Pronašli smo zanimljiv putopis dvojice fratara koji su od Rima do New Yorka putovali 20 dana: Manje je trebalo Armstrongu do Mjeseca i nazad

Puno manje je uzelo Neala Armstronga i družine da odu na Mjesec i nazad, nego što je trajalo naše putovanje iz Rima u New York godine Gospodnje 1946.

Kada se uzmu u obzir današnja prijevozna sredstva, kao što su zrakoplovi na mlazni pogon i najnovija zračna lađa “Concorde”, onda naše putovanje u Novi svijet izgleda stvarno čudnovatije. A to nije bilo namjerno. Bila je to samo jedna poslijeratna zbilja koja mi još ni danas ne može iz glave.

Kada nam “jugoslavenske” komunističke vlasti nisu dopustile povratak u domovinu, general Franjevačkog reda dr. Valentin Schaaf naredio je dr. Vendelinu Vasilju i meni da pođemo u Ameriku i ovdje radimo među hrvatskim svijetom.

Bili smo tada u Rimu: fra Vendelin, hrvatski izbjeglica pred komunističkom progonu, i ja, diplomirani učenik na međunarodnom sveučilištu “Antonianumu”, gdje sam godine 1944. diplomirao. Ni jedan ni drugi nismo nikada pomišljali, a još manje planirali svoj put u Ameriku.

Fra Vendelin je imao pune ruke posla u svojoj Hercegovini, gdje je bio profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru i vrlo popularni misionar. A ja sam trebao doći nakon svog završenog studija u Mostar, gdje sam kanio predavati crkveno pravo na tom institutu. Međutim, ratni vihor učinio je svoje. Tako smo mi morali poći u daleki svijet.

Napulj

Tko nije proživio godine rata, nikada nećete shvatiti kako je to sve bilo. Naš put u Napulj da vidimo američkog konzula i dobijemo američku ulaznu vizu već je po sebi bio jedan doživljaj, koji se ne da zaboraviti.

Sva prijevozna sredstva u Italiji u to vrijeme bila su u rukama vojske, kako za vrijeme rata, tako i poslije njega. Zauzimanjem fra Dominika Mandića i fra Vitomira Naletilića, koji su tada bili dužnosnici u glavnom uredu Franjevačkog reda, nekako smo dobili karte za autobus koji je trebao poći iz Rima za Napulj, gdje je bio američki konzul. Bilo je to u prvoj polovici ožujka 1945.

Putevi su bili očajni, zgrade porušene, mostova uopće nije bilo. Kako je vojska prelazila preko rijeka posebno izgrađenim pontonskim mostovima, tako smo i mi u našem starom žutom autobusu polagano sišli niz obalu rijeke do pontonskih naprava i nekako prešli na drugu stranu. Ali i tu je bilo neprilika. Blato i strmina riječne obale bili su prevelike zapreke našem istrošenom autobusu. Morali smo svi izići i onda po onom blatu upirati autobus preko strmine privremenog puta sve do vrha druge strane. Taj se prizor ponavljao gdje god je bila veća rijeka. Napušteni i oštećeni tankovi sablasno su stršili tu i tamo, nekada do polovice zabodeni u debele zidove kuća i štala. Nakon kratke pauze i malog obroka u Terracini, konačno smo stigli u Napulj.

U Napulju su na me više djelovale ogromne količine američkog goriva u metalnim bačvama i skladišta “jeepova” i kamiona, nego čuveni napuljski zaljev. Nikada u životu nisam vidio toliki prostor pokriven bačvama i vozilima!

Nakon vrlo skromne večere u franjevačkom samostanu sv. Klare, dobili smo sobice u hladnom i oštećenom samostanu, gdje smo prespavali. Sutradan, dan je bio vedar i sunčan. Tako smo bez poteškoća došli do američkog konzulata. Tu smo imali liječnički pregled, ispunili neke obrasce i čekali na konačnu odluku. Nakon sat i pol vremena pojavio se iz svog ureda američki liječnik i s osmijehom na licu čestitao nam, da smo obojica pripušteni u Ameriku. Na licu smo mu mogli čitati koliko je bio ponosan na svoju zemlju! Fra Vendelin je ostao još neko vrijeme u Napulju, a ja sam nakon kratkog izleta na Vezuv i Pompeje pošao prema mjestu, gdje je bio naš autobus za povratak u Rim.

Čekali smo dugo, dok nije došao vozač. Pregledao je naše karte i pustio nas u autobus. Bio sam veseo da smo već na putu za Rim, gdje smo imali ipak nešto hrane i pravi – pravcati krevet za počinak. Bio sam gladan, jer tog jutra nisam imao doručka. Nadao sam se da ćemo negdje na putu stati i naći kakvu gostionicu. Ali od toga nije bilo ništa. Stigli smo u Formiju, nekada lijepi grad, a onda sasvim u ruševinama. Autobus je trebao poći dalje. Ali na našu nesreću jedna mu je guma ispuhala, a rezerve nije bilo. Svi smo izišli van i nijemo gledali ispuhanu gumu. Što ćemo sada? Vozać se negdje zaputio i nakon pola sata vratio, ali praznih ruku. Samo nam je rekao da će guma stići sutra oko deset ujutro i da se mi snađemo kako tko zna do tog vremena.

Zaputio sam se ruševinama nekadašnjeg grada i tražio kakav zvonik ili drugi znak crkve ili samostana. Nadao sam se da ću naći kakvo sklonište kod njih. Ali pustoš je bila strašna. Što nisu porušili Nijemci na povlačenju, to su završili Saveznici svojim topovima, bombama iz zraka i bombardiranjem s brodova. Već me je spopadao neki strah od pomisli da neću ništa naći i da ću ostati na ulici. Sjeo sam na jedan kamen i slušao, neće li tko ovdje proći. Vrijeme je prolazilo i mrak se već počeo hvatati. Bio sam odlučio, da se vratim nazad i prenoćim u autobusu. Na moju sreću ovdje je prošao jedan starac s torbom u ruci. Zamolio sam ga da mi kaže gdje bi mogao biti samostan ili župna kuća. Bio je vrlo uslužan i poveo me do mjesta gdje je bila jedna stara porušena crkva. Zahvalio sam mu se od svega srca, jer me izbavio iz velike nevolje i straha.

Pokucao sam svom snagom na drvena vrata koja su se odmah otvorila. Bio je to jedan svećenik, srednjih godina i vrlo srdačan čovjek. Pozdravio sam ga sa “Bona sera”. On mi naredi da uđem unutra. Začudio se kako sam došao do njega. Ispričao sam mu svoju pripovijest.

Nije to bio nikakav stan, nego dio crkvene sakristije, koju je on pokrio tvrdim kanvasom. U kutu iza zavjese bio je njegov “krevet”. Na sredini je bio jedan stol i odulja klupa. Na maloj peći, u drugom kutu, bila je crna posuda u kojoj je nešto vrelo. Ponudio mi je da sjednem s njim na klupu i večeramo. Ispričavao se, da je večera slaba, jer nema ništa drugo u kući. Imali smo kuhano zelje s malo maslinova ulja po njemu i po komad dosta tvrda kruha. Kruh je na oči bio neugledan, ali nikada mi u životu nije bio slađi. Nastavili smo razgovarati o sebi i o ratnim neprilikama. Nakon večernje molitve pri petrolejskoj svjetiljci, pošli smo svaki u svoj “krevet”: on u kut iza zavjese, a ja na klupu u kuhinji. Dao mi je pritom jednu vojničku “deku”, pokrivač, koji mi je dobro došao te noći. Legao sam onako, kako sam došao, u habitu, plaštu i cipelama.

Sljedećeg jutra pošao sam natrag prema mjestu gdje je bio naš autobus. Suputnici su mi pripovijedali kako je tko proveo tu noć i bilo je dosta veselo unatoč noćne hladnoće i dugog posta. Svi su bili sretni, da je guma na autobusu popravljena i da ćemo na vrijeme poći za Rim.

Nikada mi Rim nije tako veličanstven izgledao kao ovaj put. Kuće su bile cijele, ulice čiste i pune ljudi i žena, koji su žurili svojim odredištima. I moja čedna sobica na 124 Via Merulana mi je ovaj put, nakon mojeg iskustva u Formiji, izgledala prebogata sa svojim malim stolom, pletenom stolicom, knjigama i pravim krevetom! Odmah sam se uputio do fra Vitomira, da ga izvijestim o našem putovanju u Napulj i vizi za Ameriku…

fra Vjekoslav Bambir

Sutra pročitajte drugi dio putopisa…

Ključne riječi #fra Vendelin Vasilj #fra Vjekoslav Bambir #Od Rima do New Yorka