John Aranza
FOTO: Hrvatski etnički institut
Drugo pismo koje objavljujemo i jedno od posljednjih poslanih, 13. ožujka 1929. mladi Hrvat u Chicagu John Aranza primio je od svog oca Ivana.
Životni put jedne drage gospođe kao da je ispisao dio mučne povijesti hrvatskog naroda. Tridesete, četrdesete i pedesete godine prošlog stoljeća kao da su pisale povijest u životu jedne osobe. Rat, neizvjesnost, pogibije, nestanci, ubojstva, loše vijesti, sakrivanja, tajna dopisivanja, tiha molitva, smrt najbližih, nestanak oca, smrt majke, odlazak u najdalji svijet, ponovni počeci… Sve […]
Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje!
Pismo je bilo spremljeno po strani s napomenom: ne baciti! U njemu se spominje i Ivan Meštrović.
“Dragi moj sinko,
Primili smo tvoja pisma. Drago nam je čuti za vaše zdravlje, a još je nešto veće na svijetu od zdravlja – to je ljubav u obitelji, u mojoj obitelji hvala Bogu je i ufam se da će ostati i po mojoj smrti. Primili smo i tvoj dar. Jakov je razdijelio sve po tvojoj volji, svatko je zadovoljan i kažu – hvala!
Ja sam vidio u onom daru da se vi dvoje ljubite i to je ono što ja želim. To blago što je najveće na ovoj zemlji, čovjek koji ga ima neka ga čuva kao oči u glavi. Neka ga čini onoliko koliko vrijedi. Ajme čovjeku i ženi ako imaju ljubav pa je izgube, onda postanu najnesretnija stvorenja na svijetu.
Majka male Marije s ćaćom se našalila da mala ima brzo zub, ćaća je htio da je odmah veliki, neka danas popipa pa će vidjeti da ima lipe male, a do ove dobi godine mala će skakutati, sve to ide pomalo, ali brzo stiže. Znam da mama ostaje mama, ali ne znam što će biti od našeg Jokana, hoće li ga mala zvati pape ili ćaće, poljubite malu umjesto mene kad vas je učinila ćaćom i mamom, i članom obitelji.
Imam i ja malog Jozu i Mariju. S njima se razgovaram i nikad ne miruju, Bogu hvala lijepo napreduju.
Dragi Ivane, od prije Božića do ožujka, imali smo slabo vrijeme, snjegovi, dosta leda, tako da su putevi od vlakova bili zatrpani snijegom, zbog čega do danas nije prodato ništa vina, a što će biti unaprijed, to se ne zna.
Gadno vrijeme. I u zraku i na moru. No, prekasno je bilo da se prekine napad. Ivan Josip Čondić i njegovi suborci zrakoplovom su letjeli preko obale Normandije. Vidjeli su njemačke obrambene nasipe na kilometrima plaža na koje će se nešto kasnije iskrcati većina savezničkih trupa u jednoj od najkrvavijih amfibijskih invazija dosad. Čondić je […]
Mudri i bogati upravitelji Chicaga čuli su za našeg Dalmatinca, nekad siromašna i čobana, on je iz naše Zagore. Iz naše kuće mladi čovjek, mogao bi k njegovoj kući doći pješice za 12 sati. Zove se Ivan Meštrović.
Eto ga zovu u Chicago da im napravi neka djela i eto ga tamo kod vas, gledajte njegov rad. Ja sam vidio njegov rad na slici, a vi ćete mi opisati gdje će ih staviti i što znače.
Meštrović ima i sestru koju je oženio Marin Stude zvani Domučkin. I on je umjetnik. (djela o kojima Ivan govori su Meštrovićevi Indijanci. Od listopada 1928. godine stoje na središnjem trgu u Chicagu, op. aut.).
Draga moja Ana, drži ti uvelike ljubav, jer gdje je ljubav, ondje je i Bog, a gdje je Bog ondje je i mir, a gdje je mir ondje je i Božji blagoslov, a gdje je Božji blagoslov ondje je i zadovoljstvo.
Dragi Ivane, nas katolike veže dužnost da slušamo misu svake nedjelje i zapovjednu svetkovinu, ako se može. Ako se ne može onda se pomoli Bogu u sebi, jer i mise su stupovi za uzdržanje ljubavi.
Ja vas ljubim i želim svako dobro. Nemojte se čuditi da ovako pišem, jer znam da kada bi se ovo vršilo bili biste sretni na ovoj zemlji. Molim vas da ovo pismo ne uništite, jer se bojim da drugo nećete dobiti od mene, jer oči stare, a naočale im ne mogu pomoći, a hvala budi Bogu. A sada primite od sviju nas srdačan pozdrav. Ostajem ljubeći, vaš otac, svekar i djed koji vam želi svako dobro. Zbogom!”
Svi odlasci sa sobom su uvijek nosili priču koja je bila život. Čast nam je ispričati te priče i život koji je jedinstvena sudbina svakog imena.
Jer kroz puteve svijeta nalazimo tragove povijesti, svjetla i muke. I dužni smo onima koji su hodili prije nas, ali nisu nestali, onima koji su nam braća i sestre iste čežnje, onima koji nose hrvatsko ime i jezik mu znan.
Da, ti tragovi već stoljeća brojahu. I zato onima koji su imali hrabrosti živjeti i hodati prije nas, onima koji su kroz ova brda i vode, more i staze uvijek imali dovoljno mudrosti zahvaljivati Onome koji to sve postavi na svoja mjesta.
Znam da uvijek treba ićiZnam da ima bezbroj mjestaPostoji bar jedna cestaDo svih mjesta, ljudi svih. Znam da negdje ima stazaJedna staza, možda malaKoja bi nas povest’ znalaDo svih ljudi, srca svih. Sve bih, sve bih, sve bih pute pregazioDo svih mjesta stić’ bih htioSvima bih rekao drage riječi:Prijatelj svakom sam mio. Znam da ima […]
Da, zbog njih treba ispričati sudbine. Da, zbog nas vrijedi sačuvati sjećanja. Da, zbog onih poslije nas moramo ostaviti njihove tragove, da bi i naši preživjeli.
