Slobodni narodi imaju opoziciju, a neslobodni emigraciju

Nekada se govorilo da ono što nije napisano u povijesnim knjigama da se to i nije ni dogodilo. Latinska “verba volant, scripta manent” (dosta slobodan prijevod: “riječi odlijeću, napisano ostaje”) nije baš u potpunosti točna, jer u svakoj kulturi mnogo toga “ostaje”, ponešto dugujemo usmenoj predaji, živu svjedočenju. Danas bi se reklo i da ono što priopćajna sredstva nisu prenijela, a posebno ono što nije bilo na televiziji da se, na izvjestan način, i nije dogodilo, bez obzira koliko neki događaji u životu neke osobe, neke skupine ljudi, ili nekog naroda bili od posebnog značaja. Posebno ljudi koji su bili prisiljeni na bilo koji način iz bilo kojih razloga napustiti rodnu grudu i naći se na tuđištu, predstavljaju svojevrsni niz događanja od kojih bi se nerijetko mogao splesti zanimljiv roman, bez trunke mitomanije.

Ukratko, kao što se danas kaže da se nešto nije ni dogodilo ako nije našlo potvrdu među televizijskim vijestima, možda će se za do pedeset ili stotinu godina isto tako reći da se ono “što nije bilo digitalizirano” zapravo nije ni dogodilo, odnosno da je palo u zaborav, dakle da je to nemoguće izvući u životno ozračje.

Politolozi su odavno primijetili da slobodni narodi imaju opoziciju, a neslobodni emigraciju. Dok je u komunističkoj strahovladi (što nikako nije fraza nego izraz za okrutnu stvarnost) kojoj je bio predugo podvrgnut hrvatski narod neslobodna neslužbena opozicija ili bolje rečeno unutrašnja emigracija bila prisiljena na šutnju, Hrvati koji su se našli, iz bilo kojih razloga izvan svoje matične zemlje, nikako nisu šutjeli niti ih je itko mogao prisiliti na to. Istina nailazili su na podvale i poteškoće pa će nam danas biti teško shvatljivo da je u demokratskoj Francuskoj, u Parizu, fizički uništen, i to u tiskari, cijeli jedan broj “Hrvatske revije”, pod optužbom da je njezin urednik bio “ustaški izjeglica”. Istina, kasnije se Francuska ispričala, ali taj nemili događaj ostaje kao sramota jednog vremena.

Nekoliko godina kasnije, prema pisanju glasila “Hrvatski glasnik u Švedskoj/Kroatisk Invandersr Tidnng” (svibanj-kolovoz 1980), koji je izdavao “Hrvatski savez u Švedskoj”, opisuje kako je jedna knjižnica odbila hrvatske knjige koje je objavila “Hrvatska revija”, a među njima su i eseji Bogdana Radice “Sredozemni povratak”. No Hrvati izvan Hrvatske, boreći se “za gorki kruh tuđine”, uspjeli su ostvariti mnogo toga na raznim područjima ljudske djelatnosti. I mnogo toga je zabilježeno, a nažalost mnogo toga je i danas nepoznato u Hrvatskoj, usprkos činjenici da je sada domovina slobodna, da nema nikakvih razloga da se u bilo kojem pogledu izbjegavaju hrvatska humanistička, znanstvena, umjetnička, sportska ili bilo koja druga dostignuća.

Nije nepoznato da su, na primjer, svi hrvatski nobelovci većinu života proveli izvan Hrvatske, da je izvan Lijepe Naše bilo među ljudima hrvatskih korijena i oskarovaca, vrhunskih znanstvenika, likovnih umjetnika, dramaturga i književnika, političara i državnika.

Danas bi bilo nemoguće objektivno proučavati bilo koji aspekt hrvatskog kulturnog i duhovnog života bez uvida u publikacije kao što su “Danica”, “Hrvatski Glas”, “Nova Hrvatska”, “Poruka Slobodne Hrvatske”, “Studia Croatica”, “Zajedničar”, “Journal of Croatian Studies”, “Cahiers croates”, “Kroatische Berichte”…

U slobodnom svijetu Hrvati su se organizirali na različite načine, od župnih zajednica i profesionalnih do zavičajnih udruženja, ostavljali su na raznim mjestima zapisnike, dopise, proteste, čestitke, pa i kojekakvu dokumentaciju. Dosta je toga, u svakom slučaju previše, otišlo u nepovrat. Smjene naraštaja, prodaja domova i kuća, preseljenje… Sve su to uzroci što su tisuće i tisuće vrijednih stvari i dokumenata jednostavno uništeni.

U tomu pogledu zaista treba naglasiti kako je Hrvatski etnički institut u Chicagu među najsvjetlijim pojavama koje su Hrvati ostvarili i naslijedili izvan Hrvatske, posebno na sjevernoameričkom kontinentu.

I nije nam mogla stići ljepša vijest od toga Instituta i o tom Institutu nego da je u tijeku digitalizacija svih materijala koji se nalaze u tom bogatom domu hrvatske kulture i duhovnosti. Svaki put kad bismo se našli okruženi tom bogatom dokumentacijom, tim plodovima srca i uma tolikih hrvatskih kćeri i sinova koje i koji su u svoja ostvarenja unosili najbolje što su imali, razmišljasmo kako bi to bilo izvanredno dobro da svi Hrvati, bez obzira živjeli u domovini ili bilo gdje, imaju pristup tom bogatom gradivu.

Mlade Hrvatice i Hrvate koji se budu bavili različitim aspektima života, nada i ostvarenja Hrvata izvan Hrvatske, posebno na američkom kontinentu, imat će sve te materijale pri ruci, bolje rečeno na dohvatu prstiju. Digitus – prst.

Ključne riječi #Hrvatski etnički institut #tiskovine u dijaspori #Vinko Grubišić