Put dug 50 godina traganja za ocem: Ja odlazim s istinom, a vi ostajete s laži

Gospođa je uporna. Životne patnje učiniše je tražiteljicom istine. Bilo joj je zabranjeno živjeti od početka, čak nositi i ime svog oca. Kad vam je otac na, po njima “pogrešnoj strani”, onda vas opečate zauvijek. Većina ljudi, ako uspije, odlazi tražiti slobodu negdje drugdje gdje će nastaviti tragati za istinom. Često je to put hrvatske dijaspore i čežnje za slobodom i svojim imenom.

Ivanka (Božica) Pešut Zubac rođena je na Božić 1946. godine u Lisičiću kod Benkovca, kako ona reče “pored ognjišta u 5 sati i 5 minuta“. Ovo hrvatsko mjesto stradalo je jer bijaše hrvatsko! Tako bijaše u onom ratu, tako bijaše i u Domovinskom ratu. Mjesto je stradalo u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Tada su srpski odmetnici pomoću JNA počinili masovni ratni zločin u ovom selu.

Ime su joj dali Božica jer je rođena na Božić. Međutim, komunistička vlast nju nije htjela upisati kao Božicu, nego kao Boju. I nisu htjeli upisati da je rođena na Božić nego 15. prosinca. Htjeli su joj promijeniti identitet, da zaboravi obitelj i tko je! Budući da roditelji nisu htjeli prihvatiti ime Boja, krstili su je pod imenom Ivanka. Ime koje i danas nosi među svojima, a dokumenti i dalje pišu Boja. Crkva u Perušiću kod Benkovca je srušena i spaljena. Njeni dokumenti zapaljeni, tako da je njezin rođak don Šime Torbarina morao svjedočiti da je krštena. Tek je tada dobila krsni list. Godine 1995. Htjela je promijeniti ime Boja, ali nisu joj dopustili.

Njezin otac Ante Pešut rođen je 1. lipnja 1919. u istom selu Lisičić. Od početka rata 1941. boravi u Zagrebu kao domobranski zapovjednik straže državnog reda. Sjedište mu je bilo u Ilici 35. Tamo upoznaje svoju suprugu, Ivankinu majku Šimicu Torbarinu. Ona je rođena 8. studenoga 1919. u Debeljaku kod Sukošana. Po završetku rata, u prosincu 1945. Ante se nakon mučnog razdoblja nakon svibnja 1945. vraća u svoje rodno mjesto. Tada počinje tražiti tko mu je ubio oca već na početku rata, 1941. godine. Kada je Šimica doznala da se Ante vratio, odlazi pješice (oko 35 km) od Debeljaka do Lisičića vidjeti njega. Već 6. siječnja Antu zatvaraju, optužuju kao narodnog neprijatelja. U ožujku 1946. Ante i Šimica se vjenčaju.

Jednoga dana dok je radio na obiteljskom posjedu, Ante biva uhapšen, doveden u policiju, te ubrzo odveden u zadarski zatvor i politički optužen kao neprijatelj države. S njegovim uhićenjem počinje agonija njegova života i njegove obitelji. Bio je unaprijed osuđen, okrivljen, ponižen i pogubljen. Ubili su ga u ranu zoru jedne nedjelje, 16. ožujka 1947., na zadarskom glavnom groblju, s lijeve strane od ulaza, u srbijanskom dijelu groblja. Tog jutra zajedno s njim ubijeno je još 15-ero hrvatskih mladića. Ante je rođen u nedjelju i ubijen u rano jutro nedjelje. I danas se na zidu vide ostaci tragovi metaka koji nisu uklonjeni. Kaže Ivanka: “Možda su ih namjerno ostavili da bi mi prošlost pri svakom dolasku bila okrutna, bolna i prisutna”.

Život bez oca

Za malu Ivanku (Božicu) lijepo su se brinuli majčini roditelji. I taj dio djetinjstva bijaše ljubav i poštovanje, ali je kratko trajao. Rečeno joj je samo da joj je otac poginuo i da nema što više pitati. Kada je Ivanki bilo samo tri godine majka je otišla u Vinkovce početkom 1950. kako bi tamo pronašla posao. Već nakon dvije godine udala se u Vinkovcima za Antu M. Bio je bivši partizan, veliki komunist! Oženjen je bio Njemicom i razveden. Imao je s njom sina. Ante je bio rodom iz Drniša.

Majka se vratila u Lisičić po malu Ivanku 1953. kojoj tada bijaše samo šest godina. Otišla je s njom prvo kod djeda Joze Torbarine u Debeljak da se oprosti s njime te kod očeve majke Peke da i njoj kaže zbogom. Baka joj je tada rekla da će dobiti očuha. Ivanka se čudila zašto očuha jer je mislila da je to čovjek bez očiju. Nije znala što je očuh! Nakon ovog oproštaja, majka ju je povela sa sobom u Vinkovce. Iako nije tada znala, bijaše to njen konačni odlazak iz rodnog mjesta i početak mučnog života u novoj obitelji. Tu počinje njena Kalvarija.

Majčin novi suprug, njen očuh Ante (koje li ironije u istom imenu), bijaše prema njoj okrutan. Kako i sama kaže: „Odbačenost, ponižavanje i zlostavljanje u svim neljudskim oblicima”. Bilo joj je teško svaki dan, a posebno onda kada bi joj govorio: „Ti si kopile! Ti si ustaško dijete. Ti ćeš uništiti moj brak… ti….“. Tu je počela njezina potraga za čovjekom čije je prezime nosila, za ocem kojeg nije poznavala, a za kim je čeznula! Očuhu je snagom vjere oprostila i oslobodila se tog tereta.

Ivanka je 1966. u Vinkovcima upoznala svog budućeg supruga Nedjeljka. Godine 1970. zauvijek odlazi živjeti u Njemačku. Ženi se sa suprugom s kojim ima obitelj.

Put za istinom

Put traženja je bio trnovit i bolan, posebice jer njezina majka nije bila spreman povjeriti se svom djetetu i reći tihu, bolnu istinu. Iako je izgradila svoj novi život sa suprugom i dvojicom sinova, iako je život bio dobar i lijep, Ivanka je stalno imala osjećaj da uvijek nešto nedostaje.

„Domovinski rat je uskolitvao moju prošlost i moju sadašnjost“, priznaje Ivanka. Njezin put traženja postaje još jači. Pomoću suprugova brata koji živi u Zadru i svoje majke dolazi do mjesta pogubljenja svog oca. Bijaše to godine 1995. Na mjestu pogibije postavlja ploču svom ocu. To je nagnalo neke ljude da traže razgovor s njom. Kod mnogih je strah bio još u kostima, tako da je do istine bilo teško doći. Ipak na njeno pitanje gospodinu Golemu koji je radio u Općini Benkovac: „Moj djed je bio imućan, zar on nije mogao otkupiti mog oca?“, dobila je odgovor: „Tvoj otac je puno, puno znao i zato je platio životom!“

Ta izjava još ju je više uznemirila te dala snage da traži još više. Opet preko suprugova brata dolazi u Zavod za povijesne znanosti u Zadru. Ivanka veli o tom vrlo zanimljivom odlasku: “Moj dolazak je bio unaprijed dogovoren. Kada sam došla dočekao me 30. godišnji mladić koji je nosio dokumente u obje ruke te mi rekao: ‘Ovo iz lijeve ruke vam mogu dati, ali ovo iz desne NE!’ Za mene je to bila čista provokacija. Bilo je ljeto 1995. Hrvatska država, slobodna Hrvatska!”

Barem je mislila da je tako! Ali nije sve tako bilo. Na taj mladićev govor ona je uzvratila: „Vi niste ništa bolji nego jugoslavenski aparat!“ On joj je oštro odgovorio: ”Još pet riječi pa vam je mjesto gdje vam je bio i otac!“ Ipak je uspjela prigušiti dio emocija kako bi dobila uvid u dio optužbe. Na osnovu indicija njezin otac je uhićen i bez dokaza u kratkom vremenu pogubljen. Naišla je na redak podvučen crvenom bojom: “Od ovoga roda, ne treba poroda!“

Ivanka ja izišla van, imala je osjećaj da joj gule kožu, da joj srce čupaju. Nije osjećala tlo pod nogama. Sutradan taj isti mladić susreo je suprugova brata i rekao mu: „Ona tvoja snaha se troši kad govori!“ Uslijedio je odgovor: „Pa to je njen otac, nije ovca!“ Mučno je to vrijeme bilo za Ivanku. Kao da je ponovno prolazila strahote rane mladosti.

Napokon: mjesto, ime i istina

Ivanka svom ocu podiže spomenik na mjestu pokopa te ispunja njegovu posljednju želju. Naime, po riječima njene strine: “Tvoj otac je želio da se za njega slavi misa tamo gdje bude ubijen!“, molba biva uslišana nakon podizanja spomenika na kojem piše:

Ante Pešut, rođen: 1.06.1919. Streljan: 16.03.1947.
Unaprijed osuđen, okrivljen, ponižen i pogubljen!
„Oče, sjećanja su jedino što nam nitko ne može uzeti. Put do ovog mjesta bijaše dugih 50 godina. Tvoje jedino dijete”.

Kako je puno istine u ovih malo riječi! Kako je puno sličnih hrvatskih sudbina koje nitko ne zapisa, kome nitko ne podiže spomenika, kojih se i ne zna grob, mjesto, vrijeme, sudbina…

Kada je spomenik vidio grobar na zadarskom groblju, rekao je to svom ocu doma. Otac je rekao da bi htio susresti Ivanku. Susreli su se. Bio je još u strahu, ali joj je rekao: „Posljednje riječi tvog oca su bile: ‘Živite za Boga i Hrvatsku!'” Nakon toga je ubijen. Taj čovjek je očito bio s njezinim ocem. On ju je i uputio na gospodina Golema.

“Očito je da je moj otac puno znao”, zaključuje Ivanka. Otac je prije smrti imao želju koja mu se ispunila: da vidi svoju majku, suprugu i dijete. Majka, valjda od straha, nikada nije o tome pričala. Sjeća se Ivanka: ”Ja sam čula od bake koja se zvala Peka, a koja je pitala mog oca, svog sina u posljednjem susretu s njim: „Jesi li sine kriv?“ A on je odgovorio: “Ja odlazim s istinom, a vi ostajete s laži“. On je bio nevin, mi smo morali živjeti s lažima koje su nam govorili.

Ivankina obitelj namjeravala se vratiti u Zadar, ali vođeni lošim iskustvom jednog poznanika iz Amerike, odustali su. Očuh je umro 1987. Majka je umrla 2009. te je pokopana u Vinkovcima. U grob je vjerojatno odnijela mnoge tajne.

Ivanka i njezin suprug nakon puno godina, 1995., došli su u Lisičić vidjeti njezino rodno selo. Tu su susreli pogurenu staricu, Ivankinu strinu Stoju. Živjela je siromašno. Bila je bolesna, pogurena i sama. Ivankin suprug, kojega starica nije poznavala, upitao ju je: „Bako imate li koga?” Ona je živnula, gotovo skočila i gromkim glasom rekla: „Imam Boga!“ Bilo je to dovoljno.

Danas je to i Ivanki dovoljno! Bog je istina i ljubav. Dovoljno! Njeni odlasci u Međugorje su to potvrdili. Istina uvijek nađe put i svjetlo. Upravo u tom Duhu Ivanka zaključuje ovu priču: “Najtužnije je da smo za sve ljudske slabosti spremni optuživati Boga i nebesku majku Mariju, što je bio moj slučaj. Ali sam uvjerena da bez Božje pomoći, pored svih padova ne bi bila gdje sam (gdje smo) danas. Jer Gospodin nas nije prepustio neizvjesnosti. Hvala mu na strpljenju!”

Jedino tako se i može “živjeti za Boga i Hrvatsku!”

Ključne riječi #Ante Pešut #Drugi svjetski rat #Ivanka Pešut Zubac