Sjećanja Stanka Šušnjare: ‘Partizani mi nisu dopustili da odem na očev grob’

Stanko Šušnjara rođen je 3. studenog 1934. u dalmatinskom (patničkom) mjestu Vrpolje. Otac mu je Filip Šušnjara (rođ. 1911./Vrpolje) i majka Matija rođ. Voloder (rođ. 1911./Tijarici). U obitelji od troje djece Stanko je najstariji, a ima i dvije sestre: Anđu ud. Tokić (1937.) i Milu ud. Peša (1940.).

Sjećanje na rano djetinjstvo

Prvi dani moga sjećanja na djetinjstvo bijahu 1941. godine. Moj pokojni otac i njegova dvojica prijatelja Marko Bilonić i Mate Bilonić zvani Mike (tako smo ga zvali jer je godinama bio u Americi), često su išli na planinu Kamešnicu gdje su vodili volove i krave na ispašu, jer tamo bijaše dobre hrane za stoku.

Otac me jednom poveo na tu planinu. Nisam znao zašto. Majka mi je kasnije pričala da sam bio dosta boležljiv pa me možda zato vodio budući da je tamo puno bolji zrak. Uskoro me više ništa nije boljelo. Na toj planini su napravili jednu malu kućicu od suhog zida koju su pokrili jelovim granama i travom kako da bi se zaštitili od kiše. Sjećam se da je tamo dolazilo dosta ljudi iz Tijarice. Imali su puno ovaca. Muzli su mlijeko i pravili sir. Sjećam se da su mi svakog jutra ti ljudi iz Tijarice donijeli dobar komad ovčjeg sira. To je svakodnevno bio moj doručak.

Posebno se sjećam jednog čovjeka koji se zvao Miše Soptin. Sjećam se te godine 1941. u lipnju i srpnju kada su se već počeli pojavljivati partizani i dolaziti kod nas u planinu. Onda su im jadni ljudi morali davati svoje najbolje ovce. Sjećam se kako su se ljudi počeli dogovarati da im neće ništa dati kada sljedeći put dođu. Ti naši ljudi, posebno iz Tijarice, bili su stasiti, mladi i snažni… Sjećam se posebno Jure Sablića. Bio je momak, negdje 23 ili 24 godine star, koji se dogovarao s drugima da napadnu partizane kada sljedeći put dođu. Ali nažalost, dogodilo se suprotno. Neki od njih su otišli u partizane i ti isti ljudi kasnije su bili glavne poluge u cetinskom kraju, iako su bili polupismeni ili nepismeni. Tako naprimjer, taj Jure Sablić godinama je bio predsjednik kotara u Sinju.

Tijekom pada Sinja u partizanske ruke zarobljeno je puno ljudi iz Vrpolja i drugih sela. Mnogi su odvezeni na Vrdovo i pobijeni. Bilo bi ih pobijeno još više da nije bilo tog Jure Sablića koji je govorio da puste te ljude koji nisu ništa krivi jer ih je sve poznavao. Tako su neki bili i spašeni. Sva njegova djeca bila su dobro zbrinuta, školovana i nisu morala lutati po tuđini kao što sam morao ja i mnogi od nas koji nisu bili podobni tom režimu. Zato nam se to i danas događa što nam se događa jer su ti isti ljudi na istim položajima u državnim strukturama i svi u svojim rukama imaju državne tvrtke i medije, kao i prije.

Nažalost, komunisti su mogli imati sve, mi ništa. I danas neki od nas mogu reći svu istinu, a neki se i dalje boje ili ne žele. Mnogi i danas kažu da su ono bila „zlatna vremena“. Dobro znam kako neki razmišljaju jer sam u domovini Hrvatskoj bio od 1990. do 2018. više od 30 puta. I dolazio sam u dodir s puno ljudi različitih uvjerenja i pojedini su me provocirali na različite načine. Kad god sam bio s nekim u društvu odmah su počeli govoriti protiv Hrvatske demokratske zajednice i Tuđmana jer su znali tko sam i što sam. To se nije događalo prvih desetak godinama kada sam dolazio. Tada su se lijepili uza me, a kasnije su samo podvili rep i nestali. Tu se može primijeniti ona stara: „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!“

Nažalost, velika je većina takva, uz čast iznimkama. Ima ljudi koji su bili komunističkih uvjerenja i prihvatili su svoju domovinu Hrvatsku. Ja takve poštujem, barem su progledali i vidjeli istinu!

Godine 1942. partizani su obitelj Šušnjara istjerali iz njihove kuće: majku, dvije sestre i Stanka. Otac Filip bio je u hrvatskoj vojsci, u domobranima i ustašama. Većina ljudi iz Vrpolja bila je u hrvatskoj vojsci, u domobranima. Odmah nakon proglašenja hrvatske države, partizani su zauzeli Vrpolje i proglasili tzv. slobodni teritorij. Budući da je otac Filip bio u domobranima (u Trilju na tzv. žici), obitelj je protjerana. Pola sela je također bilo istjerano.

Majka i troje djece smješteni su kod dobre obitelji Čalo u Bradariću kod Trilja. Oni su bili očevi prijatelji. Otac te obitelji također je bio u domobranima. Tamo su ostali oko godinu i pol do dvije godine. Jedne noći majka i dvije sestre vratili su se u Vrpolje, a otac nije dao Stanku da ide. Bojao se da mu sina ne ubiju. Tako je sin Stanko ostao s njim u maloj vojarni u Trilju.

Sjećam se da sam išao na kazan za hranu s drugim vojnicima. Tu je bilo samo 15-ak vojnika. Bio sam jedino dijete. Početkom 1943. došao sam u tu vojarnu. Sjećam se odlazaka na Cetinu, hvatanja pastrve, itd… U međuvremenu, partizani su došli u našu kuću i oduzeli nam sve: tri vola, kravu, magare, konja, 80-ak ovaca… Uzeli su i brašno i sve žito što smo imali. Mog djeda Šimuna Šušnjaru otjerali su u Rudu gdje je bila njihova komanda. Did je bio plave kose, imao je velike brkove. Odličan karakter. Tamo su ga mučili, ispitivali, čupali mu brkove… Kada je to moj otac doznao, zarobio je neke u Trilju i uvjetovao partizane da ga puste. Tako je i bilo.

Smrt oca

Partizani su napali na Petrovdan, na blagdan lokalnog patrona, 29. lipnja 1944. Dan prije, da bi me zaštitio, otac me odveo u jednu obitelj. Te iste noći, domobrani su se povukli prema Sv. Petru na Gardun iznad Trilja. Moj otac i gospodin Ćalo (zvani Ćito) ubijeni su u noći uoči Petrovdana. Ne znam zašto se otac nije povukao na Gardun s ostalim vojnicima.

Kada sam se ujutro probudio u toj kući gdje me otac smjestio, partizani su ušli s puškama. Prije toga su bacili bombu, rekli su da je to neka prskalica za zastrašivanje. Pitali su ženu jesu li sva djeca njezina. Ona je odgovorila da jesu. Pitali su je gdje joj je suprug, na što je ona odgovorila da ne zna, da je otišao. Nakon nekog vremena partizani su otišli.

U toj kući bilo je troje djece i ja četvrti. To isto jutro oko 10 sati došao je u kuću čovjek kojeg su zvali „Zagrepčanin“. Također je bio domobran. Sjećam se da je bio samo u kratkim gaćicama, kao da ga sada vidim. Bio je sav plav, modar… On mi je rekao da je moj otac mrtav, da se utopio.

Zapovjednik domobranskog puka bio je neki Mazalin (kasnije sam čitajući razne izvore doznao da je surađivao s partizanima). Sve je to bilo sumnjivo. Ja sam plakao. Jako sam plakao. Gospođa kod koje sam bio dala mi je torbicu koju je otac ostavio za mene. Uzeo sam je i otišao sam. Prešao sam preko Cetine. Na splavu mi je pomogao neki Krešo. Krenuo sam pješice kući u Vrpolje. Daljina je oko 10-ak kilometara.

Išao sam preko brda, ne cestom. Sjećam se da je Strmen dolac bio pun partizana. Kada sam išao uz brdo pucali su za mnom iz mitraljeza. Mislim da su me htjeli samo zaplašiti. Došao sam u selo Čačvina. I tamo su bili sve partizani. Međutim, naišao sam na tri dobre žene. Ja sam cijelim putem plakao. One su bile jako dobre. Pratile su me oko jedan kilometar do mjesta odakle sam s brda mogao vidjeti svoje Vrpolje. Njihovo prezime je bilo Žuljević. Stalno sam plakao.

I sada kada se sjeti toga, Stanko je u suzama. Majka ga je dočekala i pitala što mu je…

Ja sam joj rekao da je ćaća ubijen. Pala je u nesvijest. Oko pet dana bila je u komi, u lošem stanju. Sestre su plakale. Bilo je strašno. Moj dobri susjed Andrija Šušnjara, sjećam se, stavljao je majci obloge i pomagao nam je. On se iz Slavonije vratio u Vrpolje. Sve to bijaše na Petrovdan.

Nakon pet dana nađeno je tijelo mog oca blizu jedne mlinice (Voloderove mlinice) na Cetini, blizu mjesta Blisko. Netko nam je javio, tako smo doznali. Međutim, partizani nisu dopustili da se tijelo pokopa u Vrpolju. Onda je preko nekih rođaka otac pokopan u Trilju, u groblju Sv. Mihovila, u grobnicu rođaka Stipana Šušnjare. Netko od rođaka ga je pokopao. Nama nisu dopustili ići!

Prvi put sam išao na očev grob kada je rat završio. Sjećam se crno-bijelih kockica na njegovu posljednjem počivalištu. I danas je tako. Molili smo vlasti 1946., 1947. i 1948. godine da tijelo prevezemo u Vrpolje, ali nam nisu dopustili. Tek 1973. kada sam već bio u Americi poslali su nam neko pismo da ga možemo prenijeti. Ali tada je to već bilo kasno i nemoguće. Dosta je ljudi pokopano u istu grobnicu. Kosti pokojnika bile su u pomiješane. Naravno, oni su to sve znali.

Već krajem 1945. Ujedinjeni Narodi počeli su slati neku pomoć. Nešto od te pomoći stiglo je i do Vrpolja. Ali to su dobivali samo oni koji su bili bliski vlasti. Moja majka i ja nismo ništa dobili jer smo bili na „drugoj strani”. Sjećam se, bila je otvorena neka tzv. „zadruga“ (dućan) gdje se moglo nešto kupiti, tko je imao dinara i točkica (tako su zvali neke bonove) koje su dijelili opet samo svojima. Budući da nismo imali dinara, a za bonove nismo bili podobni, nismo mogli ništa ni kupiti. Neki dinar sam jedino dobio kada sam sjekao drva u svojoj ogradi i nešto prodavao.

Sjećam se kako sam išao u Split kupiti kruha. Digao bih se u pola noći, vreću pod ruku i na Kukuzovac na tzv. Rezu za Split. Rezu smo zvali mali vlak (uski kolosijek) koji je vozio Split-Sinj. A Kukuzovac (brdo iznad Sinja) daleko je od Vrpolja negdje 20 kilometara. I kada dođeš u Split čekaš za kruh. I upravo kada si došao na red, kažu nema više. Onda čekaš do sutra ujutro da si prvi na redu. Nekad se dogodilo da nema ni sutra, pa kad kupiš onda opet na Rezu do Kukuzovca. Od Kukuzovca vreću kruha na leđa i 20 kilometara do doma. I tako je bilo puno puta.

Sutra objavljujemo drugi od sedam dijelova sjećanja Stanka Šušnjare…

Ključne riječi #Hrvati u Americi #planina Kamešnica #Stanko Šušnjara