Samo Zagreb i Ljubljana, među 12 europskih gradova, nemaju spomenik žrtvama komunizma! Ali ima Ottawa u Kanadi…

U Ottawi je svečano otvoren ovih dana nacionalni „Spomenik žrtvama komunizma – Kanada, zemlja utočišta“, podignut u reprezentativnom Vrtu provincija i teritorija u središtu kanadskoga glavnoga grada u znak sjećanja na milijune ljudi koji su patili ili stradali pod opresivnim režimima iz cijelog svijeta.

Spomenik žrtvama komunizma oblikovao je Raffov tim za dizajn, uprizorujući memoriju kao dinamičan dnevni kalendar koji je osmišljen kako bi privukao posjetitelje, sjećajući se trenutaka patnje i nepravde, ali i kao mjesto utjehe te zahvalnosti. Više od četiri tisuće brončanih šipki raspoređeno je duž 365 vitkih stupova, od kojih svaki zrcali po jedinstvenome kutu sunce, svakog sata i svakog dana tijekom cijele godine. Spomenik je podijeljen u sredini na zimskom solsticiju, najtamnijem danu godine, pozivajući posjetitelje da prođu kroz metaforičko putovanje iliti “Luk sjećanja” oblikovan kao katarzični put središnjeg dijela spomeničkog kompleksa, to jest kao imaginarni put od tame i ugnjetavanja do svjetla i slobode!

Unatoč snijegu i hladnoći, svečanoj ceremoniji je 12. prosinca 2024. prisustvovalo više od stotinu uglednih ličnosti, među kojima su bili vladini dužnosnici, predstavnici diplomatskog zbora akreditirani u Kanadi s raznih meridijana te zastupnici lokalnih vlasti, predvođeni glavnim aktivistima iz organizacije Tribute to Liberty kao i dizajnerskim timom spomeničkog kompleksa iz Paul Raff Studia te predstavnicima pogođenih zajednica.

Podizanje „Spomenika žrtvama komunizma – Kanada, zemlja utočišta“, čiju je izgradnju inicirala neprofitna i humanitarna kanadska udruga Tribute to Liberty (2019.), simbolizira čin dubokog pijeteta mnogobrojnim stradalnicima i progonjenim mučenicima komunističkih režima, među kojima su i žrtve hrvatske nacionalnosti. Važnost podizanja takvoga spomenika u glavnome gradu sjeverno-američke države koja je nesebično pružila utočište izbjeglicama koji su u strahu za goli život bježali od tiranskih režima matičnih im zemalja – jasno pokazuje podatak o približno osam milijuna živućih državljana Kanade koji su potomci upravo tih žrtava komunizma, smatraju u kanadskoj Vladi koja je sufinancirala polovicu iznosa izgradnje ovog spomeničkog kompleksa.

Odolijevajući brojnim izazovima s kojima se ovaj memorijalni projekt susreo, bilo je dirljivo osjetiti sinergiju u zajedničkim naporima među pogođenim zajednicama s višedesetljetnom kanadskom adresom, čiji su predstavnici utemeljili Upravni odbor Tribute to Liberty (TTL), koji je predvodio ovaj jedinstveni pothvat na sjeverno-američkome kontinentu. Članovi odbora za izgradnju spomenika su Teresa Berezowski (poljska zajednica), Christina Dang (vijetnamska zajednica), Ivan Grbešić (hrvatska zajednica), Paul Grod (ukrajinski zajednica), Marcus Kolga (estonska zajednica), Byon Gil Suh zvani Ron Suh (korejska zajednica) i Robert Tmej (češka zajednica). Blagajnica je bila Alide Forstmanis iz latvijske zajednice, dok je predsjednik Upravnog odbora TTL-a Ludwik Klimkowski iz poljske zajednice.

Hrvatska zajednica u Kanadi snažno je podržala i financijski poduprla izgradnju spomenika te je u tu svrhu donirala više od 55 tisuća kanadskih dolara. Na temelju sporazuma sklopljenog između Vlade Republike Hrvatske i Kanadsko-hrvatske gospodarske komore, Vlada Republike Hrvatske donirala je 25 tisuća dolara za ovo spomen-obilježje, pa je slijedom te činjenice ime „Republika Hrvatska“ ugravirano na prednjoj strani spomen obilježja uz oznaku imena „Hrvatske župe i zajednica Kanade“, što svjedoči o obilatom prilogu naše hrvatske zajednice, kao i svim ostalim donatorima čiji su prilozi uključeni u ovaj memorijalni pothvat.

„Od srca zahvaljujemo svima koji su doprinijeli na bilo koji način i omogućili da ovo spomen obilježje postane stvarnost. Iako predstoji još mnogo posla kako bi se finalizirali svi umjetnički elementi spomenika, uključujući dovršetak procesa provjere od kanadskih institucija u vezi s imenima žrtava, čija bi se imena trebala pojaviti na ‘Zidu sjećanja’, drago nam je da su uklonjene zaštitne ograde koje okružuju spomenički kompleks i da posjetitelji iz najšire javnosti imaju slobodan pristup mjestu gdje se nalazi spomenik u ovom monumentalnom parku koji ga okružuje“, poručio je član organizacijskog odbora za izgradnju spomenika Ivan Grbešić, pravnik međunarodne reputacije i jedan od najentuzijastičnijih kanadskih Hrvata.

Izgradnju spomenika, uz Kanadu i Hrvatsku, sufinancirale su sljedeće države: Mađarska, Latvija, Estonija, Gruzija, Tajvan, Češka, Litva, Poljska i Rumunjska.

„Dok je inauguracija spomenika za mene osobno imala gorko-sladak okus, kao netko tko je kroz život bio izložen ovoj temi i stanovitoj trans-generacijskoj traumi, drago mi je što su moji roditelji među mnogim članovima naše hrvatske zajednice u Kanadi (od kojih su mnogi napustili Titovu komunističku Jugoslaviju), ali i ostali ljudi njihova naraštaja iz drugih pogođenih zajednica još živi i među nama, kako bi mogli uživati u konačnom otkrivanju spomenika, čak i ako je za većinu svečanost bila dostupna tek putem videoprijenosa radi hladnoće i njihove visoke životne dobi. Također mi je bilo posebno drago podijeliti ovo radosno iskustvo s veleposlanikom Republike Hrvatske u Kanadi gospodinom Vicom Skračićem“, izjavio je u završnici svečanosti u Ottawi Ivan Grbešić.

Spomenik nedvojbeno označava trajnu predanost slobodi, demokraciji, pravdi i ljudskim pravima koja se sustavno njeguju u multikulturnom demokratskom društvu Kanade. Uostalom, vjeruje se da će mlađima i budućim naraštajima biti poticajan u čovjekoljublju kako bi izbjegli mogućnosti da se povijest ponovi!

Riječju, mi ne smijemo zaboraviti da je polovica Europe živjela pod totalitarizmima (fašizmom, nacizmom i komunizmom). Tako je pod komunizmom bilo ukupno 20 država na četiri kontinenta, s gotovo dvije milijarde osoba od ondašnjih skoro pet milijardi ljudi na svijetu. Danas pod komunizmom živi još uvijek 1,5 milijarda ljudi u zemljama poput Kine ili pak Kube. Komunizam, prvi po osvajanju vlasti (1917.), posljednji je pao, a u Europi je trajao gotovo 70 godina. Za razliku od dvaju kasnijih totalitarizama, fašizma (1923.) i nacizma (1933.), koji su trajali 20, odnosno 12 godina, komunizam je ‘šaptom pao’ praktički svugdje, osim u ratom napadnutoj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na području Kosova (odnosno na teritoriju bivše SFRJ).

Europa, organizirana i integrirana u trima zajednicama (političkoj, ekonomskoj i diplomatskoj) nije bitno pridonijela urušavanju komunizma. Čini se da je tom padu najviše pridonio nedovoljno poznati diplomatski forum Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) i njegova agenda o ljudskim pravima i slobodi medija, koja je prisilila komunističke režime da budu obzirniji prema disidentima i protivnicima režima. Osnovana je 1973. godine i do 1994. djelovala je pod nazivom Konferencija za europsku sigurnost i suradnju (KESS).Tematika skupova KESS-a odnosno OESS-a obuhvaćala je, među ostalim, i temeljna ljudska prava, što naizgled nije trebalo zabrinjavati komunističke zemlje, ali se na koncu pokazalo i te kako razarajuće po njihove sustave.

Urušavanju komunizma najviše su pridonijeli sljedeći čimbenici: zamor i starenje pobornika komunizma, istrošenost ideja, karijerizam i korupcija elita, a nadasve ekonomska neefikasnost i nemogućnost natjecanja s razvijenim demokratskim tržišnim ekonomijama Zapada. Ovdje treba navesti i dva, od tih režima neočekivana fenomena „meke moći“: sindikalno i građansko organiziranje Poljaka u sindikatu Solidarnost (poljski: Solidarność) s jedne strane, te osobito moralni autoritet Svetoga oca pape Ivana Pavla II., čiji su pohodi imali moćnu energiju iskonske ljudske dobrote, kojima sam i sama kao novinarka svjedočila.

U tom je ozračju hrvatski disidentski lider, povjesničar i državnik dr. sc. Franjo Tuđman zagovarao istinu o stvarnom položaju hrvatskoga naroda u komunističkoj Jugoslaviji, nacionalnu pomirbu svih Hrvata i praštanje, uz vjeru u dobre rezultate na prvim višestranačkim demokratskim izborima na putu do slobode i neovisnosti Lijepe Naše, a u čemu je imao plebiscitarnu podršku raseljenog hrvatskog naroda. Nadalje, mirnom urušavanju režima u SSSR-u pridonijela je tradicionalno dobra obaviještenost KGB/GRU struktura o slabostima SSSR-a, ali i jedan osobni pečat, konkretno – miroljubivost sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova. Pad Berlinskoga zida i urušavanje komunizma iznenadilo je zapadne vlade te mnoge od njih to nije ni malo obradovalo, posebno ne francuske i britanske političke moćnike. Oni su sve učinili da stvar prođe što bezbolnije, ali i to da crne strane trećeg totalitarizma iliti komunizma i njihovi nositelji ostanu u sjeni zaborava.

Jedan od svjetski najuglednijih pravnika hrvatskog podrijetla profesor emeritus s američkog Sveučilišta Yale Mirjan Damaška o tom razdoblju će zapisati: „Hrvatska tragedija, od 1945. do pada Berlinskog zida, završila je u potpunoj likvidaciji hrvatske građanske klase, dočim je 25 posto mlađih Hrvata u narednim godinama i desetljećima bio prisiljen iseliti se na Zapad (…). Dirati danas osinjak poratnih ‘demokratskih’ godina može donijeti teške posljedice ne samo pojedincu, nego i čitavom narodu. Na primjer, pisati danas o kolaboraciji znatnog broja recikliranih jugo-novinara s bivšim jugo-komunističkim sustavom, znači oskvrnuti metafiziku ‘ljudskih prava’.“ (M, Damaška, Domovina: sjećanja, Školska knjiga, Zagreb, 2019., str. 75,76, 142).

Razlog prisilnog iseljavanja iz “socijalističkoga raja”, kakav je bio i kod mnogih drugih hrvatskih emigranata, iznosi primjerice i spisateljica Nedjeljka Luetić Tijan: „Komunisti mi nisu oduzeli ni kuću ni zemljište ni tvornice ni dragulje, jer ništa od toga nisam posjedovala, ali su mom narodu i meni oteli nešto mnogo dragocjenije, a to je slobodan život u vlastitom zavičaju“. Nakon što su se logori za izbjeglice Fermo, Bagnoli i drugi diljem Italije počeli prazniti, Hrvati su u drugoj polovici 20. stoljeća odlazili u zemlje koje su im pružale utočišta poput Argentine, Venezuele, Čilea, Kanade ili pak Australije. Buenos Aires, Chicago, Toronto, Sydney i donekle Madrid postaju intelektualna i politička središta hrvatske emigracije.

Američki „Daily News je Tita počastio epitetima da je ubojica i balkanski koljač koji je pobio pola milijuna svojih sugrađana, uključujući stotine svećenika i časnih sestara. Taj je list ustvrdio da je Tito gangster krvavih ruku kojega mrzi 95 posto Jugoslavena“, podsjetio je Mate Meštrović, istaknuti predsjednik nadstranačkog disidentskog Hrvatskog narodnog vijeća osnovanog u Torontu (1974.) u svojoj knjizi „U vrtlogu hrvatske politike“ (Zagreb, Golden marketing, 2003, str. 124).

Bilo kako bilo, spomenici uvijek govore o istinoljubivoj viziji prošlosti, a kao takvi oni odražavaju bitne značajke društva koje ih je podiglo. Rezolucija Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, usvojena 2009., naglašava važnost njegovanja kulture sjećanja kao jedan od preduvjeta cjelovite pomirbe potrebne za miran društveni poredak današnje Europske unije. Slijedom te smjernice Europa se, pa tako i Hrvatska, spominje žrtava totalitarizama 20. stoljeća na spomendan 23. kolovoza, čije je puno ime „Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma“.

Prema procjenama analitičara svi su spomenuti totalitarizmi, i oni desni i oni lijevi, iza sebe ostavili strašne zločine od jugoistoka do sjeveroistoka Europske unije, a osobito na tlu zemalja kao što su: Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Hrvatska, Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Latvija i Litva. Za većinu glavnih gradova spomenutih država koje su patile pod komunizmom može se reći kako na istaknutim mjestima, uz spomenike žrtvama nacizma i fašizma, imaju i spomen obilježja zlostavljanima u vrijeme komunizma.

Zanimljivo, u samo dvije prijestolnice među 12 spomenutih ne postoji spomenik ili trg žrtvama komunizma i to u Ljubljani (Slovenija) i u Zagrebu (Hrvatska). Hrvatskome narodu prema tome ovaj kanadski slobodarski memorijalni čin osvjetljava obraz i otkriva izvorište nade na putu prema punoj istini i pravednijoj sutrašnjici kada će i u našem glavnom gradu Zagrebu biti podignut spomenik žrtvama komunizma.

Ključne riječi #Ivan Grbešić #spomenik žrtvama komunizma #Vesna Kukavica