U dijaspori 42 godine
FOTO: Hrvatski etnički institut
Poznati hrvatski franjevac Zvonko Mandurić preminuo je u ponedjeljak 21. prosinca 1970. u Chicagu. Rođen je 22. lipnja 1898. u Čitluku kod Posušja, u uglednoj katoličkoj obitelji koja je imala 16-ero djece.
Rijetko je koji suradnik “Veritasa” toliko volio Zagreb, a najmanje je u njemu živio. Bio je kozmopolit, vjerojatno i protiv svoje volje. Rođen za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Makedoniji, odrastao zatim u Zagrebu, odgojen literarno u Beogradu, obrazovan teološki u Rimu, franjevački živio u Chicagu, da bi posljednje godine proveo u Hercegovini, gdje je na […]
Osnovnu školu završio je u Posušju 1911. Iste godine došao je na Široki Brijeg i kao pitomac Franjevačkog sjemeništa upisao gimnaziju. Dana 10. svibnja 1916. stupio je u Franjevački red na Humcu kod Ljubuškog i svoje krsno ime Ivan zamijenio s redovničkim fra Zvonko. Nakon završenog novicijata vratio se na Široki Brijeg, gdje je nastavio i završio gimnaziju 1920. Zatim je došao u Mostar i tamo je završio prvu godinu bogoslovije koju je nastavio u Njemačkoj, ostavši u toj zemlji dvije godine. Za svećenika je zaređen 14. srpnja 1923. u Mostaru. Nakon ređenja otišao je u Fribourg u Švicarsku i tamo je završio četvrtu godinu bogoslovije.
Kao mladomisnik vratio se 1924. iz Švicarske i otišao u Tomislavgrad za župnog pomoćnika. Na ovoj prostranoj župi radio je dvije godine kao pomoćnik, a zatim je premješten za župnog pomoćnika u Mostar, gdje je služio jednu godinu. Nakon toga imenovan je župnikom u Blagaju kod Mostara. U to vrijeme mnogi naši mladi ljudi odlazili su u Kanadu, jer su gospodarske i političke prilike u zemlji bile loše, a useljavanje u Sjedinjene Američke Države bilo je vrlo ograničeno. Da barem donekle iziđe u susret vjerskim potrebama hrvatskih iseljenika u Kanadi, starješinstvo hercegovačke franjevačke Provincije poslalo je 1928. fra Zvonka u Kanadu za misionara.
Obilazio je razne prostrane kanadske pokrajine i hrvatska naselja, propovijedao riječ Božju, dijelio sakramente, tješio, bodrio i obnašao službu dobroga pastira. Već sljedeće godine zavladala je velika gospodarska kriza kada su mnogi radnici u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama ostali bez posla i sredstava za život, a dvije godine fra Zvonko ih je obilazio i s njima dijelio njihovu tešku sudbinu, nemajući ni sam ni stana, ni crkve, ni najpotrebnijih sredstava za život. On je bio prvi hrvatski svećenik koji je obnašao pionirski i dušobrižnički posao u Kanadi.
U svibnju 1930. prešao je iz Kanade u Sjedinjene Američke Države i imenovan je župnikom tek osnovane hrvatske župe sv. Augustina u West Allisu kod Milwaukeeja, u državi Wisconsin. Tamo je proveo četiri godine najteže ekonomske krize u novijoj američkoj povijesti. Ipak, s narodom je podigao skromni župni stan i privremenu crkvicu u podrumu koji je kasnije služio kao crkvena dvorana. Zbog njegove skromnosti, pristupačnosti, vesele naravi i društvenosti, župljani su ga odmah zavoljeli. Uza sve gospodarske poteškoće mala je župa bila kao jedna skladna obitelj. Svi su bili složni i upirali oči u bolju i sretniju budućnost.
Fra Ferdinand Skoko rođen je 12. rujna 1907. u hrvatskoj obitelji u hercegovačkom mjestu Grab. Odrastao je u vjernoj, katoličkoj kući svojih roditelja. Rano je poželio posvetiti život Bogu, širenju Kristova Evanđelja i dobrobiti svojeg hrvatskoga naroda. Znao je da to može ostvariti u svećeničkom zvanju pa je stupio u Franjevački red mostarske provincije i […]
Sredinom ljeta 1934. fra Zvonko je premješten na američki daleki zapad u Portland, u državi Oregon, za hrvatskog dušobrižnika u ovoj hrvatskoj naseobini, gdje je ostao godinu i pol dana služeći svom hrvatskom narodu i obnašajući službu župnog pomoćnika u američkoj župi sv. Patricija. Tamo je otvorio školu za hrvatsku djecu koju je učio govoriti i čitati hrvatski jezik, pjevati hrvatske pjesme i hrvatsku povijest. Veliki broj mališana tamo je, ne samo čuo prvi put hrvatsku pjesmu, nego i o prošlosti svojih predaka. Djeca su dolazila u školu jer su voljela fra Zvonka i njegovu veselu narav.
Krajem veljače 1936. napustio je Portland, budući da su ga starješine stavile za župnika na hrvatsku župu sv. Ćirila i Metoda u New Yorku. U ovom modernom američkom Babilonu fra Zvonko je 14 godina sam služio tisuće hrvatskog naroda rasijanog po New Yorku i okolici. Nije štedio sebe, nego je tražio izgubljene ovce i nastojao ih dovesti natrag u ovčinjak Božji. Kada je izabran za župnika bile su teške ekonomske prilike u zemlji i župi, a ni vjerske prilike nisu bile na nekoj zavidnoj visini. Svojim finim taktom, strpljivošću i lijepim primjerom, brojne pojedince i obitelji, koji su se bili udaljili od crkve ili župe, doveo je natrag u hrvatsku crkvu.
Tijekom blagoslova kuća o svetkovini Tri kralja, nekad je po dva mjeseca išao naokolo blagoslivljati kuće, upoznajući se s narodom i narodnim vjerskim te obiteljskim potrebama i problemima. Nakon Drugog svjetskog rata mnogim je hrvatskim izbjeglicama pronašao stan ili posao. Mnogi su kod njega odsjedali na kraće ili dulje vrijeme, i s njim dijelili njegov skromni dnevni život.
Odredbom svojih starješina fra Zvonko je 1950. napustio New York i došao za župnika na hrvatsku župu Presvetog Srca Isusova u Milwaukee, gdje je ostao pet godina. Tu župu nastojao je osloboditi duga i dovesti časne sestre, u čemu je i uspio. Nakon velegradske buke u New Yorku tamo se osjećao ugodnije. Međutim, ovaj ugodni život i raspoloženje nisu dugo potrajali. U proljeće 1955. starješine su ga imenovale gvardijanom u hrvatskom samostanu sv. Ante u Chicagu. Na toj dužnosti ostao je tri godine i svojim dobrim redovničkim životom uvijek je svima davao dobar primjer.
Dana 26. ožujka 1979. u Pensacoli u Floridi u 83. godini života preminuo je fra Špiro Andrijanić. Bio je radin čovjek, visokih sposobnosti i zanimljivog značaja. Iako već u poodmaklim godinama života, bio je uspravan kao bor i impozantna izgleda. Već dugo godina trpio je od šećerne bolesti i slabog vida. Ali uza sve to, […]
U veljači 1958. imenovan je župnikom hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu, gdje je ostao samo dvije godine, da bi nakon kratkog odmora u samostanu u Chicagu ponovno otišao za župnika u New York. Iako već u poodmaklim godinama, fra Zvonko je rado pošao na ovu župu, gdje je prije proveo velik dio svoga života i dao mnogo od sebe. Njegovo je uživanje bilo biti s malim narodom, s njime dijeliti vesele i tužne trenutke te za njega učiniti sve što je u njegovoj moći. On je uživao u duhovnoj pastvi, da bi narodu mogao pripovijedati riječ Božju i biti mu pri ruci u svim njegovim duhovnim potrebama.
Njegovo posljednje župnikovanje bilo je dosta kratko. Starješine su ga stavile ponovno 1964. za gvardijana u Chicagu. U tri godine fra Zvonko je uzorno obnašao dužnost samostanskog starješine. Iako nije kroz to vrijeme bio vezan radom ni dužnošću ni za kakvu župu, redovito je posjećivao sve hrvatske vjerske, narodne i društvene priredbe u Chicagu i okolici. Teško da je prošla i jedna od priredbi, a da se na njoj nije vidjelo i fra Zvonka kojeg je narod uvijek veselo pozdravljao, jer ga je volio vidjeti u svojoj sredini.
Posljednjih nekoliko godina počele su bolesti. Imao je visok tlak krvi, slabo kolanje krvi i šećernu bolest. Prema liječničkom savjetu, živio je na strogoj dijeti. Zdravlje mu je oronulo i jako je smršavio. Nije se ni na što tužio, nego je kao i prije redovito obnašao sve svoje dužnosti: svako jutro išao je 15 milja daleko držati svetu misu, dok je svake nedjelje govorio dvije mise u američkim župnim crkvama.
Posljednji dan svog života održao je također dvije mise i došao je na banket u sv. Jeronima u Chicagu koji je župa pripremila nakon dovršenih radova na obnovi crkve. Tijekom banketa počeo je osjećati da mu noge trnu i u njima nestaje život. Doveden je kući, a njegova subraća okupila su se oko njega. Govorio im je da ne osjeća nikakve bolove, ali da osjeća kako ga život ostavlja. U 9 sati prevezen je u bolnicu. U tri sata ujutro ispustio je svoju plemenitu dušu i preselio u vječnost bez bolovanja i bolova. Živio je mirno i spokojno cijeli svoj život koji mu se mirno ugasio poput voštanice.
Dok je uvelo jesensko lišće naglo padalo sa stabala po čikaškim parkovima i uz ulice i aleje, ugasio se nečujno jedan plodan, koristan i svetački život. Zauvijek je zaklopio oči zaslužni hrvatski franjevac, skromni sin poniznog sv. Franje, uzorni svećenik i žarki hrvatski rodoljub – dr. fra Oton Knezović. Ostavio je ovaj svijet dosta neočekivano. […]
Fra Zvonko Mandurić bio je uzoran redovnik i svećenik koji je dao 42 godine svog svećeničkog života i rada za svoju hrvatsku iseljenu braću. Svojim dobrim primjerom stekao je mnoštvo iskrenih prijatelja gdje god je služio. Njegovu tijelu bila laka američka zemlja, a njegovoj plemenitoj duši neka svijetli vječna svjetlost!
fra Ljubo Čuvalo, Hrvatski katolički kalendar, 1972.
