Ratna priča Hrvatice iz Oakvillea: Odlučila sam otići iz Zenice zbog neugodne situacije s rajčicom

Spisateljica Nikolina Ivanković rođena je u Zenici u Bosni i Hercegovini. Osnovnu i srednju školu završila je u rodnome gradu. Studirala je elektrotehniku u Sarajevu i diplomirala informatiku u Torontu. Usavršavala se na Sveučilištu Harvard. Ljubiteljica je prirode, plesa, glazbe i sporta. Članica je triju govorničkih klubova: „Horizon Toastmaster“, „Burlington Advanced Club“ i „Raising Champions“.

Kontinuirano radi na osobnome razvoju. Živi i radi u Oakvilleu u Kanadi. Njezina knjiga „Where the Roses Grow“ uskoro izlazi i na hrvatskome jeziku. U proljeće 2023. autorica će je predstaviti publici diljem Kanade i Sjedinjenih Američkih Država.

IZVORIŠTE NADAHNUĆA

Vječno je čovjekovo pitanje treba li se u životu prepustiti „struji“, „stihiji“, sudbini“ ili pak uporno i ustrajno graditi svoju sreću. Odgovor na to pitanje ponudila je Nikolina Ivanković u svojoj zbirci kratkih priča „Where The Roses Grow“.

Autorica je svoju knjigu posvetila svim ženama koje su prošle kroz ratni pakao, svima koji su doživjeli ratne nedaće. Ona ih vidi, čuje njihove vapaje, osjeća njihove boli, suosjeća s njihovim patnjama te im poručuje da nisu sami.

Knjiga nije posvećena samo ratnim stradalnicima, nego i svima onima koji ne znaju što je rat, koji mir uzimaju „zdravo za gotovo“, svima koji žele širiti svoje vidike i detaljnije upoznati ljudske sudbine i svijet.

Nikolinina životna priča počinje obećavajuće. Ona je djevojka koja je iz rodne Zenice došla u Sarajevo studirati elektrotehniku. Posvećuje se učenju, polaganju ispita, istraživanju velikoga grada, druženju… U glavnome bosansko-hercegovačkom gradu upoznaje svoju srodnu dušu – mladića, samozatajnog i požrtvovnog Mladena, koji joj ubrzo postaje životnim suputnikom.

Pripovjedačica Nikolina (koja piše u prvome licu) želi se baviti svakodnevnim običnim stvarima, udisati život punim plućima… Rat je, međutim, poremetio njezine želje i planove te joj je život usmjerio u potpuno nenadanome smjer.

Mlade supružnike život odvodi u Nikolininu rodnu Zenicu gdje se ona zapošljava kao administratorica u kući za žene – žrtve silovanja, a Mladen počinje raditi za UNHCR. Pripovjedačica duboko suosjeća s boli stradalih žena. Razumije ih, želi im olakšati patnju, pomoći im da nastave živjeti, diže glas protiv nasilja i rata, protiv svih vrsta agresije. Rat se, međutim, približava i njezinome rodnome gradu.

U zraku se osjeća miris netrpeljivosti, krvi i smrti. Događaju se pljačke, napadi, ubojstva… Geleri granate dopiru i do pripovjedačičina doma. Nikolini se čini da će, ne ode li iz nekada perspektivnoga grada teške industrije, a sada grada zahvaćena kaosom rata, doživjeti živčani slom.

Njezin naum da napusti rodni grad učvršćuje trenutak kada se, u danima oskudice, svađa sa sestrom koja će od njih dviju pojesti preostalu rajčicu… Nikolina i njezina sestra Marijana odlaze iz Zenice, nalaze „vezu“ za put u slobodu, dok će im se malo kasnije pridružiti i majka. Krajnji im je cilj doći do obiteljske vikendice u Hercegovini (koja je tada bila pošteđena ratnih stradanja).

Pripovjedačica shvaća da „svatko ima svoje vrijeme i svoj prostor“ kao i trenutke spremnosti na važne odluke i akcije. Nije željela dopustiti okolnostima da je obezduše i dehumaniziraju.

IMAGINARNO UTOČIŠTE

Izmičući ratnim užasima, pripovjedačica često u sjećanje doziva djetinjstvo, dane bezbrižnosti, sreće, radosti, nesputanosti, prelijepih maštanja i snova. Ta joj sjećanja hrane, krijepe i snaže duh. Kad se tijelo umori i posustane, progovore riječi topline, povjerenja i ljubavi koje snažno motiviraju pripovjedačicu. Uzajamnost sestrinske i majčinske ljubavi „pomiče brda“ – smanjuje opasnosti, utišava zvukove zlokobne planine, donosi im sigurnost i spas. Put u slobodu bio je prepun tmine, nesigurnosti, neizvjesnosti; smrt je vrebala na svakom koraku… jedna pogrešna riječ mogla ih je „skratiti za glavu“…

„Ratna avantura“ triju junakinja nije bila samo stvarno putovanje kroz prostor i vrijeme, nego i putovanje u sebe same, u svoju nutrinu, u duboke slojeve vlastita bića, putovanje u „najdublju istinu“. Putovanje u sebe zapravo je razotkrivanje suptilnih niti vlastita bića, najiskrenije suočavanje sa samim sobom, trenutak „polaganja računa“ sebi samima, sažimanje sjećanja, preokupacija, želja, nada, htijenja, planova, snova, rekapituliranje i preslojavanje vlastita života…

Katkada, međutim, u nepredvidivim životnim okolnostima na sve to padne tamni zastor i ostane samo želja za preživljavanjem… Putovanje prema slobodi pomoglo je pripovjedačici shvatiti da je život izazov, borba, ustrajnost i neodustajanje, a put kroz ratni pakao putovanje fizičkim i duhovnim prostorom te uranjanje u sebe same.

RUŽE – SIMBOL OPSTOJNOSTI

Događaji u pričama nižu se kronološkim slijedom. Priče su napete, pune opasnih zbivanja, ali i odvažnosti, odlučnosti, ustrajnosti, izdržljivosti i ljubavi u borbi za opstanak. Na putu u slobodu trima ženama isprječuju se i licemjerje, primitivizam, nedobronamjernost. Iako ih sve to pritišće i razočarava, ne slamaju se nego uzdignute glave idu naprijed. I pripovjedačica, kao i toliki prije nje, pisanjem liječi svoje strahove i svoje traume. Nije bila puka promatračica zbivanja, nego se hrabro borila za svoje dostojanstvo.

Kratke priče Nikoline Ivanković prožete su sinestezijskim doživljajem ruža: pripovjedačicu prati njihov izgled, boje, mirisi, dodiri… Sjećanja na ruže vode je u mirnija vremena… Ruže uljepšavaju okućnicu, oplemenjuju okoliš, simboliziraju čistoću, hrabrost, radost, prijateljstvo, nove početke, romantiku, ljubav, ustrajnost, opstanak; one su zrake koje pobjeđuju sjenke rata… Duše dobrih, hrabrih, plemenitih, miroljubivih i neosvetoljubivih ljudi mirišu poput ruža… Oprost, dobrohotnost, ruke sklopljene u molitvi odišu ružinim dahom… Gdje rastu ruže, začinju se prilike, gdje rastu ruže, smiješi se pobjeda, gdje rastu ruže, utjelovljuje se ljepota…

Jasna Šego, Hrvatska matica iseljenika

Ključne riječi #Hrvati u Oakvilleu #Nikolina Ivanković #rat u BiH