Sjećam se svećenika kojemu vozač autobusa nije htio stati. Don Božo bi mu dobacio: “Ajde, ajde, nećeš dugo”. I onda bi se autobus pokvario. Od tada su mu uvijek stajali

Ovo je drugi dio sjećanja Stanka Šušnjare na djeda Šimuna, dane nakon rata, školovanje, odlazak u Slavoniju i Istru, povratak doma pa opet na put…

Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje…

Did Šimun

Did je bio zanimljiv čovjek. Bio je u Americi početkom 20. stoljeća. Rođen je otprilike 1882. U Chicagu i Joliet došli su on i njegova dva brata Bože i Luka. Sestre Kata, Šima i Luca ostale su doma (kasnije udane Kata Vrgoč, Šima Burić i Luca Kozina). Njih sve tri doživjele su više od 100 godina života.

Did je bio najstariji u obitelji. Bio je vjeran čovjek. Od riječi! On se jedini od braće vratio u domovinu. Naime, imao je curu Anđu (Lišnić) u Vrpolju. Javili su mu da se neki drugi vrte oko njegove djevojke i da je hoće uzeti. Did Šimun se odmah spakirao i vratio u svoje Vrpolje i oženio Anđu. S njom je imao trojicu sinova. Njegova dva brata ostala su u Chicagu. Luka se nije ženio. Stradao je u prometnoj nesreći 1953. godine. Bože je imao obitelj. Oženio je Hrvaticu, Anu iz Delnica. Imao je šestoricu sinova.

Did Šimun umro je 1953. kada i brat mu Luka. Preminuo je u Vrpolju. Baba Anđa je umrla puno ranije. Stanka je odgojila prababa Jaka, Šimunova majka. Ona je doživjela 105 godina.

Dakle u kući smo živjeli: mama, sestre did i ja. Baba ja umrla ranije, a prababa 1941. godine. Baba je umrla kada sam ja imao dvije godine. Tako su mi govorili. Sjećam se da sam razbio pijat koji je did donio iz Amerike. Rekli su mi da ja baba tad bila živa, ali ja se ne sjećam. Bilo je tada u selu dosta udovica s nekoliko djece. S didom sam išao kopati, orati, obrađivati zemlju… To nas je spasilo. Skrivali smo žito, ječam, kukuruz u zemlju, u trapove kako partizani ne bi pronašli. Trapovi su većinom bili otkriveni, osim našega. Dobro smo ga sakrili. Oni su nas spasili i nakon rata da bismo imali kruha. Bilo je to vrijeme gladi.

Dalmatinski partizani nisu bili neki tzv. antifašisti. Oni nisu znali što to znači, nego su se otišli u šumu boriti svoju kuću, za svoj dom, za svoju obitelj protiv omraženih Talijana jer su znali kakva su zla imali s njima kroz dugi niz godina. Ali to su Tito i komunisti iskoristili u svoju korist kako su se borili za uspostavu Jugoslavije, a na veliku štetu Hrvatske i hrvatskog naroda. Hrvatska vojska pak: domobrani i ustaše borili su se za svoju domovinu i opstanak hrvatskog naroda na svojim tisućljetnim ognjištima. Nikada nisu osvajali tuđe. Samo su se borili za svoje.

Nakon rata

Sjećam se 1945. godine! Bilo je masovnih uhićenja u Sinju i okolici. Svi iz Vrpolja koji su bili u domobranima ili ustašama manje više su pobijeni (neki u Sinju, neki na Bleiburgu ili negdje drugdje). Dvojica Bilonića, Martin i Ivan, Jurini sinovi, te Ivan i Luka Bionić, Jakov i Ivan Bilonić, Ante Bilonić, Petar Šušnjara, od moje supruge dva ujaka ubijena na Kninu: Petar i Jure Šušnjara. Tomislav Šušnjara zvani Tonko, itd. Božo Šušnjara vratio se živ, ali bio je toliko izmučen da je nakon mjesec dana preminuo. Samo u mom selu ubijeno ih je oko 36.

U Cetinskoj krajini: Vrpolje, Košute i Otok većinom su bili hrvatski. I zato su nakon rata progonjeni. Ostala mjesta većinom su bila partizanska: Grab, Udovičići, Jabuka, Vedrine, Sinj, Glavice, Gala, Trilj, Čaporice… Vjerujem da su tome dosta ili najviše bili krivi Rimski ugovori. Sjećam se kako je na mostu u Trilju bila granica talijanske i hrvatske zone. Zato je velika većina otišla u partizane.

Školovanje

U školu sam pošao tek u proljeće 1946. godine. Prije toga nije bilo nikakve prigode ići u školu! Učiteljica je bila neka Katica, velika partizanka iz Garduna. Do polaska u školu već sam znao nešto čitati i brojeve. Učiteljica je bila nepismena. Učila nas je samo partizanska kola. Ona je ostala s nama oko godinu i pol dana i nije nas mogla zaustaviti da idemo na vjeronauk. Onda su doveli nekog Srbina iz Niša. Ime mu je bilo Miloš. Tukao nas je. On je također bio oko godinu i pol dana. Nakon njega je došao neki Štulac iz Vivodine. On je bio najgori. On je još više zabranjivao odlazak na vjeronauk. Čak je došao u crkvu vidjeti tko je tamo i tako je provocirao dok ga jednoga dana svećenik don Pavao Vuković nije fizički izbacio iz crkve. Naravno, po svećenika je odmah došla Udba, pokupila ga i odvela u Split na ispitivanje. Kasnije su ga pustili.

Sjećam se navečer kada bi se ljudi skupljali u nečijoj kući i kada bi pričali o vremenima rata, da bi uvijek netko od ukućana išao vani vidjeti imali li koga okolo kuće tko prisluškuje. Takvih je uvijek bilo.

Nije bilo zgrade škole. U školu smo išli u privatnu kuću Josipa Bilonića. Vjerojatno zato što je njegova kuća bila najveća i bila je jedna prostorija u koju nas je moglo stati najviše. Njegova dva brata partizani su ubili.

Iz djetinjstva se sjećam i svećenika don Bože koji je tada služio u Vrpolju. Sjećam se kada bi on čekao autobus, vozač ne bi htio stati da ga uzme. Don Božo bi rekao: “Ajde, ajde, nećeš dugo”. I tako je većinom i bilo. Autobus bi se pokvario i stao bi. I onda su don Boži uvijek stajali. On se nije bojao nikoga. Dolazili su mu ljudi iz drugih mjesta na molitvu. Bio je duhovan čovjek. Jure Lišnić je svjedok njegove dobrote.

Te godine 1946. – 1948. bile su mučne. Bile su velike suše. Nije bilo vode. Išli smo na Kamešnicu čuvati stoku. Sjećam se kako su odrasli spuštali mene u jame iz kojih sam čupao snijeg koji smo topili na suncu za stoku.

Odlazak u Slavoniju

Godine 1948. moja rodica Pavica Kozina me povela u Slavoniju na berbu kukuruza. Ima sam samo 14 godina i zato me nisu htjeli primiti. A ja sam želio raditi! Budući da mi nisu dopustili raditi ona me odvela kod strica Bože Šušnjare u Vrbanju kod Vinkovaca. On je također bio u domobranima. Bio je ranjen u obje noge. Bio je u bolnici i tako je preživio. Imao je petero djece. Tamo sam bio oko dva mjeseca. Onda me on poslao u Osijek rođaku Ivanu Šušnjari. Ivan je imao gostionicu. Stric me doveo i ostavio kod njega. Nije znao što će sa mnom! Ja sam mu pomagao. Bio sam malo konobar za šankom. Vidio je da hoću raditi, ali da nemam dosta škole. Išao sam tako u školu učiti i u gostionicu raditi.

U Osijeku se nalazila šećerana. Rođak Ivan je uspio za mene dobiti posao u šećerani. Radio sam noćnu smjenu, od 10 sati navečer do 6 ujutro. Kada sam došao doma spavao sam možda dvije ure i onda išao u školu, pa iz škole u gostionicu. I tako: škola-gostionica-šećerana. Tako to bijaše oko tri godine. Tamo sam završio i školu za konobara. Ostao sam u Osijeku do Božića 1952. godine. Mater mi je uvijek pisala pisma i govorila: „Dođi sinko kući!“

Za Božić sam išao doma prvi put nakon četiri godine. Taj rođak Ivan bio je odličan čovjek. Spakirao mi je puno hrane da ponesem kući. Išao sam vlakom od Osijeka do Zagreba, onda do Splita. Međutim, vlak je stao negdje na Zrmanji jer je veliki snijeg zavalio. Nije mogao dalje. Izvukli su nas do Gračaca. Tamo smo četiri dana spavali u nekoj školi. Pojeli smo svu hranu koju sam ja nosio. Onda su nas vratili u Sunju, pa na Bihać, Bosnu i kući sam stigao ne za Božić, niti za Novu godinu, nego i nakon Nove godine. Put je trajao desetak dana. Naravno, bilo je puno emocija. Puno suza! Opet sam bio doma.

Odlazak u Istru

U proljeće 1953. preko Frane Vrgoča otišao sam u Rijeku. Nisam imao nikakve dokumente. Ništa! Tamo su mi napravili putovnicu i osobnu kartu. Išao sam raditi u Mirnu kod Umaga. Tamo sam izdavao alat radnicima u nekoj tvrtki. Tamo je bila zona A i zona B prema Italiji. Radio sam oko dva mjeseca.

Jednog dana braća Pavić iz Podhuma kod Livna ponudili su mi da idem preko granice. Pristao sam. Stigli smo u Trst. Onda su nas prebacili u logor San Sabba. Tamo sam bio tri dana. Zgadilo mi se. Život je bio loš. Tučnjava, kriminal, kaos, i sve loše stvari. Jedne večeri sam pješice otišao u Mirnu. Nitko nije znao gdje sam bio! Kada su me pitali rekao sam im da sam bio s nekim curama. Nastavio sam raditi isti posao. Braća Pavići u međuvremenu su ostali u Trstu, a kasnije su uspjeli otići za Kanadu gdje i danas žive.

Nakon što je zona A pripala Italiji, nakon UN rezolucije 8. listopada 1953., više nismo mogli raditi. Svaki dan smo išli na demonstracije. Sve mi se to smučilo. Mislio sam da će opet početi rat. Odlučio sam otići! Opet na put! Otišao sam autobusom do Buje, pa sam planirao iz Buja za Rijeku. Ali nije bilo autobusa do Rijeke, tako da sam se uputio pješice (300 kilometara). Nešto pješice, nešto stopom. Nakon tri dana stigao sam u Rijeku. Onda brodom za Split. I konačno sam stigao doma.

Povratak doma pa opet na put

Bio sam doma oko mjesec dana, ali znao sam da trebam nekako pomagati obitelj, tražiti posao… Tako su dobri ljudi Jozo i Mirko Bilonić htjeli mi pomoći i ponudili mi da idemo raditi na otok Vis. Jozo i Mirko svaki su imali šestero ili sedmero djece. Morali su hraniti obitelj. I otišao sam s njima na Vis. Sve što sam zarađivao, davao sam majci. Pomagao. Slao novac. Morao je netko hraniti obitelj u tim teškim vremenima.

Na Vis sam stigao negdje oko Božića 1953. Tamo smo postavljali betonske stupove za struju. Živjeli smo u obitelji kod koje smo unajmljivali sobu. Tamo sam radio oko godinu dana. Sjećam se da smo teško razumjeli domaće ljude zbog njihova dijalekta.

Tada, dok sam bio na Visu, moj dragi did Šimun je umro. Nitko mi nije javio. Nije bilo telefona, struje… Mama nije htjela pisati jer je znala koliko sam volio dida i koliko sam mu bio blizak. Zbog toga se bojala za mene. Tako da nisam bio na didovu sprovodu. Do danas to ne mogu prežaliti, jer on mi je bio i otac i did. Tek kada sam kasnije došao doma doznao sam za njegovu smrt. Bio sam ljut na majku i sestre jer mi nisu javili. Did je umro na Veliki petak 1954. (16. travnja 1954).

Sutra objavljujemo treći od sedam dijelova sjećanja Stanka Šušnjare…

Ključne riječi #Did Šimun #Hrvati u Chicagu #Stanko Šušnjara