Riječi Hrvata objavljene su na prvoj stranici prvog broja prvih novina na Aljasci

Kud nestaše oni što gradiše zidove,
čije njive ograđene liče na kukuruzno zrnje pa na suncu sjaju u ruševnu stanju
mreže tih zidova što miljama se steru.

Kamo su otišli ti čuvari stada
ti ljudi u hlačama od tako teške vune
Savijenih leđa, što znoje se na suncu
pogurene žene što po vodu idu.

Kamo li odoše što šljivovicu prave
ti seljaci što su maslinike brali
što su jeli slatko iz šipaka zrnje
Što gledahu more plavo, Jadransko.

Hrvatsko useljavanje u Britansku Kolumbiju može se sagledati kroz tri razdoblja: 1) Razdoblje prije Prvog svjetskog rata (? – 1914.), Međuratno razdoblje (1919. – 1939.) i Razdoblje poslije Drugog svjetskog rata (1941. –).

U prvom razdoblju, a posebno u njegovoj ranoj etapi, učinjeni su samo rijetki i sporadični hrvatski dodiri sa zemljom koju sada poznajemo kao Britansku Kolumbiju. Tek na prijelomu stoljeća prva su stalna hrvatska naselja utemeljena u toj provinciji. Do 1914. od 29 oživjelih hrvatskih zajednica diljem Kanade, više od polovice ih se nalazi u Britanskoj Kolumbiji.

Zbog pogoršanja društvenih, gospodarskih i političkih uvjeta u njihovoj domovini, u drugom razdoblju Hrvati su masovno iseljavali u Novi svijet. Prema kanadskim statistikama, više od 30 tisuća Južnih Slavena bilo je primljeno u Kanadu u razdoblju od 1919.do 1939.

Takav nenadani val iseljavanja Hrvata u Britansku Kolumbiju nastavio se i tijekom trećeg razdoblja, nakon Drugog svjetskog rata. Profitirajući od posebnih propisa o useljavanju kojima je svrha bila pomoći razne europske zemlje koje su imale ozbiljne probleme s izbjeglicama, tisuće je ratnih i poratnih hrvatskih iseljenika – uglavnom kvalificiranih radnika, tehničke inteligencije i profesionalaca – bilo primljeno i zaposleno u naglom razvoju kanadskog ribarstva i rudarstva te u gradskim sredinama koje su naglo rasle u Ontariju i Britanskoj Kolumbiji.

Jedan je hrvatsko-kanadski znanstvenik istaknuo da je mornar imenom “Kozulić (ime mu je nepoznato, pr. pisca) došao na brodu Bodega y Quadra i posjetio Kanadski Pacifik 1779. godine. U izvjesnom smislu, Kozulić može biti smatram jednim od prvih istraživača Britanske Kolumbije. Također se smatra da se Kozulić vratio na tu obalu desetljeće kasnije kao član posade francuske ekspedicije “Buchand”, 1790. kad su Francuzi istraživali mogućnosti ribarstva na donjem toku rijeke Fraser.

Ima nekoliko razloga koji govore da bi ovo mišljenje trebalo biti odbačeno kao apokrifno. Najprije, Kozulićevo ime se ne pojavljuje na popisu časnika, posade niti putnika ni na brodu Favorita kojim je upravljao Bodega y Quadra, niti Princesa kojim je zapovijedao Ignacio Arteaga kada su ta dva španjolska broda istraživala sjeverozapadnu obalu Amerike 1779. godine. A zatim, bojeći se napada urođeničkih plemena duž obale Britanske Kolumbije, dva su španjolska broda produžila prema Aljasci, a da nisu dopustili nikomu od 89 ljudi da odu na obalu u vrijeme njihove plovidbe uzduž obale Britanske Kolumbije. Da je Kozulić sigurno bio na jednom od tih brodova – možda pod različitim imenom, odnosno pod hispaniziranim imenom – on je mogao biti prvi Hrvat koji bi bio u stanju razgledati obalu Britanske Kolumbije, a da pri tom nije uspio ostaviti tragove na pijesku te obale. Kao što je jedan hrvatski znanstvenik napisao o Kozuliću: “Trebali bismo dobro znati da pišemo povijest nepotvrđenih priča”.

Tek osam desetljeća kasnije može se uspostaviti očitija stvarnost o dolasku prvih hrvatskih useljenika u Britansku Kolumbiju. Ti su prvi hrvatski useljenici došli s tisućama drugih pustolova koji su nagrnuli u Viktoriju i u unutrašnjost Britanske Kolumbije u potrazi za zlatom i naglim obogaćivanjem, prema rijeci Fraser, u vrijeme “zlatne groznice”, 1858.

Vijesti koje je uputio James Douglas, guverner Otoka Vancouver i glavni predstavnik tvrtke “Hudston’s Bay Company” u Fort Victoria uredu “Colonian Office” u Londonu, u travnju 1856. govore: “(…) Zlato je otkriveno u znatnim količinama na Britanskom teritoriju u gornjoj Kolumbiji… i u pijesku pritoka rijeke Fraser, a područja na kojima se zlato nalazi velika su, možda jednaka onim ‘zlatnim poljima’ u Kaliforniji (…)”.

Ta je vijest stigla do tisuća sezonskih, a tada razočaranih rudara – glasovitih četrdeset-devetaka – u Kaliforniji i izvan nje. Početkom proljeća 1858. cijela je armada parnih i drugih brodova dovezla tisuće rudara i drugih pustolova u Viktoriju. Otkako je James Douglas naznačio Viktoriju kao jedino mjesto gdje se mogla dobiti rudarska dozvola za Britansku Kolumbiju, svi su rudari morali najprije doći u Viktoriju prije nego bi išli na zlatna polja u unutrašnjosti. Smatra se da je do kolovoza 1858. – 25 tisuća željnih tražitelja za bogatstvom na putu prema zlatnim poljima prošlo kroz Viktoriju koja je tada bila nešto veće selo s nekih 800 stanovnika.

Sjaj zlata privukao je ljude iz sviju krajeva svijeta. Najviše je tih pustolova brzo se iskrcalo, uzeli su rudarske dozvole i nešto životnih potrepština i odmaglilo kroz nekih šezdesetak milja Zaljeva Georgia, prema ušću rijeke Fraser. Drugi, možda nešto oprezniji, ostali su u Viktoriji da bi pronašli svoj “zlatni lonac” u “rudarenju kod rudara”, opskrbljujući rudare raznim robama i uslugama.
Pronalazak zlata na rijeci Fraser preobrazilo je mirno malo selo Viktoriju gotovo preko noći u nemiran grad od nekoliko tisuća stanovnika sa svim zamkama i manama naše uljudbe, grad s bankama, crkvama, kazalištima, vatrogasnim društvima, novinama, hotelima, “salonima” i plesnim dvoranama. Među mnogim spekulantima i poduzetnicima koji su se našli u Viktoriji u vrijeme zlatne groznice, kroz prvo razdoblje bio je i Samuel Miletich.

Jedne subote, 3. prosinca 1859. parobrod Pacific doplovio je u Viktoriju iz San Franciska, a na njemu je bilo, uz natovareni teret i 30-ak putnika. Dvojica su putnika bili poznati poduzetnici u San Francisku: (Mejer tj. Major) Malowanskie (Malowanski) i S. Mitlich (Samuel Miletich), koji su došli ü Viktoriju tražeći nove prigode za svoja poduzeća i investicije.

Tijekom tjedana koji su slijedili dolasku u Viktoriju Sama Mileticha – koji je u San Francisku bio uspješan hrvatski trgovac alkoholom, Miletic je nekoliko puta pokušavao dobiti dozvolu za trgovinu alkoholom, a u vidu je imao otvaranje salona u Viktoriji. U siječnju 1860. – nakon što je to dvaput bez uspjeha pokušavao – Miletich je konačno dobio dozvolu za prodaju alkohola i otvaranje salona, ali tek nakon što u svoj salon ugradi desetak sklopnih kreveta, tako da bi bar djelomično taj salon mogao služiti i kao hotel. Do konca je siječnja Miletić otvorio svoj “Saloon Adelphi” na jugozapadnom uglu ulice Yates i “Government Street”, na mjestu koje je uskoro proglašeno “Mjesto Adelphi”.

Do konca godine 1860. Miletich je instalirao tri biljarska stola u gostinjskoj sobi, koja je bila pridodana salonu Adelphi, dok je Major Malowanski otvorio prodavaonicu duhana sjeveroistočno od salona Adelphi i otpočeo je trgovinu krznom. Obojica su Malowanski i Miletich dobro zarađivali u vrijeme ranih 1860-ih godina. Miletich je uložio novac u nekoliko zemljišnih parcela na Pandora Avenue, a Malowanski je kupio dvojarbolni brod Langley. Taj je brod Langley pod zapovjedništvom Vincenta Charlesa Baranovicha, opet jednog Hrvata, i Johna Malowanskog, sina Majora Malowanskog, plovio po tri ili četiri mjeseca duž obale Britanske Kolumbije i Aljaske, a za to su vrijeme ogromne količine alkohola ilegalno prodavane urođenicima u zamjenu za krzna i kože.

Kao i deseci drugih salona, hotela i gostinjaca pored puta u Viktoriji i oko tog grada, Adelphi je priređivao bučnu trgovinu s rudarima, mornarima i pustolovima, koji su dolazili u Viktoriju radi posla ili zabave. Za mnoge su od tih ljudi saloni i dodatne plesne prostorije bili društvena središta, gdje su mogli provoditi vrijeme pijući, pušeći, zabavljajući se, igrajući biljar, igrajući na buće, na karte za novac (potajno), ili upoznavajući žene koje su boravile po takvim zgradama. S desetak boca soka ili piva, s prihodom od 40 dolara, zarada salona bila je ralativno siguran i dobar izvor prihoda tih godina u Viktoriji.

Za razliku od nekih drugih salona u Viktoriji, nema dokaza da bi bilo kartanja za novac ili prostitucije u salonu Adelphi dok je bio u Miletichevu vlasništvu. Jedini izvještaj koji bi se mogao smatrati nepovoljnim potječe iz vremena nekoliko tjedana nakon što je Adelphi bio otvoren kad je Miletich odbio poslužiti čašom pića Jacoba Francisa, poznatog člana viktorijskih crnaca.

Francis je ubrzo pokrenuo sudski postupak protiv Mileticha. Iako je žiri oslobodio Mileticha, stvar je došla na viši sud gdje je Francis mogao pokazati – tu kao i u idućim sudskim procesima – da se ne smije odbiti posluživanje crnaca, usprkos postojanju segregacije u viktorijskim salonima.

Godine 1864. potrošio je Miletich 1000 dolara za obnovu Salona Adelphi, u koji je uveo plinsku rasvjetu. Major Malowanski je, usprkos konfiskaciji broda Langley godine 1863., radi kriomična dovoza i prodaje alkohola urođenicima, nastavio svojom “Duhanskom trafikom” u Salonu Adelphi i ponovnim dobivanjem broda Langley od vlade Britanske Kolumbije. Nabavio je i drugi brod, North Star, da bi tako povećao svoje trgovanje krznom.

Procvat poslovnog raspoloženja u Viktoriji počeo se mijenjati nagore 1864. i 1865. kad su rudari počeli napuštati zlatna polja u Cariboo, nakon što su lakoumni kopači završili svoje poslove. U siječnju 1865. direktor banke “Bank of British Columbia” rekao je da je Viktoria “mutna ko voda u jarku” te da su u njoj živahni jedino “bježanije od zakona i bankrupcije”.

U proljeće 1866. Major Malowanski se pridružio “bjeguncima” kada je na parobrodu Diana kasno jedne noći kliznuo preko crte u SAD kako bi izbjegao zatvor radi dugova u Viktoriji. Nakon bijega u Fort Steilacoom u Puget Soundu, Major Malowanski proglasio je bankrupciju i njegova su dobra podijeljena onima kojima je bio dužnik. Ipak su Miletich i John Malowanski ponešto spasili u poslovnim djelatnostima. Major Malowanski se nikad više nije vraćao u Viktoriju. John Malowanski i Vincent Baranovich nastavili su upravljati brodovima Langley i North Star trgujući krznom, usprkos bankruptiranju Majora Malowanskog.

Bogatstvo Sama Mileticha održalo se i u Viktoriji usprkos ekonomskoj krizi. U lipnju 1866. on je popravio u Adelphi biljar i gostinjsku sobu dodavši još četiri biljarska stola – “Phelan’s Patent Combination Billiard Tables”. Uresio je i zidove “dobro izabranim slikama i rezbarijama”. Tog je istog mjeseca stupio u suvlasnički odnos s Johnom C. Keenanom u upravljanju salonom Adelphi. Keenan je bio iskusni uzdržavatelj hotela, koji je prije upravljao Fashion Hotelom, na ulici Yates. Nije jasno zašto je Miletich ušao u taj suvlasnički odnos s Keenanom. Jedna je mogućnost u tom što je želio imati uza se Keenanovo iskustvo u vođenju plesnih dvorana, budući da je i Miletić, ljeti 1866. također iznajmio Alhambra dvoranu s glazbom i plesnom dvoranom te barom.

Alhambra dvorana bila je popularni plesnjak i mjesto pjesme, koje se nalazilo u drugom skladištu u sklopu ciglom zidane zgrade William Zelnera, na jugoistočnom uglu ulice Yates i “Government Street”, odmah nasuprot salona Adelphi. Miletichev novi “glazbeni hram” imao je jednu od najboljih zabavnih glazba u gradu, s mnogo balova, recitala i drugih zabavnih događaja koji su se tu zbivali.

Miletich je 1868. odbacio zajedništvo s Johnom Keenanom i ušao u suvlasnički odnos s kapetanom Williamom J. Doaneom, koji je bio popularni kapetan na parobrodu na rijeci Fraser; nije mrzio čašicu i želio je otvoriti restoran s ostrigama. Dok je kapetan Doane trebao čekati još nekoliko godina kako bi otvorio svoj restoran, bio je zaposlen kao upravitelj salona u Adelphi tijekom 1868. godine. Kroz to je vrijeme Miletich odselio u mjesto Sitka, na Aljasku i tamo je otvorio salon s biljarom i gostinjskom sobom.

Kao što je bio slučaj i s njegovim poznanicima Johnom Malowanskim i Vincentom Baranovichem, koji su preselili svoja poslovanja na Aljasku, godine 1867. Mileticha su na Aljasku privukle vjerojatno poslovne mogućnosti te mali utjecaj vlade na tom teritoriju, budući da su tu zemlju kupile Sjedinjene Države Amerike 1867. godine. Za razliku od Viktorije, s nekih osam salona i javnih kuća, Miletich zapravo nije imao konkurencije u Sitki. Iako je njegovo suvlasništvo s kapetanom Doaneaom trajalo do rujna 1868., Miletich se smjestio u Sitki već u siječnju 1868. i uskoro je prodao sve što je imao u Viktoriji, kamo se više nikad nije vraćao.

Iako je u Viktoriji Miletich proveo samo devet godina, njegov kulturni doprinos – ma kako bio skroman – ipak je bio dugotrajan. Salon Adelphi dao je ime uglu na kojem se nalazio, zgrada od opeka zamijenila je drveni salon 1890-ih godina. Konačno je taj salon Adelphi bio zatvoren 1917. zbog zabrane, ali su se tragovi Samuela Mileticha zadržali sve do 1940-ih godina kad su ti tragovi odstranjeni iz viktorijskog krajolika rušenjem kompleksa Adelphi, u vrijeme gradnje nove vladine poštanske zgrade.

Kao znak zašto je Miletich uživao takav uspjeh gdjegod bi otvorio salon, mogu nam poslužiti riječi objavljene na prvoj stranici prvoga broja prvih novina na Aljasci, The Sitka Times, gdje je brižno skrenuta pažnja običnim pismom – jer novinski slog tada još nije bio tamo dospio – kojim Miletich oglašava da “Samov salon i dalje radi u svojem sretnom stilu” te da je Samov moto “dopadljiv smiješak, dobro piće i cigare”, ali devet godina kasnije taj rođeni Dalmatinac više nije bio na popisu građana Sitke. Već je tada taj neumorni graničar otišao u potragu za drugim zlatnim rudnicima, za svojim “El Doradom”.

“A što bih Vam mogao reći o ranim hrvatskim useljenicima”, reče mi jedan američki znanstvenik koji se bavi tom tematikom. “Oni su Vam kao ‘ptice selice’. Dolete tu, ostanu jedno vrijeme i onda opet odlete dalje, a rijetki su oni koji ih ponovno vide. Takav je bio Sam Miletich”.

• ovaj članak čuva se u Hrvatskom etničkom institutu. Autor je nepoznat, kao i godina izdanja

Ključne riječi #Hrvati na Aljasci #Sam Miletich #u potrazi za zlatom