Životna priča fra Veselka Kvesića
FOTO: Franjevački vjesnik
Uvijek sam se volio šaliti s materom i pitati koji je bio dan i kakvo je bilo vrijeme kada sam se rodio…
Krajem kolovoza 2013. godine posjetio sam domovinu. Ljetne vrućine stidljivo su se povlačile pred danima s umjerenijim temperaturama, a posebno pred noćima ugodnim za odmor i počinak. Susret s obitelji, ocem, braćom, sestrama, prijateljima i subraćom fratrima. Sve sami lijekovi nakon napornog rada na tri povjerene mi župe. Moj je otac, kao i svi ostali […]
“O, šuti, nemoj pitati. Posla priko glave, sva čeljad u polju, duvan se sadi. Unda prid večer rekoše da su i ovce negdi u brdu zalutale, a ja samo što nisan rodila. I sve je lipo završilo, a ko će ko Bog? Svi se skupili uvečer u kuću, posa urađen, ovce se nekako vratile kući – i jedno više u kući”, rekla bi ona.
Tamo u Potkraju, ispod rujanskoga brda i na pragu Širokoga Brijega, ugledah ovaj svijet 12. svibnja 1961. godine. Kuća već puna djece, ja sam sedmi po redu. Još nas je troje poslije mene. Bilo nas je petorica braće i isto toliko sestara. Samo kruha napripraviti nije bilo lako.
Radili smo marljivo i poprilično dobro učili. Kako nas je lijepo bilo vidjeti za objedom, za “sinijom“. Sve je bilo i dobro i ukusno. Biranja i prigovora nije bilo. Ako se nekome nešto nije sviđalo, čulo se samo: “Poljubi i ostavi. Kad ogladniš, bit će i dobro i slatko”.
Šutjeli smo i jeli. Za objedom nije bilo priče. Hrane je uvijek bilo dosta. Ako bi se tko naljutio pa ne bi htio jesti, nije bilo ništa do sljedećeg objeda. Zadane poslove morali smo obaviti, bez obzira jesi li jeo ili nisi. Bio je to najbolji lijek protiv ljutnje.
Svi koji me poznaju brzo će zaključiti da sam upravo ja taj koji je najčešće izbivao iza stola s izlikom “da nisam gladan”. Koliko li je samo puta bunio prazni stomak, ali ja nisam popuštao. Tada sam najčešće slušao propovijedi kako će me “tuđi ćaća naučiti pameti”.
“Kad jednoga dana odeš od kuće, neće te nitko pitati jesi li gladan, jesi li žedan, neće te nitko opominjati da se prisvučeš jer si se stopio”, nastavljali bi stariji.
Smočio bih se često jer ovce je trebalo pustiti “padalo, puvalo”. Govorilo se da će ovca uvijek nešto naći i šteta je toliko “piće” trošiti. Tražili smo tada neku zavjetrinu, a pred očima bi nam pucketala vatra u toploj “stajnoj kući”. Kako su u toj zavjetrini izazovno mirisali kiseli kupus ili raštika s komadom suhoga mesa. Večernje molitve bile su neizostavne. Kako bi se samo otegle kad bi se peklo nešto slatko, najčešće pita. Nizale se preporuke za preporukom: za ovoga, za onoga, za pokojne, za žive, za “blago”, za “irade” i ne znam za koga sve ne. Nisam tada puno toga razumijevao, ali sam sve poslušno prihvaćao i pamtio.
Godine su prolazile. Počeli smo se razilaziti iz gnijezda. Dugo nisam razumio pok. mater koja je znala govoriti: ”Dok sam vas pokrivala jednim pokrivačem, bilo mi je najlakše. A sada, kada se raspršiste, nije mi lako. Neće san na oči dok vas svako posebno i po nekoliko puta Bogu ne preporučim, da vas čuva i prati na svakom vašem koraku”.
Moje osnovno i srednje obrazovanje u Kočerinu i na Širokom Brijegu brzo su prošli. Došlo je vrijeme da i ja napravim prve korake dalje od rodne kuće. Već sam u osnovnoj školi imao znakove poziva u svećeništvo. Nisam o tome nikome ništa govorio. Isto sam razmišljao i u srednjoj školi.
Iza završenog gimnazijskog obrazovanja odlučio sam poći u “pratre”. Početak je srpnja 1980. Otišao sam u Mostar na duhovne vježbe koje je vodio fra Rufin Šilić. Do dana današnjega nisam zaboravio jednu njegovu: ”Ako jednoga dana postanete svećenici, svaku svetu misu slavite s tolikom pobožnošću kao da vam je prva ili posljednja u životu”.
Nakon desetak dana otišao sam na Humac gdje sam obukao redovnički habit. Tri mjeseca brzo proletješe i dođe poziv na odsluženje vojnoga roka. I tih je 15 mjeseci brzo prošlo. Ponovno sam na Humcu. Završio je novicijat. Želja da budem fratar postala je još čvršća.
Slijede dvije godine studija u Makarskoj, pa godina dana u Sarajevu. Iza toga odlazim u Jeruzalem gdje sam ostao godinu dana. Opet se vraćam u Sarajevo naredne dvije godine. Svećeničko ređenje imao sam 29. lipnja 1988. Nedugo iz toga, 13. rujna iste godine već sam na svojoj prvoj župi u Norvalu u Kanadi. Nakon toga sam raspoređen na nekoliko mjesta u Americi: West Allis, New York i Chicago.
Kraj je lipnja 1994. i ja opet u Kanadi. Nekoliko sam dana proveo s fra Ljubom Lebom u Sudburyju. Sjećam se kao da je jučer bilo. Srijeda je navečer 6. srpnja 1994. Na putu smo za Sault Ste. Marie. Poslan sam tamo od uprave naše Kustodije zamijeniti fra Dominika Ćorića koji je davne 1943. služio u mojoj rodnoj župi Kočerin. Ostavi me fra Ljubo tada u Sault Ste. Marie, i ode. Još sam danas na tom istom mjestu.
Ne bijaše nimalo laka 1995. Nedjelja je 4. lipnja. Tada sam rjeđe zvao kući stalno misleći kako je skupo i da treba pripaziti. Zovem – i zvoni telefon. Sve sam ih volio čuti, ali kad bi se mater javila, sunce bi me ogrijalo. Opet onaj osjećaj kojega nikada neću zaboraviti…
Brali smo trešnje koji kilometer od kuće. Kako bi mi lakše bilo brati, popeo sam se na neki klimavi kameni zid koji se iznenada oborio. Prilično sam dobio po leđima. Ona je učinila što je mogla. Čvrsto me zagrlila pitajući “boli li te?”. “Nije nimalo”, vičem ja, želeći što duže ostati u njezinom zagrljaju.
Drugo pismo koje objavljujemo i jedno od posljednjih poslanih, 13. ožujka 1929. mladi Hrvat u Chicagu John Aranza primio je od svog oca Ivana. Propustili ste prvi dio priče? Pročitajte ovdje! Pismo je bilo spremljeno po strani s napomenom: ne baciti! U njemu se spominje i Ivan Meštrović. “Dragi moj sinko, Primili smo tvoja pisma. […]
Još sam na telefonu i razgovaramo mi o svemu i svačemu. Nikad ne bi zaboravila upitati: ”A kad ćeš ti bolan nazad? Dosta ti je, nek te kogod zamini”. Primijetila je ona da ja okrećem priču na nešto drugo.
“O, meni se čini da ti je ćaća ovde”, viče ona. “Neko se čuje prid kućon”. Ne znam tko je bio još s njom, samo se čulo kako špaće nekome: “Ajder zovni ga, brže neka dođe. Košta ovo njega. Daleko je Kanada“.
Ona ti je priko bila svita, mislila je sigurno. Čujem kako se netko nakašljava. Primiče se Jure. A mater će meni: ”Ajde, eto ti zbogom, evo i ćaća bi koju s tobom progovorio”.
“Zbogom, zbogom“, ja ću njoj, i ne sluteći da nam je to posljednji razgovor. Samo tjedan dana iza toga, 11. lipnja u jutarnjim satima spremam se za svetu misu. Zvoni telefon. Odgovorio sam i neki potišteni glas. Susjed Marko javlja da mi je mater pala s trešnje. Uspio sam upitati kako je sada.
“A što ću ti reći, ono najgore, umrla je”, bio je kratak Marko. “O, Bože moj!” sjećam se dobro kako mu zavapih. Nedjelja je. Sve je zatvoreno, ali uz pomoć dobrih ljudi već u podne sam bio na putu prema Torontu. A onda u Frankfurt, gdje sam morao čekati sedam sati za let do Splita. Najdužih sedam sati u životu. Prošlo je i to. Došao sam u Split gdje me je čekao brat Marinko i njegov prijatelj. S njima sam na putu prema Hercegovini. Do Posušja je nekako i išlo, a onda sam tražio da me voze bilo kuda, samo ne kući.
“Što ti je, daj se smiri se”, brat će Marinko. Uvijek je bio priseban i znao naći riječi utjehe. Što je ovo sada?
Nikada se potužila nije, nikada je zaboljelo nije. Nije ona mislila na sebe. Na nas je desetero stalno mislila. Bože moj, koliko je molila i postila za sve nas! Koliko krunica svetom Anti. Koliko je utoraka prepostila o kruhu i vodi, koliko je, koliko je… koliko je… Ohhh!!! Svetom se Anti molila i na blagdan je Svetoga Ante položena u obiteljsku grobnicu, odmah do fratarske.
Moja je želja biti pokopan baš u toj fratarskoj grobnici. Položena je da otpočinu ruke koje su teško radile, da otpočinu usne koje su toliko Boga molile, da joj spokoj nađe duša koja je toliko ljubila, koja je toliko života u djeci svojoj ostavila. Sve je ljude voljela, ono baš po Božju. Ta ni mrava ne bi zgazila.
Trebalo je opet poći u Kanadu. Otišao sam još jednom do groba. Sjedim ja na grobnici i opet čujem kako zahvaljuje i moli se Bogu za sve nas. I ja sam počeo moliti u sebi u nadi da će zaboraviti ono kad je govorila: ”Ma, moj sinko, dosta je tebi tuđine, dođi ti vamo. Ma, bolan ne bio, neka te kogod zamini. Vamo je tebi misto.”
A ja, kao da ne čujem. Čuje, čuje srce, ako ne čujem ja. Često je znala govoriti, spremajući nas na kakav posao: “Da nisi ni tamo da si vamo. Požuri, znaš da je posla koliko god oćeš.”
Još mi jedna dođe na pamet. Kad bi se vraćali iz škole, a jadna i umorna negdje s njive bi nas opazila, govorila bi: “Eno ima nešto na šporetu, ako se nije oladilo. A je, kako je, žvakni štogod i što brže k nami vamo. Mora se ovo danas uradit”.
Zapalim još jednu svijeću i polazim. Okrećem se još jednom prema grobu… Brzo će autobus za Zagreb. Koji dan sa svojima tamo. A onda? Nazad u Sault Ste Marie. Tu sam i dan-danas. Služim u župi Majke Božje zaštitnice putnika već 27 godina. Bio sam četiri godine i u obližnjem Garden Riveru. Isto tako put me odnese, kad god me trebaju, do 70 kilometara udaljene Župe sv. Bonifacija. Njima sam dao 16 godina.
A ne, ne mogu ja mirovati. Zove još jedno mjesto. I oni me trebaju. Trideset kilometara udaljena Župa Majke Božje u Goulais Riveru. I njima nesebično podarih 13 godina. Šezdeset godina služenja na ova četiri mjesta. Šezdeset je godina hrvatske župe ovdje u Sault Ste. Marie i naše prisutnosti u ovoj biskupiji.
Nije ovo priča o stazama, ali s jednom od njih ipak bih započeo. Kroz nju i po njoj sve se događalo u ovoj priči, iako je samo ovlaš spomenuta. Jer, kao što znate, postoje staze koje su uvijek u životu išle ispred nas i one koje su ostajale za nama, staze koje su bile dio […]
Služili smo donedavno župu sv. Marka u Sudburyju i još smo tu u Sault Ste. Marie. Sve je nekako u znaku broja šezdeset. A što još? I moj je šezdeseti rođendan. Tako ih se brzo skupilo šezdeset. I stalno, još više nego prije, čujem one materine: “Ajde požuri, da nisi ni tamo da si vamo”. Ili one još neispunjene: “ Ajde, bolan ne bio, vrati se ti vamo. Dosta je tebi. Neka te neko drugi zamini”. Čujem i uvijek ću čuti one posljednje materine riječi: “Evo, ovde ti je i ćaća. I on bi koju s tobom progovorijo”.
