazi za bogatstvom, među kojima i Hrvati. Uz mnoge prirodne ljepote, tu je nacionalni park i najviša planina Sjeverne Amerike Mount McKinley, visoka 6194 metra.

Godine 1912. Aljaska je postala posebni teritorij SAD-a, a glavni je grad Juneau. U siječnju 1959. primljena je kao 49. država Sjedinjenih Američkih Država. Prvim guvernerom imenovan je Mike Stepovich (Stjepović), sin hrvatskih useljenika. Stepovich je već u lipnju 1957. postao guverner Aljaska-teritorija. Tako je bio prvi guverner rođen u Aljasci, prvi katolik i prvi američki Hrvat na tom položaju. Američki tjednik Time donio je tim povodom na naslovnoj stranici Stepovichevu sliku, istaknuvši kako je Amerika još uvijek zemlja velikih mogućnosti gdje se od skromnih korijena može uzdići na vrlo važne političke položaje.

U tijeku hrvatskih iseljavanja u Ameriku u 19. i 20. stoljeću useljenici su često birali svoja odredišta prema sličnosti klime u svom kraju u Hrvatskoj. Tako su se Hrvati iz priobalne Hrvatske rado selili u Kaliforniju i susjedne južne i zapadne države. Hrvati iz Like u velikom su broju odlazili u Minnesotu koja ima klimu sličnu onoj u Lici, a naseljavali su se i u drugim planinskim krajevima kao što je Aljaska. Dakako da nije svatko bio za Aljasku, jer su i zemljovid i klima i način života zahtijevali tip useljenika koji podnosi zimu i teške napore. Tajna hrvatskoga useljeničkog uspjeha leži u tome što su tisuće mlađih pojedinaca imali neslomiv pionirski duh i nisu se bojali nikakvih teškoća, napora i žrtava. Mnogi su zbog toga otišli i u Kanadu gdje je klima bila još hladnija od one u američkim državama.

Tipičan primjer neustrašivog i poduzetnog duha bio je hrvatski pionir useljenik u Aljasci Paul Draženovich s kojim sam se godinama dopisivao. Rođen 1891. u Lici, došao je 1911. u Aljasku. Nakon mnogih godina naporna rada stekao je nekoliko rudnika zlata. Poslao mi je u svojim pismima vrlo zanimljive opise života i borbe useljenika, osobito Hrvata iz Like. Slike koje je slao prikazuju ga kao prospektora zlata, opremljena za takve pothvate, sa saonicama i psima. Sve to navodim kako bismo bolje razumjeli život, značenje i tragediju kongresmena Nicka Begicha (Begića).

Hrvati su radili na najtežim i najopasnijim poslovima i mnogi od njih su tu izgubili živote ili su bili teško ozlijeđeni. To su bila vremena kada industrijske tvrtke i razne oblasti nisu isplaćivale nikakve odštete. Zbog toga su, da se donekle osiguraju, Hrvati sami osnivali svoja bratska društva i razne zajednice. U jednom od rudnika u Minnesoti u kojima je radilo mnogo Hrvata, dogodila se tako jedna od brojnih nesreća 5. veljače 1924. Bilo je to u Milfordu. Među 15-ak poginulih Hrvata bio je jedan Hrvatin.

Željezna ruda koju su tu kopali otpremana je brodovima preko Velikih jezera u Pennsylvaniju, gdje su opet u užarenim čeličanama radili i često stradali hrvatski useljenici. Tu je nastala i ona legenda o čeličnom divu, zvanom Joe Magarac. Među takvim useljenicima bili su i Begići i Prpići. Kada su došli tamo nisu ni slutili da će njihovi sinovi u Americi proslaviti ta hrvatska imena i uvesti ih u mnoge američke “Tko je tko”.

Nick Begich se rodio 6. travnja 1932. u mjestu Eveleth, Minnesota. Roditelji Ivan Begić i Ana rođ. Martinić došli su iz Gospića u Hrvatskoj. Ana je stigla 1905., a Ivan 1911. Nick je u Evelethu završio pučku školu, gimnaziju i Eveleth Junior College. Bio je od djetinjstva član Hrvatske bratske zajednice, a godine 1971. i delegat svoga odsjeka na konvenciji HBZ-a u San Franciscu. Uvijek se ponosio svojim hrvatskim porijeklom i u svojoj kasnijoj karijeri rado se družio s Hrvatima i pomagao im koliko je mogao. Po naravi je bio pristojan i srdačan. Eveleth je inače gradić u području Mesabi koje je bogato željeznom rudom. Tu je radilo mnogo Hrvata, pa je Nickov brat Joe Begich dva puta bio izabran za gradonačelnika Eveletha.

Nick Begich je na St. Cloud State Collegeu diplomirao povijest i političke znanosti. Završio je studije za dvije, umjesto četiri godine. Uz to je još cijelo vrijeme radio da bi mogao plaćati svoje školovanje. Na University of Minnesota magistrirao je Education Administration i političke znanosti. Studirao je za doktorat na sveučilištima Colorado i North Dakota.

Predavao je na St. Cloud High School u Evelethu od 1952. do 1956. Godine 1956.vjenčao se s Pegge Jendro. Iste godine su preselili u Aljasku. Tu im se rodilo šestero djece, četvorica sinova i dvije kćeri. On sve to spominje u svojim pismima koja mi je pisao i u političkim oglasima nakon što se dao u politiku. Kao i većina njegovih tadašnjih zemljaka bio je u redovima demokratske stranke.

Na University of Alaska, Anchorage Branch, Begich je honorarno od 1956. do 1968. predavao američku povijest. U isto vrijeme je bio ili obavljao službe: Boys Counselor u Anchorage West High School 1956. – 1957., Director of Student Personnel u Anchorage Independent School Districtu 1957. – 1959., Principal u Fort Richardson School 1959. – 1963., Superintendent of Forth Richardson Schools 1963. – 1968.

U pismu od 21. srpnja 1971. Begich mi je pisao: “Možda je prosvjetna karijera bila najvažnija sastojnica moga života prije 1969., jer 16 sam godina svoga života proveo kao učitelj, savjetnik, ravnatelj i školski nadzornik – četiri godine u Minnesoti i 12 godina u Aljasci”.

Prije nego što je izabran u Kongres Sjedinjenih Američkih Država, Nick Begich je osam godina bio senator u Aljaska State Senate. Najprije je od 1963. do 1967. zastupao District E, golemo područje koje obuhvaća Anchorage, otok Kodiak, poluotok Kenai, Aleutske otoke, Pribiloff otoke sve do blizu kanadske granice; zatim je četiri godine bio vođa manjine. Prve dvije godine u Senatu je radio kao pročelnik Senatskog odbora za zdravstvo, socijalnu skrb i prosvjetu (Chairman of the Senate Health, Welfare and Education Committee), a tijekom osam godina služio je još u odborima za pravosuđe, trgovinu, pravila, mjesnu upravu i financije.

Godine 1969. Demokratska partija ga je imenovala kandidatom za US Congress. Aljaska je tada birala samo jednog kongresmena za zastupnički dom u Washingtonu. Nick Begich je pobijedio na izborima. Na svečanosti polaganja zakletve i preuzimanja dužnosti kongresmena u Washingtonu prisutni su bili i njegovi ponosni roditelji. Američki Hrvati u drugim dijelovima države nisu zadugo znali da je jedan Hrvat kongresmen, iako je on zastupao golemo područje, dvije tisuće milja široko (sjever-jug) i tri tisuće milja dugo (istok-zapad) i s četiri vremenske zone.

Kada je preuzeo dužnost, oko 300 tisuća stanovnika Aljaske imalo je puno potreba, pitanja i očekivanja. O svom poslu Begich mi je tada pisao: “Ja u svom poslu silno uživam”.

Pitanje Aljaska Native Land Claims i mnogi drugi problemi, kao naftovod od sjevernih arktičkih obala do Tihog oceana i veliki prihodi od toga, briga za nove useljenike, odgoj i prosvjeta, pa i sam život u tim hladnim i besputnim područjima – sve je to iziskivalo golemu snagu i sposobnost odvažnog, poduzetnog i neumornog mladog političara Begicha.

Po svojoj izobrazbi, radu i iskustvu kongresmen Begich je prosvjetni radnik, profesor, političar i narodni čovjek koji je potekao iz skromne useljeničke obitelji. Uvijek se ponosio svojim porijeklom. I kao senator u Aljasci i kao njezin predstavnik u Washingtonu radio je jednako za sve svoje sugrađane u tim golemim sjevernim prostorima, gdje se najbrže ili jedino moglo stizati malim zrakoplovima.

U predizbornoj kampanji 1970. Begich se fotografira i predstavlja sa svojom obitelji, sa suprugom Pegge i šestero djece. Pomagali su mu brojni prijatelji, kolege iz prosvjete i bivši studenti. Obećao je biračima integritet i poštenje, brigu za starije osobe, za školstvo, zdravstvo i za sve osobite potrebe Aljaske. Što je obećao, to je kao kongresmen ispunio. Brinuo se za ribare i urođenike, za potrebe posebnog školstva, za prometne veze u državi u kojoj je dotada bilo više zrakoplovnih nego automobilskih nesreća.

Kada sam doznao od jednog slovenskog prijatelja da u Washingtonu živi kongresmen hrvatskog porijekla, odmah sam pisao Begichu. Odgovorio mi je s nekoliko lijepih i sadržajnih pisama u kojima mi je dao svoje biografske podatke.

U to je vrijeme djelovao American Croatian Academic Club u Clevelandu, Ohio, osnovan 1959. godine. Svrha mu je bila širiti objektivnu istinu o Hrvatskoj na znanstven način, osobito održavanjem seminara i simpozija. Predsjednik kluba 1971. bio je dr. Tefko Saračević, profesor na Case Western Reserve Universityju. Na tom sveučilištu je za Dan zahvalnosti u studenom 1971. bila zakazana trodnevna konvencija s temom o hrvatskim iseljavanjima u posljednjih sto godina. Da bi se čulo i domovinsko mišljenje o tim problemima, ACAC je pozvao i četiri profesora iz Zagreba. Glavni govornik na banketu 26. studenog u Sheraton hotelu u Clevelandu trebao je biti kongresmen Nick Begich.

Došlo je međutim do sudbonosnih događaja u Hrvatskoj. Na štrajk hrvatskih sveučilištaraca u studenom 1971. odgovorila je jugosrpska policija brutalnim nasiljem i masovnim zatvaranjima. To je bilo uoči presudnog sastanka u Karađorđevu na kojem će komunisti osuditi cijelo vodstvo pokreta za demokratizaciju u Hrvatskoj, provesti staljinističke čistke, pozatvarati tisuće lidera i ljevice i desnice, ugušiti Hrvatsko proljeće i opet zavesti potpunu diktaturu vlasti iz Beograda. Zbog svega toga bili su spriječeni doći na konvenciju u Cleveland pozvani znanstvenici: Ivan Supek, Anđelko Runjić, Ivo Baučić i Ivan Čizmić. Njihov nedolazak i burni događaji veoma su uzbudili američke Hrvate, osobito vodstvo i članove Američko-hrvatskog akademskog kluba. Konvencija je ipak održana.

Kada je Nick Begich stigao u Cleveland, obaviješten je o događajima u Hrvatskoj i zamoljen da u američkim političkim krugovima učini sve što može da doznaju o najnovijem valu progona. On je sve osvojio svojom pristojnošću i jasnim stavom prema događajima u SFRJ. U svom značajnom govoru na banketu istaknuo je svoju ljubav prema Aljaski i Americi i spremnost pomoći Hrvatskoj. U izjavi tiskanoj u Congressional Record, službenom glasilu Kongresa, od 16. prosinca 1971. (str. 1359), Begich ističe kako je bio vrlo impresioniran na konvenciji i banketu ACAC-a u Clevelandu. On osuđuje postupak jugo-vlasti što su onemogućile četvorici hrvatskih znanstvenika doći u Ameriku i na konvenciju. Odobrava službenu izjavu-prosvjed kojom vodstvo ACAC-a i prisutni na seminaru, među kojima su bili predstavnici nekoliko desetaka američkih sveučilišta i ustanova, osuđuju jugoslavenske progone u Hrvatskoj. Cijeli tekst prosvjeda uvršten je u Congressiona Record. Tu Begich u svom popratnom tekstu spominje da je na seminaru bilo oko 250 sudionika od kojih su mnogi zastupali razna sveučilišta i ustanove. Taj dokument je bio prvi u nizu mnogih kasnijih koji su osudili gaženje “Hrvatskoga proljeća”.

Cijelo to vrijeme Begich je bio u vezi s mnogima od nas, ostao je lojalan prijatelj i dosljedno podržavao hrvatsku borbu za samostalnost. U to vrijeme sam o njemu napisao nekoliko članaka u raznim hrvatskim novinama u Americi i Kanadi i upoznao ih tko je Begich i u čemu pomaže. Treba imati na umu da je u to doba službena američka politika zagovarala opstanak Jugoslavije unatoč njenom teroru nad nesrpskim narodima i punim zatvorima političkih zatvorenika. Neki krugovi u Washingtonu držali su Tita svojim saveznikom i bilo je veoma nepopularno kritizirati SFRJ i Broza. Zanimljivo je i to da je nakon sjednice u Karađorđevu 1. prosinca 1971. veći dio američkih medija ignorirao burne događaje u SFRJ, teške progone i masovna zatvaranja Hrvata. Tek nakon nekoliko tjedana događaji u SFRJ prisilili su važnije novine, radio-postaje i TV kanale da počnu izvještavati i raspravljati o kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Kongresmen iz Aljaske Nick Begich, branitelj i zagovornik jednakosti svih američkih građana, ta je prava postojano zagovarao u Washingtonu i za Hrvatsku i njen potlačeni narod iz kojega su došli u Ameriku njegov otac i majka.

U tim teškim vremenima za domovinske i iseljene Hrvate Begich se opet javlja u Congressional Record 24. veljače 1972. i govori o glavnoj godišnjoj skupštini Hrvatske Akademije Amerike, održanoj 29. siječnja u New Yorku. Na temelju podataka sadržanih u deklaraciji Akademije, Begich je odlučno osudio stanje u Jugoslaviji u kojoj je beogradska vlast, pod izlikom da se bori protiv “hrvatskog nacionalizma” i “pokvarenog zapadnog liberalizma”, nametnula hrvatskom narodu staljinistički jaram. Tisuće su u Hrvatskoj postale žrtve partijske čistke i stotine poslane na robiju. U deklaraciji se brane prava hrvatskoga sveučilišta, Matice Hrvatske, profesora i studenata i cijelog hrvatskog naroda.

Zahvaljujući zauzimanju Nicka Begicha, deklaracija Hrvatske Akademije Amerike, u kojoj se apelira i na američke ustanove i narod da pomognu hrvatskom narodu, ušla je u Congressional Record 24. veljače 1972. i time dobila službeno značenje i široki publicitet.

“Ali povijest nas uči da se politička pitanja ne mogu trajno riješiti tlačenjem, terorom i gušenjem osnovnih ljudskih prava. Naprotiv, takve metode vode u nove sukobe i svjetsko ih je mnijenje osudilo. Hrvatski narod, kao i sve druge nacije, ima neotuđivo pravo na svoje nacionalno samoodređenje i državnost, što mu je priznato i sadašnjim jugoslavenskim ustavom, ali je Hrvatskomu narodu u stvarnosti zanijekano. Policijski teror i pritisci samo će ojačati otpor hrvatskoga naroda i njegovu čvrstu odlučnost da ostvari svoju legitimnu nacionalnu nezavisnost”.

Begichu je u izbornoj kampanji puno pomagala i njegova supruga Pegge. Iako su imali malu i brojnu djecu, ona je kroz osam godina pohađala University of Alaska u Anchorage. Završivši studij 1967., predavala je u školi u Eagle Riveru. Pomagala je Nicku i u izbornoj kampanji 1972. za ponovni izbor u Kongres u Washingtonu. Tada je došao da mu pomogne i kongresni kolega i prijatelj Hale Boggs iz Louisiane, koji je 26 godina bio u Kongresu. Kao vođa većine Boggs je u to vrijeme bio jedna od najutjecajnijih osoba u političkom vodstvu Amerike.

Datuma 16. listopada 1972. Begich i Boggs su poletjeli malim dvomotornim zrakoplovom Cessna 310 iz Anchoragea za Juneau, odakle je Boggs trebao odletjeti za Washington. Pilot zrakoplova bio je Don Jonz, a s kongresmenima je letio i Begichev asistent Russel Brown. Preko visokih planina i pod opasnim vremenskim uvjetima trebalo je preletjeti 580 milja. Let normalno traje oko dva i pol sata. Zrakoplov međutim nije nikada stigao na odredište. S njim su nestali i putnici.

Vojne i civilne vlasti poduzele su sve da ih pronađu u ledenim planinama, u moru ili negdje na divljoj obali. Unatoč svim naporima i najmodernijim potražnim sredstvima, nije bilo ni traga izgubljenom zrakoplovu i putnicima. Ni FBI, ni druge službe i zauzeti tražitelji nisu nikada pronašli što se dogodilo sa zrakoplovom i putnicima. Još o dvadesetoj godišnjici tragedije pisale su novine u Anchorageu o zagonetnom nestanku kongresmena Begicha i Boggsa. Neriješeni misterij muči obitelj Begich do dana današnjega.

Na izborima održanim u listopadu 1992., dakle nakon zrakoplovne nesreće i njegova nestanka, Begich je ipak dobio 60 posto glasova i ponovno izabran u US House of Representatives. Kada je poslije toga Demokratska stranka imenovala drugog kandidata – iako se očekivalo da udovica Begich naslijedi svoga supruga – njihov novi kandidat je izgubio izbore. Pegge Begich se kasnije natjecala za Kongres, godine 1984. i 1986., ali nije uspjela. Na Memorial Day god. 1986. otvoren je Begich-Boggs Visitor Center u Girdwoodu u Aljasci. U izgradnju centra uloženo je osam milijuna dolara. Otvorile su ga službeno udovice Begich i Boggs. Godine 1994. Pegge Begich se vratila u svoju rodnu Minnesotu.

U epilogu ovog povijesnog prikaza trebam dodati da sam uspostavio vezu s dr. Nickom Begichem, najstarijim sinom pok. kongresmena Begicha. On me je odmah nazvao i poslao mi dragocjene podatke i izvore. Nick Begić ml. je i sam prominentan političar, nakladnik (Earthpulse Press) i humanitarni djelatnik. Autor je nekoliko knjiga i brojnih rasprava. Godine 1998. natjecao se za guvernera Aljaske.

U lipnju 1999. dr. Nick Begich mi je pisao: “Moja obitelj je dinamična i svaki je od nas priznat zbog naše predanosti javnoj službi i odgovornoj vlasti. Moji roditelji i bake i djedovi snažno su utjecali na svakog od nas pri oblikovanju naše budućnost. Povijesni korijeni naše obitelji izvor su ponosa i potpora u našem nastojanju da u svijetu oko sebe stvaramo pozitivne promjene”.

Ove značajne riječi pomoći će nam shvatiti važnost i veličinu američkog Hrvata, kongresmena Nicka Begicha i njegove obitelji. Njegovi roditelji su došli iz Hrvatske i naučili ga teško raditi i voljeti Ameriku kako su stoljećima voljeli Hrvatsku. S istim srcem i duhom on je prihvatio i zavolio najmlađu državu Aljasku i služeći joj neumorno za nju položio život. Što je primio od roditelja, to je sa suprugom Pegge prenosio na svoju djecu. Zato je i 27 godina nakon svoje tragične smrti ostao u živom sjećanju svoje velike obitelji, svojih prijatelja u Aljasci i tisuća Američkih Hrvata.

Jure Prpić
Hrvatski kalendar 2000.

Ključne riječi #Hrvati na Aljasci #Jure Prpić #Nick Begich