Pronašli smo u arhivu Hrvatskog etničkog instituta što je svojim vjernicima u Chicagu pisao hrvatski svećenik 1930-ih i 1940-ih

Fra Franjo Čuturić, hercegovački franjevac i član Hrvatske franjevačkog Komisarijata Svete Obitelji u Sjevernoj Americi (danas Kustodija), jedan je od prvih hrvatskih franjevaca misionara za naše iseljenike u Sjedinjenim Američkim Državama.

U svojih 35 godina svećeničkog djelovanja među brojnim hrvatskim kolonijama diljem Amerike, fra Franjo Čuturić je ostavio neizbrisivi trag u životu brojnih pojedinaca i obitelji. U SAD-u je služio kao župnik hrvatskih župa u dva velegrada: New Yorku i Chicagu, ali i u dvije hrvatske iseljeničke kolonije u Pensilvaniji: onoj u Sharonu i Ambrigdeu.

Kada su hrvatski franjevci godine 1944. osnovali svoj prvi samostan u Americi, onaj sv. Ante u Chicagu, fra Franjo je bio i njegov prvi gvardijan. Preminuo je u Chicagu godine 1959., daleko od rodnoga Posušja i Hercegovine gdje je nikao godine 1885. Oni koji su ga imali priliku poznavati, svjedoče o njegovom predanom svećeničkom djelovanju u kompleksnim uvjetima iseljeničkih odnosa prve polovice 20. stoljeća. Svi se pak slažu u jednome: fra Franju Čuturića pamte kao čovjeka koji je stajao iza svoje riječi, kao vrsnoga propovjednika i neumornog duhovnog i nacionalnog vođu hrvatskog naroda u Americi.

U Hrvatskoj župi sv. Jeronima u Chicagu fra Franjo je bio župnik od 1936. do 1943. Tijekom ovih sedam godina, redovito je izdavao župno godišnje izvješće. Bila je to ustaljena praksa mnogih župa u Americi u to vrijeme. Bila je to i prigoda da vjernici vide što se sve događalo u njihovoj župi tijekom protekle godine. Mogli su vjernici tako iz prve ruke vidjeti je li župa duhovno i materijalno napredovala ili nazadovala te koliko su oni sami uložili vremena, truda i ljubavi u svoju zajednicu. Godišnja župna izvješća bila su i vrlo učinkovit način po kojem su svećenici uvesti svoje vjernike u sve novosti koje planiraju u godini koja je pred njima.

Brojni svećenici koristili su pak upravo ovo izvješće, izdavano u formi knjižice, za upućivanje bitnih poruka svojim vjernicima. Ova je knjižica bila tako prigoda da vjernike pozovu na aktivnije zalaganje u njihovom duhovnom životu, da ih potaknu na sudjelovanje u župnih aktivnostima, društvima i skupinama, ali da ih i opomenu na sve zamke i opasnosti koje su pred njima. Vjernici su cijenili riječi svojih svećenika, posebno jer su svećenici među njima bili ne samo duhovnici, nego često i liječnici, odvjetnici, prevoditelji, socijalni radnici i što je god zatrebalo redom neukom iseljeništvu. Zanimljivo je tako čitati što je svojim vjernicima 1930-ih i 1940-ih pisao fra Franjo Čuturić, župnik Hrvatske župe sv. Jeronima u Chicagu.

Bez Krista nema sreće ni spasa

U pismu vjernicima godine 1937., fra Franjo podsjeća na geslo svoje župničke službe: Obnoviti sve u Kristu! Na samome početku pisma on podsjeća svoje vjernike na njihov zajednički rad na duhovnom i vremenitom napretku ove iseljeničke kolonije. Uz zahvalu Bogu i svim onima koji redovito podupiru rad župe sv. Jeronima, fra Franjo se ne boji primijetiti sljedeće: „Dobri i savjesni župljani bit će zadovoljni nad svojim radom i svojim žrtvama, jer su činili dobra djela za slavu Božju, korist svoje župe i spas svoje duše. Nesavjesni katolici morat će se zasramiti što nisu ništa pomogli svoju crkvu i svoju školu, a doista su mogli pomoći”.

U nastavku svojega pisma, fra Franjo nagoviješta još jedno geslo župnoga zajedništva: Bog, narod i socijalna pravda. U vremenu nakon američke velike depresije ovaj je svećenik, svjestan socijalnog statusa svoje zajednice, usredotočen i na ovaj bitni dio nauka Katoličke Crkve. Međutim, fra Franjo je svjestan da „bez Krista ne može biti sreće ni spasa za čovječanstvo“ pa stoga podsjeća i svoje vjernike: „Primite sve ovo na znanje i ravnanje: da smo jedno i da nam je jedan cilj. Kraljevstvo se Kristovo ne smije dijeliti, nego ćemo za njega svi zajednički silama raditi. U to ime neka Krist blagoslovi nas dosadašnji rad i neka nas krijepi u budućem radi da nam bude koristonosan i spasonosan”.

Nagovještaj problema: spletkari i provokatori – komunizam na djelu

Sredinom 1930-ih među brojnim useljeničkim zajednicama u SAD-u počela se širiti komunistička propaganda. Toga nisu bile pošteđene ni hrvatske iseljeničke kolonije. Jedna takva hrvatska kolonija, ona u gradiću Farrellu u saveznoj državi Pensilvaniji, postala je jedna od najzagriženijih komunističkih ćelija u ovoj velikoj i slobodnoj državi. Naime, komunisti su lukavo koristili težak položaj radnika-useljenika, odvraćajući ih od ideja demokracije i slobode, ali i od njihove kršćanske vjere. Posebno su komunisti prezirali hrvatske svećenike koji su prešli pola svijeta kako bi služili svojim sunarodnjacima. O njima su često govorili najogavnije tračeve, podmetali im najružnije priče i činili sve kako bi narod odmetnuli od Crkve. Obični narod je pak pristajao uz svoje svećenike.

Komuniste su zvali pinkys, što bi u prijevodu značilo ružičasti, budući da nisu mogli biti potpuno crveni živeći u SAD-u. Fra Franjo Čuturić je bio svjestan ovog problema među svojim vjernicima. U svojem prvom Izvješću vjernicima, onom iz 1936., piše: „Teška je to služba (svećenička, op.a.) u današnjim vremenima u svim hrvatskim župama, ako se ozbiljno uzme, jer se je – uz ostale poteškoće – uvukla i marksistička nevjera među naš hrvatski narod”.

Fra Franjo se nije bojao progovoriti protiv napada na njega i na Crkvu Božju. U Izvješću za godinu 1938. piše: „Kad je Bog s nama, koga da se bojimo? U to ime mi se okupljamo oko crkve sv. Jeronima i laganim tempom napredujemo. Dosadašnji napredak pokazuje svima i svakome da smo u stanju othrvati se svim burama i olujama, svim neprijateljima naših vjerskih i narodnih svetinja. Ovo naglašujem zato: neka zapamte dobro svi protivnici koji su kušali da vas odvrate od naše crkve i koji će i ubuduće pokušavati da se manimo naše katoličke vjere i naše hrvatske narodnosti. Takvi spletkari i intriganti, provokatori i propagatori jesu naši najveći neprijatelji koji gaze amanet naših pređa i koji kopaju grobove našoj budućnosti”.

Spletkari nisu pobijedili

Ipak, spletkari nisu pobijedili. Vrlo ponosno u svojem pismu za godinu 1939. fra Franjo piše: „Dosada sam ja vozio lađu ove naše župe i upravljao njezinim kormilom pa je išla naprijed – hvala Bogu – bez bojazni svih bura i oluja što su ih neodgovorni prouzrokovali, da danas, nakon svih ti poteškoća, možemo mirne duše reći da je naša lađa u sigurnoj luci. Istina je dakle pobijedila”.

S vremenom, njegova su pisma postala sve kraća i sa sve manje osvrta na ovaj problem, a u njima se može nazrijeti i fra Franjino unutarnje zadovoljstvo ovakvim razvojem događaja. U svojem pismu iz 1940., fra Franjo se ponosi uspjesima, kako župnim tako i vlastitim u toj godini: „Izvješće je ogledalo svjesnih katolika i udarac za nemarne i bezbožne koji kriče proti Boga i vjere, Crkve i svoga naroda. S izvješćem možete u svako doba zatvoriti usta vikačima i huškačima koji napadaju na naše svetinje i bacaju nesavjesno i lažno klevete na svećenike, služeći se kojekakvim krilaticama”.

Vidimo ovdje fra Franjin poziv posebno usmjeren na dvije dimenzije: Prva, da se ne kriči protiv svojeg naroda. Naime, jedna od komunističkih metoda bilo je brisanje razlika među narodima i uništavanje autentičnog hrvatskog nacionalnog izričaja upućujući Hrvate na miješanje sa svim „sličnim“ narodima. Druga, usmjerenost na ono što župa predstavlja: crkva za duhovno uzdizanje puka, a škola za intelektualni napredak drugog naraštaja, odnosno djece useljenika.

U svojem pismu iz 1938. fra Franjo poziva: „Zar ne možemo i mi preporoditi našu Wentworthsku koloniju? (Wenthworth je ulica gdje je živjela većina Hrvata u to vrijeme, op.a.) Možemo i moramo! Možemo, ako se okupimo oko crkve našeg sveca sv. Jeronima pa otpočnemo vršiti svoje vjerske i svoje narodne dužnosti. (…) Muževi i mladići, organizirajte se u društvo Imena Isusova; žene i djevojke, stupajte u Oltarsko društvo sv. Tereze i Marijinu kongregaciju; djeco, dođite u školu sv. Jeronima pa ćemo onda biti vojska dobro uređena i naša kolonija preporođena”. Fra Franjo se ovim riječima jasno suprotstavlja lažima da je Crkva protiv uzdignuća naroda, obrazovanja djece i mladih i protiv svakojakog napretka. On djeluje pod već spomenutim geslima: Obnoviti sve u Kristu! i Bog, narod i socijalna pravda.

U svojem posljednjem pismu, onom iz 1942., koje je usto i najkraće, fra Franjo – osvrćući se na Izvješće – pomalo i slavodobitno piše: „Zapazit ćete lako tko radi za Boga i svoj narod. Mnogi koji nam se predstavljaju kao Božji i narodni prijatelji, ne učiniše baš ništa za Božju i narodnu stvar, jer im nigdje ni spomena baš u ovoj jedinoj Božjoj i narodnoj ustanovi među našim hrvatskim narodom ove naseobine. A budući da im nema ovdje spomena, to je znak da su daleko od Boga i svoga naroda”.

Poziv na jedinstvo

U svojem pismu iz 1939. fra Franjo upozorava na nedostatak sloge među hrvatskim narodom u njegovoj koloniji: „Istina je da smo malo učinili za ove naše najsvetije ideale, a mogli smo mnogo više da smo bili složniji pa da je bilo više ljubavi te vjerske i narodne svijesti. Ove oznake fale hrvatskom narodu. I baš radi toga, što nema sloge i ljubavi, vjerske i narodne svijesti, naš hrvatski narod propada moralno i materijalno”.

U nastavku svojeg pisma iz 1938. fra Franjo se osvrće na jedinstvo zajednice pa redom nabraja dijelove hrvatske domovine iz kojih potječu članovi župe: „Od naših dužnosti ne smijemo nigda i ni pred kim uzmaknuti, ako hoćemo biti dostojni sinovi i kćeri naših pređa: divne Dalmacije i kršne Istre, ponosne Bosne i pitome Hercegovine, ravne Slavonije i mile Hrvatske“.

U pismu iz 1937. on pak piše: „Ja bih ovo pri kraju naglasio: da nam je uz Božju pomoć najpotrebitija sloga. Dobro kaže naša narodna poslovica: ‘Slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari.’ Doista, treba nam više sloge u ovom plemenitom radu za našu crkvu i našu školu, ako želimo da postignemo potpuni uspjeh u našoj župi sv. Jeronima”.

U duhu poziva na jedinstvo naroda fra Franjo Čuturić završava i svoje posljednje godišnje izvješće, ono iz godine 1942. Još jednom se osvrće na nadiđene probleme, ali potičući svoje vjernike na jedinstvo, otvara im nove obzore za mogućnosti koje su pred njima. On tako piše: „Ja bih Vam mogao mnogo pričati o tim zaprekama koje su dolazile iz bliže i dalje okolice, ali iskusna katolička strategija prebrodila je ljudsku i vražju zlobu pa je s Božjom pomoći i Vašom suradnjom donijela lijepi vjerski uspjeh našoj župi sv. Jeronima.

Danas imamo sve uvjete za još bolji razvitak i napredak naše vjerske i narodne budućnosti. Ovu bolju budućnost zamišljali smo u danima dolaska na ovu župu pa samo se odlučili na kupnju naše župne dvorane da nam bude jedan socijalni centar naše vjerske i narodne aktivnosti. Dakle, hvala Bogu, sada imamo bolje uvjete za bolju budućnost, jer su nam i župne zgrade sve prilično uređene, a župni je dug dosta dobro snižen pa samo naprijed složno za Boga i Crkvu, čast svoga hrvatskog naroda i spas Vaših duša”.

Ove njegove riječi pokazale su se proročkima. I danas, više od osamdeset godina kasnije, hrvatska župa sv. Jeronima nastavlja svoj rad i služenje naraštajima hrvatskih iseljenika u Chicagu, trajno u Kristu obnavljajući srca vjernika i učeći ih ljubiti Boga, Crkvu i svoj narod.

Ključne riječi #fra Antonio Musa #fra Franjo Čuturić #Hrvatski etnički institut