Stjepan se vratio u Hrvatsku: Tko nikada nije bio stranac, ne zna što znači biti doma, među svojima

Profesor filozofije Stjepan Blažević, koji još nikada nije bio u prilici raditi u struci, rođen u Argentini, povratnik u Hrvatsku, pripremio je neke pedagoško-didaktičke materijale koji se mogu koristiti u nastavi filozofije i etike…

Kada i gdje počinje Vaša životna priča? Gdje su Vaši hrvatski korijeni?

Moja životna priča počinje u Buenos Airesu. Djedovi i bake bili su Hrvati koji su silom nesretnih prilika i opasnosti emigrirali nakon Drugoga svjetskog rata. Baka Irena tada je imala samo 16 godina te joj bilo rečeno da će se za samo dva tjedna vratiti doma. Prošlo je gotovo 50 godina od tih „dvaju tjedana“. U međuvremenu Blaževići, Šarići, Tadići i Kutleše gradili su svoj život u velikodušnoj Argentini koja je primala sve migrante i izbjeglice. Argentina im je omogućila slobodu, školovanje i mogućnosti rada za bolje sutra. Moja uža obitelj dala je Argentini 36 građana. Od svih njih čak se osam vratilo u Hrvatsku! Čim se Hrvatska osamostalila, roditelji i cijela naša hrvatska zajednica angažirali su se vezano uz postupak priznavanja Hrvatske u inozemstvu. Otac je već 1990. otputovao u Hrvatsku te je redovito dolazio i odlazio dok se nismo svi 1993. „vratili“ u Hrvatsku: Franjo (Francek), Miriam (poznata kao Beba), sestra Ana i ja. Kasnije smo nekoliko godina živjeli u Čileu jer je otac dobio čast (i cijela obitelj) predstavljati voljenu Hrvatsku kao veleposlanik Republike Hrvatske u Čileu, Peruu i Boliviji, da bismo se napokon vratili u Zagreb gdje sam završio srednju školu, a kasnije fakultet. Sretan sam u domovini, a srećom imam ih dvije: Argentinu i Hrvatsku!

Odlučili ste živjeti i raditi u Hrvatskoj. Kakve prednosti, a koje mane vidite u tome?

Postoji jedna anegdota vrijedna spomena. Imao sam šest godina, bila je 1990., te jednu večer, nakon jela, tata i mama ozbiljno su nam pristupili i upitali nas bismo li htjeli živjeti u Hrvatskoj, zemlji naših predaka koja je sada slobodna i nezavisna. Sestra je skoro dvije godine mlađa pa kada sam čuo pitanje brzo sam pogledao u nju i onda još brže natrag prema roditeljima upitavši ih bi li oni htjeli tamo živjeti. Oni su se pogledali te rekli: “Da!” Brže-bolje sam u sestrino i moje ime rekao da bismo mi isto htjeli živjeti u Hrvatskoj (da nas ne bi slučajno ostavili! ha-ha-ha). Tako sam „odlučio“ živjeti u Hrvatskoj, gdje nas je ostatak rodbine i obitelji prihvatio i dočekao kao vlastiti rod, što uistinu bijasmo i jesmo. Ali da, i kao odrastao čovjek odlučio sam ostati jer nakon života na dva kontinenta i tri države spoznao sam da bih samo bio doma u Argentini ili Hrvatskoj te da ne bih nikada više htio biti stranac. Čovjek se uz mnogo truda posvuda može snaći, ali rodni kraj, kultura i obitelj samo je tamo gdje zapravo jest. U našem slučaju, to se nalazi samo na dva mjesta naše zemaljske kugle: u Zagrebu i Buenos Airesu. Što se tiče prednosti i mana, na koje mane mislite (smijeh)? Ograničenja, izazovi i problemi dakako postoje, nije lako, ali živimo na svome i imamo priliku graditi državu i društvo koje sanjamo. Tko nije bio stranac, migrant, ni ne zna što znači biti doma, među svojima. Prednosti su mnogostruke, ali ni izazova ne manjka. Europa prednjači u zajednici naroda i društva, međunarodne suradnje i jedinstva, ali je stara i nedostaje joj mlade krvi, životnog elana i čak malo inata da hrabro korača naprijed, prema budućnosti. Sve u svemu, nema dvojbe da je naš životni standard i kvaliteta života u gornjoj četvrtini svih država svijeta pa ako želimo više, samo moramo zajedno i pametno raditi, institucionalno sazrijeti i težiti svojim idealima i dugoročnom boljitku.

Kako sve to prihvaća Vaša obitelj?

Znate, sada je puno lakše. Živimo u globalnom svijetu gdje nam tehnologija omogućava razgovor, slike, videopozive… Prije trideset godina puno je toga bilo drukčije. Minuta telefonskog razgovora koštala je pet dolara ili čak više, putovanja zrakoplovom nisu bila tako česta i pristupačna pa je održavanje obiteljskog kontakta bilo zapravo temeljeno na pismima i slanju pokoje fotografije. Elektronička pošta, Skype, a sada WhatsApp potpuno su promijenili naš život omogućivši nam da živimo zajedno iako nas deset tisuća kilometara razdvaja. Imam 21 bratića i sestrične (1. koljeno) te održavamo kontakt prema volji i interesu. S nekima da, s nekima ne. Dobro znamo da nam tehnologija puno omogućava, što ne znači da je svi koristimo, odnosno nužna je volja i ljubav, trud i vrijeme da se odnosi održe i grade, da se čestitaju rođendani, da se ispričaju važna iskustva, nedaće i veselja. Roditelji su mi, hvala Bogu, dobro, relativno zdravi i aktivni, zaokupljeni prekrasnom unučadi, djecom moje sestre: Nadiom, Leom i Kiarom. Veliko je veselje biti zajedno.

Čime se bavi Vaša tvrtka?

Prije svega, tvrtka nije moja (smiješak). Riječ je o regionalnoj španjolskoj (katalonskoj) agenciji koja pokriva jugoistok Europe i brine se o ulaganjima, vanjskoj trgovini i suradnji u području inovacija, ponajprije među malim i srednjim katalonskim poduzećima i tvrtkama u regiji. Svaki tjedan ili mjesec riječ je o drugom projektu i sektoru; od poljoprivrede do željeznica, od farmaceutske industrije do kozmetike i najrazličnijih europskih projekata suradnje među zemljama članicama. Doista, nikad nisam imao bolji posao! Pun izazova, dinamike i prilike da pridonosim svojim znanjima i vještinama poslovnim dogovorima i razmjenama. Dakako, materinski španjolski jezik i kasnije priučeni engleski ključni su za moj posao te, vjerovali ili ne, i hrvatski jako dobro dođe kad poslujete u Sloveniji, Srbiji, Bosni, Bugarskoj, Makedoniji i ostalim državama u regiji.     

Imate li kakav prijedlog za poboljšanje poslovanja?

Što se tiče prijedloga za poboljšanje poslovanja – i općenito života – u Lijepoj Našoj, imam ih, usudio bi se reći, nemali broj. Ali srž istih je u posvećenome profesionalnom radu. Ako se svake godine, odnosno svakih pet godina možemo pohvaliti vidljivim i značajnim rezultatima našeg angažmana i truda, onda smo na dobrom putu! Ako ne možemo, odnosno rezultata nema i zapravo propada ono dobro koje smo imali, onda poslovanje treba temeljito analizirati i korjenito promijeniti jer ako ne gradimo, rušimo. Što se ne razvija, propada. Primjera izvrsnosti ima na pretek te nas ništa ne koči da naučimo od drugih i od najrazvijenijih država svijeta. Međutim, jasno je kao dan, da pusto kopiranje nije rješenje, da zakoni i društvo moraju saživjeti te da za bolju Hrvatsku trebamo bolje i angažiranije građane, Hrvate 21. stoljeća, pune inicijative i pameti da zajedno radimo za bolje danas, za bolje sutra.

Koji su Vaši životni interesi, hobiji?

Posljednjih nekoliko godina najviše planinarim i pokušavam pisati. Što se tiče planinarenja, nedavno sam krenuo i na tečaj planinarskog vodiča te se veselim skorašnjoj mogućnosti približavanja planinarskih ljepota i druženja s drugim ljudima. Što se tiče pisanja, a propros mojih prijedloga i ideja, već nekoliko godina povremeno pišem kratke kolumne za portal “Hrvatska danas” gdje komentiram aktualne teme i analiziram neka svoja opažanja, zamisli, ideje i iskustva. Tako su nastale dvije knjige („12 pisama“ i „Wanted“) i jedna audioverzija tog uvoda/udžbenika u filozofiju. I tako, uz druženje s prijateljima i s užom i širom rodbinom, radosno koristim svoje slobodno vrijeme.

Što biste poručili svojim vršnjacima?

Ne znam jesam li možda premlad – ili možda prestar – da išta poručim svojim vršnjacima, ipak smo mi sada u punini snage. Poručio bih – učite od mladih i od starih. Uključite sve, svakoga. Imajte i čuvajte žar u očima i duši, inicijativu i neke svoje ideale za koje vrijedi živjeti. Pazite na bližnje, gajite odnose i posvetite se onim stvarima i projektima koji su vam bitni. Nemojte se previše bojati. Svakako dobro razmislite, raspitajte se i odlučite. Konstantno učite. Činite od svog života, našeg društva i naše Hrvatske bolje mjesto na zemlji! 

Ljerka Galic, Hrvatska matica iseljenika 

Ključne riječi #povratnici u Hrvatsku #Stjepan Blažević #život u Argentini