Danas ti je rođendan
FOTO: Hrvatski etnički institut
Kada razgovarate s tisućama ljudi onda vam samo neki ostanu u trajnijem sjećanju. Jedan od njih je John Aranza koji je rođen i živi u Chicagu. Gospodin srednjih 80-ih godina, poznajemo se skoro dva desetljeća.
Životni put jedne drage gospođe kao da je ispisao dio mučne povijesti hrvatskog naroda. Tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća kao da su pisale povijest u životu jedne osobe. Rat, neizvjesnost, pogibije, nestanci, ubojstva, loše vijesti, sakrivanja, tajna dopisivanja, tiha molitva, smrt najbližih, nestanak oca, smrt majke, odlazak u najdalji svijet, ponovni počeci… Sve […]
Njegov otac je ovdje došao iz Kaštela početkom 20. stoljeća. Dok sam skupljao građu ze neke projekte, John je sa mnom podijelio brojna pisma. Na upit što je to, odgovorio mi je: “Ovo su djed i baka pisali mom ocu od 1909. pa nadalje…”
Cijela povijest može se ispisati iz ovakvih arhiva. Povijest jednog naroda i stanja duša te ljubavi koja bi se mogla mjeriti dubinom oceana, a mudrost daljinom od domovine. Mudrost i ljubav ovdje su zajedno prisutni.
Prvo pismo je od majke Marije iz travnja 1909. godine. U nastavku ga prenosimo u cijelosti…
“Nakon neopisivih misli i briga 29. ožujka primili smo tvoje željeno pismo. Sve smo dobro razumjeli, a tvoje zdravlje nas najviše veseli. Kod nas je sviju do danas sve isto. Ufam se da su ti svi naši savjeti koje si sa sobom tamo odnio, dobrodošli i neka si se sjetio ‘što će reći majka’. Koliko otac, toliko i majka, želimo znati kako je tebi, to nam češće piši.
Jesi li u svemu zadovoljan? Je li ti trudan posao, je li velika strogost? Kako ti je spavanje, jelo i piće, sve nam piši. Je li ti vjerno društvo, ideš li još u školu? Molimo te na sve nam upite odgovori. Voliš li još da si otišao tamo ili da si doma ostao? Je li te ikad što snašlo ili zaboljelo? Sve piši.
Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]
Nemoj se čuditi moj Ivane da smo za sve ovo željni znati, uzrok tome tebi je jako poznat, sama ljubav na to potiče. Dokle si kod nas bio, svaki mig tvog oka smo pazili i nadgledali, a sada je za mene već predugo vrijeme, prošlo je 20 mjeseci da te ne vidim te na sve uvijek mislim. O ovome bi završila pisati jer mi srce ne dopušta.
Ovdje je već dva mjeseca prgavo vrijeme, osobito kiša, malo se u polju uradilo. Evo danas je 4. travnja – Cvjetnica, bura od jučer nije prestala, tako je velika hladnoća da se svijet boji smrzavanja pupoljaka.
Jakov (brat) će se uslikati, netom mu poslovi malo olakšaju te ćemo ti poslati. To je i moja namjera bila, prije nego ide u vojsku, da se uslika, bit će ti ugodna njegova slika.
Dojma je velika narasla, malo manja od mene, Ane slabo ide u visinu. Piši koliko si ti centimetara visok, neka znam koliko si narastao. Toni Mirkin je otišao u Ameriku kod barba Mate, mislim da će već bit došao. Otpratio ga je barba Frane do Genove.
Ovo si se danas ti rodio, po danima, danas ti je rođendan. Čini mi se da te sad vidim, kako sam te nazad 18 godina vidila. Babi na rukama. Sve o vama vaša majka dobro znade pa nekad i pati, trpi i šuti.. A ja sam, tužna, rano mlada moju milu majku izgubila koja bi se sjećala mog rodnog dana.
Evo moj Ivane, počela sam ti pisati na 4. travnja, a završavam tri dana poslije jer drukčije nisam mogla.
Prali smo vunu i evo je danas sušim. Ispuhala me bura pa me cijelo tijelo boli. Sad ti svi skupa čestitamo uskrsni blagdan, živio sretno i zadovoljno. Piši radiš li, ako ne radiš, nemoj se ništa bojati, znaš gdje je stari kraj.
Znaj da ima već sedam mjeseci da se ne zna za dva Markičina sina, moguće da su ostali pod tunelom, stoga ako si za njih čuo štogod, piši jer su im ovdje mater i sestra. Oni su bili u mjestu zvanom Rizona.
Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]
Sad primi mnoge pozdrave od svih redomice, osobito od svojih brižnih, ljubaznih, a mogla bi nadodati i nezadovoljnih roditelja”.
